Piše: Jerej Slobodan Lukić
Crkva Hristova je rođena i razvijala se u mnogobožačkoj sredini tadašnje Rimske imperije. Jedan od glavnih aspekata misije Crkve bila je “inkulturacija Jevanđelja“ kojom su se određeni paganski običaji i vjerovanja preobražavali u hrišćanskom duhu. Namjesto paganskih postepeno su počeli da se proslavljaju hrišćanski praznici. Rimljani su na kraju svake godine svetkovali festival Saturnalija kojim se, budući da je padao na kratkodnevnicu (oko 23. decmbra), kasnije ustanovilo slavljenje ponovnog javljanja Sunca. Da bi se iskorijenio taj paganski običaj, a i da bi se istakla važnost proslave Hrista i Njegovih djela, Crkva je za taj dan ustanovila proslavu Rođenja Hristovog koji se u troparu i naziva Sunce Pravde. Vjerovatno su se još tada hrišćani za ovaj praznik pripremali postom. Prva pisana svjedočanstva o božićnom postu srećemo kod crkvenih pisaca u 5. vijeku. Tada je post trajao znatno kraće nego danas, jednu ili dvije nedjelje, da bi kasnije, u 12. vijeku, na saboru u Konstantinopolju (1166. godine), propisan za cijelu Crkvu 40-dnevni post, kao priprema za praznik Roždestva.
Dakle, suština i smisao Božićnog posta je priprema za susret sa Bogomladencem. Ta priprema podrazumijeva čišćenje, preobražaj i obnavljanje našeg bića, radi susreta sa Bogom i sa bližnjim. To znači savladavanje, pobjedu nad starim čovjekom u nama i preobražaj naše duše u “jasle“ u kojima će se roditi Spasitelj. Kao što su Mudraci sa Istoka, vođeni zvijezdom stigli do vitlejemske pećine, tako i mi, vođeni postom, kao zvijezdom, stižemo do pećine, na poklonjenje Djetetu.
Stupajući na put Božićnog posta, imamo pred sobom putevoditelje – starozavjetne proroke i pravednike koji su kroz podvig posta pripremali sebe i narod za susret sa Mesijom koji će se od Djeve roditi (Is. 7,14). Mojsije je 40 dana postio da bi bio udostojen da primi od Boga riječi zapovijesti na kamenim tablicama. Mi postimo 40 dana da bi takođe bili udostojeni susreta i primanja ovaploćene Riječi Božije. Zato u Nedjelju Praotaca bogoslužbeno pominjemo sve rodonačalnike naroda Božjeg, od Adama do pravednog Josifa, zaručnika Marijinog kao i sve proroke koji su propovijedali o Hristu, od Samuila do Jovana Krstitelja. U Nedjelju Otaca proslavljamo sve Isusove pretke po tijelu koji se navode u rodoslovu u Jevanđeljima od Mateja i Luke.
U prvoj nedjelji posta proslavljamo veliki i divni praznik Vavedenja, ulaska Presvete Bogorodice u “svetinju nad svetinjama“. To je bio početak njenog služenja Bogu koje je svoje ispunjenje dobilo u besporočnom rođenju Sina Božijeg. Čitav život Presvete Djeve je bilo neprekidno i smireno DA: Evo sluškinje Božije, neka mi bude po riječi Tvojoj (Lk, 1,13). Tako je i božićni post slika života Bogorodičinog, a takođe je i naše DA, pristanak da se u našoj duši rodi Hristos.
Posebni značaj naš narod je utkao u tri pripremne nedjelje pred praznik Božića. U središtu je značaj porodice koja je slika ljubavi Božije i odnosa Boga Oca prema svojoj djeci. Međusobno “vezivanje“ i “driješenje“ roditelja i djece slika je pomirenja između Boga i čovjeka koje je ostvareno rođenjem Bogočovjeka i razdrješivanja veza grijeha kojima smo bili vezani do dolaska Njegovog.
Post ima krstovaskrsni karakter jer se kroz post doborovoljno “raspinjemo“, saobražavamo našu volju volji Crkve i njenom blagodatno-liturgijskom načinu života. Post nije cilj sam po sebi, on je sredstvo i svoj puni smisao dobija tek u evharistijskom Pričešću Hristom i u jedinstvu sa narodom Božijim.
Autor je paroh crmnički i diplomirani teolog
