Rozdestvo Hristovo

Povodom upokojenja protoprezvitere Mladenke Zeković – Ivan Aleksandrovič Iljin: “Božićno pismo”

Ivan Aleksandrovič Iljin

Bilo je to prije par godina. Svi su se spremali dočeku Božića, pripremali jelku i poklone. A ja sam bio usamljen u tuđoj zemlji: ni porodice, ni druga – i meni se činilo da sam ostavljen i zaboravljen od svih ljudi. Okolo je bila praznina i nije bilo ljubavi: daleki grad, tuđi ljudi, očvrsla srca. I eto, u čamotinji i malodušnosti, sjetih se hrpe starih pisama koje sam uspio sačuvati uprkos iskušenjima naših crnih dana. Dohvatio sam je iz kofera i našao to pismo.

To je bilo pismo moje pokojne majke, napisano prije 27 godina. Kakva sreća što sam se sjetio tog pisma! Prepričati ga nije moguće i zato ga u cjelosti navodim.

“Drago moje dijete, Nikolice. Ti se meni žališ na samoću, a kad bi samo znao kako je meni tužno i bolno slušati tvoje riječi. Ja bih sa takvom radošću došla tebi i ubijedila te da ti nisi sam i ne možeš biti sam. Ti znaš da je ne mogu ostaviti oca, on mnogo pati, i moja mu njega može biti potrebna svake minute. A ti svakako trebaš spremati ispite i završavati univerzitet. Nego, daj da ja tebi kažem zašto ja nikada ne osjećam usamljenost.

Vidiš, čovjek je usamljen samo tada kada on nikoga ne voli. To je zato što je ljubav poput niti koje nas vezuju sa voljenim čovjekom. Tako mi i buket tvorimo. Ljudi – to su cvjetovi, a cvjetovi u buketu ne mogu biti usamljeni. I ako se cvijet samo rascvjeta i počne mirisati, njega baštovan ubere i doda u buket.

Tako je i sa nama, ljudima. Ko voli, njegovo srce cvjeta i miriše; i on poklanja svoju ljubav isto tako, kao što cvijet poklanja svoj miris. Ali, on tada nije usamljen, zato što je njegovo srce kod onoga koga on voli: on o njemu misli, brine se o njemu, raduje se njegovim radostima i pati sa njim u njegovim patnjama. On i nema vremena da bi se osjećao usamljenim i razmišljao o tome da li je on usamljen ili ne. U ljubavi čovjek zaboravlja na sebe; on živi sa drugima, on živi u drugima, a to i jeste sreća.
Ja već vidim tvoje upitne plave oči i već čujem tvoje tiho protivljenje, što je to samo pola sreće, jer cijela sreća nije samo u tom da voliš, nego u tome da i tebe vole. E, tu je malena tajna, koju ću ti ja na uvce reći: ko zaista voli, taj ne zapitkuje i ne sitničari. Ne smije se stalno prebrojavati i zapitkivati: a šta će meni donijeti moja ljubav? a čeka li mene uzajamnost? a možda ja volim više nego što mene vole? da li uopšte vrijedi davati toliko ljubavi?…Sve je to netačno i nepotrebno; sve to znači da ljubavi još nema tu (još se nije rodila) ili je već tu nema (umrla). To oprezno premjeravanje i izmjeravanje prekida živu struju ljubavi koja teče iz srca i zadržava je. Čovjek koji mjerka i vaga – ne voli. Onda se oko njega formira praznina, nedosegnuta i nezagrijana zracima njegovog srca, i drugi ljudi to tada osjećaju. Oni osjećaju da je okolo njega prazno i hladno i kruto, okreću se od njega i ne čekaju nikakvu toplinu s njegove strane. To njega još više hladi, i eto – on sjedi potpuno sam samcat, zaobiđen i nesrećan…

Ne, dragi moj, ljubav treba stalno da struji slobodno iz srca, i ne treba se zabrinjavati o uzajamnosti. Treba ljude razbuđivati svojom ljubavlju, treba ih voljeti i voljenjem ih prizivati da vole. Voljeti – to nije pola sreće, nego cijela sreća. Samo to priznaj i okolo tebe počeće da se dešavaju čuda. Predaj se struji svoga srca, oslobodi svoju ljubav, pusti da njeni zraci svijetle i griju na sve strane. Onda ćeš uskoro osjetiti kako ka tebi teku sa svih strana povratne ljubavi. Zašto? Zato što tvoja direktna, nenamjerna dobrota, tvoja neprekidna i bezuslovna ljubav nevidljivo izaziva u ljudima dobrotu i ljubav.

I onda ti osjetiš to povratno strujanje ne kao “punu sreću”, koja ti je bila potrebna, nego kao nezasluženo zemaljsko blaženstvo, u kojem će tvoje srce cvjetati i radovati se.

Nikolice, dijete moje! Razmisli o tome i sjeti se mojih riječi čim se opet osjetiš usamljenim. Posebno tada, kada mene više ne bude na zemlji. I budi spokojan i blagomislen, zato što je Bog – naš baštovan, a naša srca – cvijeće u Njegovom vrtu.

Mi te oboje nježno grlimo, i tvoj tata i ja.

Tvoja mama-“.

Hvala ti, mama! Hvala ti za ljubav i za utjehu. Znaš, ja uvijek završavam čitanje tvog pisma sa suzama u očima. I tada: tek što sam završio sa čitanjem pisma, počelo je Božićno svenoćno bdenije! O, nezasluženo zemaljsko blaženstvo!

 

(Preuzeto iz knjige: Ivan A. Ilыin, Poющee serdce, 10, izd, Moskva, 2017, str. 258- 262.)

Prevod sa ruskog: dr Dragana Pavlović, ljekar i postdiplomac Sanktpeterburškog državnog instituta.

Priređivač: Aleksandar Vujović, profesor Cetinjske bogoslovije i urednik Katihetsko-obrazovnog programa Radio Svetigore.

Neka ovaj prilog bude mala voštanica za pokoj novoprestavljene sluškinje Gospodnje, popadije Mladenke-Maše Zeković, divne i uzorne majke hrišćanke, na koju treba da se ugledaju svi koji su je poznavali, a budućim pokoljenjima da bude primjer majčinstva i dobročinstva, radosti i vjere u život i vaskrsenje.

 

Vječan joj spomen i Carstvo joj Nebesko, a porodici utjeha od Gospoda.

Hristos voskrese – Vaistinu voskrese!

 

Petrovgrad, 6. novembra 2017. godine