„Upoznali smo se davno. Ja sam bio mladi pjesnik, a Momir Vojvodić je već bio objavio neke svoje knjige i već je imao ime u savremenoj srpskoj poeziji. Jedan događaj, nažalost tragičan, koji nas je još više zbližio, to je bilo 1973. kad je bio onaj udes aviona na Maganiku, u kom je poginuo moj brat, a i njegov bližnji rođak. I onda smo u toj nesreći, u tom bolu, bili stalno zajedno, pa tako i kasnije sve do njegovog odlaska – upokojenja”, započinje priču na Radio „Svetigori” o Momiru Vojvodiću književnik i pjesnik, a prije svega njegov iskreni prijatelj, Budimir Dubak.
Podsjećajući slušaoce, a i sebe da je već prošla decenija od njegovog upokojenja, te na sebi svojstven način, poetski lako, opisuje njegovu ličnost i kaže da se Vojvodić može nazvati nacionalnim pjesnikom našeg doba.
„Momir Vojvodić je zaista i kao ličnost osobena bio, jedinstven. Čovjek bez dlake na jeziku, kako se to kaže u našem narodu, što se ponekad moglo činiti da smeta njegovom djelu i književnoj afirmaciji. Jer ljudi su bili preosjetljivi ponekad, kad bi dobijali prigovore sa njegove strane na svoje ponašanje ili ako bi kakvu resku kritičku riječ izgovorio na račun njihove pjesme i priče ili djela. Takvi smo mi, teško opraštamo, ali on je to činio iz dobrih namjera, bio je nezlobiva duša, sjajan pronicljivi analitičar i naših naravi i naše književnosti. Jedan zabrinuti, iskreni patriota.
Ako se danas može govoriti o nacionalnom pjesniku, onda je to Momir Vojvodić. Pjesniku našeg doba, naravno. Ima ih još, ali on je izrazit primjer u suštinskom značenju te riječi, on je to bio.”
„Momir Vojvodić se naročito žestoko borio kada je udarena ćuskija u same temelje srpskog bića, ne samo u Crnoj Gori, nego uopšte. I on je bez zazora kritikovao tu komunističku vlast bezdušnu, bezbožnu, mora se reći, i koja nije prezala ni od čega što je trebalo da srpski narod svede na gotovo nivo nepostojanja. I njemu pripada zasluga, ogromna zasluga, kao piscu, kao angažovanom intelektualcu, što je sve što je mogao od sebe dao kako bi stao kao branik, zajedno sa našom Crkvom, Mitropolitom Amfilohijem, Mitropolitom sadašnjim, tadašnjim Vladikom Joanikijem, sveštenstvom, monaštvom, a bogme i mnogim ljudima, intelektualcima, koji se nisu plašili da u vunenim vremenima, kako ih naziva Gojko Đogo, pjesnik naš sjajni, da u tim vremenima progovore istinu i da se suprotstave zlu”.
Sjećajući se Vojvodićevog rada u školi, Budak je kazao da je Momir učio svoje đake da moraju znati stubove naše kulture i od koga potiču, kome pripadaju i koji je njihov maternji jezik.
„Momir je učio svoje đake onome što danas nažalost gotovo da nije pravilo. Moderno školstvo, koliko znam, se trudi da odmakne od sopstvenog identiteta učenike, kako ne bi, što vele, bili retrogradni. Jer, znati svoj identitet i svoju pripadnost danas je svrstano u kategoriju retrogradnosti”.
U prilogu vam donosimo tonski zapis ovog razgovora.
