Kanonizovana Prepodobnomučenica Stefanida Skadarska Dečanka i Bitoljska

Sveti Arhijerejski Sinod Makedonske Pravoslavne Crkve – Ohridske Arhiepiskopije na svojoj redovnoj sjednici koja je održana u četvrtak 11. aprila 2024. godine, pored razmatranja više pitanja i događaja vezanih za crkveni život, Sinod je na predlog Sinodske komisije za kanonizaciju svetih, odlučio da u diptih svetih unese i novojavljenu prepodobnomučenicu Stefanidu Skadarsku Dečansku i Bitoljsku.

Sveta Stefanida Skadarska Dečanska i Bitoljska (Stevka Đurđević 1887-1945), velika podvižnica koja je rođena u Vraki kod Skadra.

Njena molitvenoispovjedna pisma pronašao je blaženopočivši Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije kao student teologije 1963. godine u carskoj lavri manastiru Visoki Dečani.

Prepodobna Stefanido Skadarska Dečanska i Bitoljska moli Boga za nas!

Tropar, glas 8:
Kćeri Tišine * glavu tvoju venac netljeni krasi * Hrista ljubljenog Ženika tvoga. * Njemu se od detinjstva sva predajući * nebesku mudrost si zadobila * i shvativši trulež i sujetu sveta, * Njemu si se, Stefanido, svim srcem i krvlju priljubila, pojući: * „Pa neka se čini što god hoće na ovome svijetu * neka se obrće – prevrće * mene (s) Hristom niko rastaviti neće.“

Kondak Kondak, glas 8.
Bogomudra mati prepodobnomučenice Stefanida * jezik večnosti zavolevši, * i truležna usta svoja zatvorivši, * ti Bogoliku dušu svoju ispuni sladošću tajnog razgovora sa Hristom, * jedinom utehom i ljubavlju tvojom, ispovedajući: * „Ovoliko sa Hristom živim * koliko sa Njim slatko razgovaram.“

Povodom kanonizacije Svete Stefanide Skadarske Dečanske i Bitoljske, čtec, himnograf i teolog Blažo LJ.Danilović spjevao je u njenu čast i pjesmu

Čtec i himnograf Blažo LJ. Danilović: Sveta Stefanida Skadarska

SVETA STEFANIDA SKADARSKA

U grad Skadar na rjeci Bojani
Đe su mnogi nikli velikani
Roda Srbskog i Srbske države
Koga pamte i u kome slave
Živog Boga i Svece njegove
Stasavaće čedo što će nove
Duhovnosti upoznati tajne
A u krilu Crkve Pravoslavne
Divno djete kao dar Gospoda
Bješe Stevka od Đuričić roda
Ova duša rodila se mlada
Baš u Vraku blizu Skadra grada
Još od rane njezine mladosti
Zemaljskih se odrekla sladosti
I ka Bogu život upravila
Ne bi li mu bolje poslužila
Kad joj sedam godina bijaše
To dijete radošću sijaše
Svoju dušu bezazlenu čistu
Predala je na čuvanje Hristu
Pošto sama nauči da čita
Sa duhovnom hranom dušu pita
U kućici pored doma svoga
Gospoda je proslavljala Boga
Ništa zemno privuklo je nije
Sa molitvom divnu dušu grije
A tamo će Bogu se moliti
Pa će sami Gospod dozvoliti
Da upozna divnog svjetilnika
To je Viktor Skadarski Vladika
Kojemu će dušu otvoriti
A on će joj ispovjednik biti
I na pravi put je uputiti
Mnogi tada neće ni slutiti
Kakav biser među njima sija
Kod Svetog će ići Vasilija
Da se njemu moli Svetitelju
Ne bi li koj uslišio želju
Da nevjesta Hristova postane
I da život cijeli ostane
Svjetlost što će u tami da sjaji
Da se mladi dive naraštaji
U ta teška i ratna vremena
Želja joj je bila uslišena
Ratni vihor kada je duvao
Sami Gospod s neba je čuvao
Te provodi u molitvi dane
I Hristove prima Svete Tajne
U ratu je mnoge pomagala
I hranu im besplatno davala
Al’ zlo vrjeme dođe i nevolja
Svud je muka đe je Bogomolja
Te su tako iz Skadra bijela
Porodice i Crkva cijela
Progonjeni od vlasti novije
Ni Vladika Viktor osta nije
No je mora Skadar ostaviti
U Dečane život nastaviti
A Stevkina porodica tada
Morala je skloniti se iz grada
Te u Klinu dođe kod Drenovca
Stevka svoga duhovnoga oca
Predat htjela zaboravu nije
Piše pisma s njima dušu grije
Poput svakog duhovnoga čeda
Vladiki se stalno ispovjeda
Pišući mu šta joj je na duši
Hristu služi obraza ne suši
No mu tople molitve prinosi
Ni sa čim se mlada ne uznosi
Tu se vidi kakvim duhom diše
Tu stremljenja svoga srca piše
I tako je služila Gospodu
A na ponos i na ukras rodu
Iz svega se moglo viđet toga
Kakvo ima nadanje na Boga
Jevanđeljski bili su primjeri
Koliko je predala se vjeri
Živoj vjeri u Gospoda Hrista
I kakvim joj sjajem duša blista
Da je bila vjere ogledalo
Iz tih spisa njenih se saznalo
I tako je život provodila
Da bi samo Hristu ugodila
I tako je za jednu priliku
U Dečane vidjela Vladiku
Nikolaja Velimirovića
Toga orla što duhovnog pića
Davao je i mnoge napaja
Ko Episkop Ohridskoga kraja
On će njenu vjeru prepoznati
I u Bitolj k sebi je pozvati
Monahinja posta Stefanida
Boga moli srca rane vida
Sirotište đe Bogdaj bijaše
Stefanida ko dragulj sijaše
I ne može čovjek ispisati
Kakav život ona će živjeti
To je bila tajna srca njena
A vjera je držaše plamena
Al’ će i tu podnijeti muke
Od zlokobne zlikovačke ruke
Prebili su ovu isposnicu
I za Hrista Boga Mučenicu
Te će tako i život skončati
I malo se o tom može znati
Duša čista postrada za Hrista
Te u Carstvu Nebeskom zablista
Divna djeva Vaskrsloga Hrista
Kojemu je sebe posvetila
I čistotom sebe osvetila
A njezino ime se razglasi
Kad Dečanski dadoše monasi
Njena pisma svom bratu u Hristu
Teologu Radoviću Ristu
Te se moga umiriti nije
Sve dok njeno ne sredi žitije
Mitropolit naš Amfilohije
Te je ova Svetiteljka nova
Baš iz Vrake roda Srbinova
Zablistala kao zvijezda Rajska
Ko Bitoljska Vračka i Skadarska
Mučenica koja sjajem blista
Kod Gospoda Cara Slave Hrista.

12. april 2024. godine u Nikšiću
Čtec i himnograf Blažo LJ. Danilović

(Autor je čtec drevnog hrama Svetih prvovrhovnih Apostola Petra i Pavla u Nikšiću, teolog Srpske pravoslavne crkve, himnograf i srpski narodni epski pjesnik)

+++

DRAMA LIČNOSTI KAO EKSPERIMENT!

Ja vas molim ustavite se za časak pred tužnoradosnim životom monahinje Stefanide, zaslužila je više od toga. Ustavite se za tren pred potresnim stranicama napisanim izlomljenim nevještim rukopisom seljačkim, oporim kao i život. Ustavite se pred dramom ljudske duše i tugom ljudskog srca. Oglednite se u njoj. Duboka i preduboka i bistra je do bola i uzvišena do radosti. Vi koji čitate mnogo pa i pametnih knjiga pročitajte ove razgovore koji nikad nijesu željeli da budu knjiga. Urezano je svako slovo snagom od koje kamen postaje živ. Jer to je snaga opitnog života. To je život koji se odupro smrti. To je život koji je postavio zahtjev Biti, ali tamo gdje nema smrti. Za njega drugi dio Hamletovskog pitanja -ne biti- ne postoji. Mjesto njega stoji jadost života, koja je nebitije, i kojoj se treba oduprijeti svom snagom bića zapretanog u podvigu. Na tom rasponu između „jadosti“ života i Boga radosnoga i, u kome je jedino postojeće Biti a da nema smrti odigrava se ova Drama, koja je više nego to. U našem vijeku zemlja je iznjedrila mnogo mudraca o kojima se čuje od Jamajke do Sjevernog pola, a ne začudi se kad kažem da je Stefanida rod onome mudrijem dijelu mudrih ljudi našega doba. Ništa zato što se njen glas tiho čuje, čak i ne čuje – pa ona nije ni željela da se čuje. Bježala je u tajne skrinje svoje duše i dok je živa bila.

Šta ja imam kome da kažem: biser neka sam blista, kad je biser. Skrivene Drame su to samo za oči kratkovidih nas. Za Režisera su one isto tako jasne koliko za nas neuhvatljive. Kako skrivene drame tako i tok vremena sa zagonetkom života! Svaki život je poziv na dramu, ne na imitaciju njenu. A jedna istinita drama je svojim ćutanjem i iskrenošću glasnija od svih radio stanica na svijetu. U njoj život utkiva svoju potvrdu, ona je isto što i istinski život, kod nje nema ne biti; jer sve što jednom može ne biti, govor mu se pretvara u privid, igra u tišinu bez povratka. Smrt mu je prisutna onoliko koliko ćutanju drame život, i kroz njega dakle, govor koji ne hita za vremenom, već vrijeme prije za njim. Mjere neba nijesu što i mjere vremena. Jezik istinskih, ljudskih drama jezik je Neba, njegovo vrijeme je καιρός – vrijeme bremeno budućnošću. Istina je van vremena, ali protiče kroz njega i daje mu potvrdu. Ljudska ličnost, drama života ljudske jedinke je u istini, dakle van vremena, ili sve vremena, protiče kroz vrijeme da bi dobila na svoje čelo sedam pečata bremenih budućnošću. Režiser i Drama – ličnost, dvije istine koje se traže, jedna po milosti uz poziv čudesne frule, druga zbog jadosti i nedovoljnosti, zagonetnosti sebe i svoje istine, odziva se frulinom pozivu da bi njenim čudesnim akordima ugasio treptaje žeđi i zasitio glad ognjem. Kad smo kod toga onda smo kod Stefanide. Kad se divimo eksperimentima u epruveti i u kosmosu, mudrostima teorije relativiteta – nijesmo li u zabludi kad pritom sa nipodaštavanjem prolazimo pored eksperimenata koji su u ovom činu drama jedne ličnosti! Neko nas to vara – šta bi drugo moglo biti – pa se više divimo onome što manje zaslužuje i tražimo istine od onoga što je ima u sebi manje.

Tražimo sebe tamo gdje ima samo malo od nas. Previđamo sebe a tražimo se! Vratimo se sebi, a neka nam u tome pomogne monahinja Stefanida. Treba nam ono Biti gdje nema smrti, gdje je ona! Koje je ona pronašla, otkrivši Alfu i Omegu života – Hrista. Samo na jednoj ovakvoj ličnosti vrijednost životnog razboja pada do besmisla ili vaskrsava do Istine. Ako je Stefanidin podvig bio laž i privid, psihopatija, što je svejedno, onda su svi podvizi ljudskih drama okovani groznom nulom bez katanca. Ako je jedan život besmislen, ovaj bi to bio, onda drugog sa smislom gdje naći? Ako je on istinska drama onda je i potvrda trijumfa života, trijumfa ličnosti do bića, koje nikad ne može ne biti. Živjela je ispod Prokletija, ali kao buntovnik protiv prokletije života i svakog zla koje “skube po zemaljskom jadu”. Kad je u pitanju biti i prokletija pod kojom je rođena i duhovno i fizički ona je za ovo prvo. Bez rezerve i ograničenja. Prokletija života i Blagoslov Života. To je još jedna potvrda istine Hrišćanstva u vremenu kad izgleda da je ono ostalo bez svjedoka.
Mitropolit Amfilohije (Risto Radović), Manastir Dečani 1962. god

+++

VAPAJ PODVIŽNICE HRISTU

Pronašao sam u manastiru Dečanima originalni rukopis ove podvižnice Hristove ljubavi. To su ustvari ispovjedna pisma, njih 92 na broju, pisanih na velikim tabacima, sa 328 stranica i nekoliko iz sveske iscijepljenih listova na kojima se nalaze posebne molitve. To je bila njena pismena ispovijest u Dečanima i zahvaljujući sadašnjem dečanskom igumanu Makariju to je sve složeno i sačuvano. Svako od pisama počinje „Vo imja Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin“. Ja ću pokušati da izvadim značajnija mjesta iz ovih ispovijesti, čuvajući njen način pisanja koji je pun prostoteni originalnosti. Ima mjesta koja zapanjuju svojom ljepotom i dubinom, toplinom i istinitošću religioznog doživljaja. Jezik je prostonarodni, vjerovatno onakav kakav se upotrebljava u njenom mjestu rođenja, bez ukrasa i neknjiževno, ali baš stoga i istiniti odraz nje same. Sva su pisma preokupirana čudesnim likom Hristovim, sviješću o grijehu koji posjeduju u tolikoj mjeri samo ljudi koji su u sebi duboko osjetili tajnu preporođaja ličnosti kroz podvig, post i molitvu, saznanjem taštine života u svijetu, snage zla za koje kaže „Zlo me skube po zemaljskom jadu“ (str.306). Ove su riječi bremenite istinom i silne po snazi – biće istina ako kažemo da su na dostojnoj visini onih Njegoševih: „O kukavna zemljo propala se, u krv si se meni pretvorila“. Istinsko osjećanje za vrijednosti, koje se razgorjelo u ponorima ovog prostog srca, razvijeni kriterijum za glavna pitanja života, snaga vjere u Hrista – otkuda to? – vi se u čudnom žaru pitate kad ste stigli na zadnju stranicu ovih jednostavnih ispovijesti „Tužnom Hristu“, kako Ga ova podvižnica često naziva! Snagom tople ljubavi i muškog zamaha odišu one njene riječi svijetu i Hristu: „Pa neka se čini štogod hoće na ovom svijetu! Neka se obrće i prvrće, – mene (s) Hristom niko rastaviti neće!“ Ona zna, pa to i kaže, pa to i kaže da „veliki je jad misliti i pogledati kako ide bezredno posao svetskog života“. Stoga žuri da kaže hristu , izvan koga ona „nema ništa“ (I,1), Koga ona „ima u sebi, svetu Istinu“ (I,2), Koji je njoj „milost i ljubav i cio ugled njenog života“ (I,1), – eto tome Hristu se ona obraća i kaže: „Da me čuvaš od ove bezvernosti i razvratnosti, koja na ovom jadnom svijetu postaje“. Pa u pečali vidovite duše završiće to isto mjesto riječima bola od saznanja istine: „Sve se jadi množe – bih rekla kao da hoće sve da propadne!“ No najbolje da pustimo nju samu neka nam priča svoju tajnu, koja se sva može složiti u onaj vapaj iz 66. pisma: „Molitvu Ti Hriste, dižem i dajem bezumno…“ (306. str.). Ne zaboravite – to je prosta žena, što zna, naučila je samouko, u svojoj osami! Uz pomoć ognja Hristovog koji se u njoj razgorio i blagodati koja ju je tajnovito orosila! Kako kaže stari čika Stano Bašanović, koji je nju poznavao za života, rodom takođe iz Vraka kod Skadra: „Sami Gospod Bog joj je to dao!“ Nije to bilo davno – u ovim krajevima je okončala svoj život i podvig i Blažena Stojna, još jedna Bogom prosvećena i Hristovom ljubavlju zarobljena duša. Hristos sije gdje je i počeo da sije: na prostim i čistim srcima, i žanje žetvu tamo gdje se misli da je nema i u vremena koja po bezumnim izgledaju besplodna.