„Kako spriječiti porast nasilja u porodici?“ – bila je tema sinoćne dijaloške tribine održane u sali parohijskog doma Crkve Svetog Đorđa pod Goricom, čiji je moderator sveštenik Gojko Perović, a na kojoj su govorili sveštenik Željko Ćalić, paroh danilovgradski, Sanja Karadžić Lalić, psiholog i psihoterapeut i sudije Osnovnog suda u Podgorici Ivana Becić i Milena Brajović.
„Ontološko je pitanje otkud taj gnjev u čovjeku, otkud bijes koji poslije rađa nasilje, netrpeljivost i neprijateljstvo. Od kada je svijeta i vjeka to traje, vidimo da i poslije svih tekovina civilizacija, koje su u međuvremenu nastale pa i hrišćanstva, mi i dan-danas imamo i govorimo o nasilju i to u nasilju u porodici. A znamo da se ono tu ne završava, nego da je ono mnogo širi pojam i danas smo svjedoci, nažalost, razornih ratova. To je sve posledica upravo tog problema u čovjeku, jer svaki izvor svega što govorimo, svaki problem u ovome svijetu počinje u nama – mi smo taj izvor. Čovjek je biće koje ima ogromne potencijale od adskih dubina do božanskih visina, ali čovjek nekad nije ni svjestan tog potencijala nego se učauri u nekoj svojoj samodovoljnosti“, kazao je o. Željko.
Po njegovim riječima iskon ovog problema je u samom početku stvaranja svijeta, kada su se prvi stvoreni ljudi okrenuli toj samodovoljnosti. Misleći da mogu sami, udaljili su se od suštine svoga postojanja, okrenuli leđa Darodavcu, jer Bog kao Tvorac dao im je sve te potencijale na dar. Onda je nastao problem, pogriješili su ali nisu priznali taj svoj grijeh, nisu se pokajali.
„Kako tada tako i danas, u velikoj mjeri čovjek ne želi da prizna da je pogriješio. I nastala je agonija svijeta koja traje do danas u čovjeku. Kolika je dimenzija tog pada kosmička i koliko je ona duboka, vidi se odmah u drugoj generaciji stvorenih ljud. Brat je ustao na brata, kao što znamo, Kain je ubio Avelja iz zavisti, jer je u njemu vidio konkurenciju i neprijatelja“, kazao je prota, podsjetivši na Hristovu zapovijest da ljubimo neprijatelje svoje, a neprijatelj će biti naš bližnji – ne u smislu da nekog prepoznamo kao neprijatelja, nego što ćemo ga mi doživljavati kao neprijatelja. Dakle, kad u drugome ne vidimo sebe, kad ne vidimo da je taj drugi potvrda našeg postojanja, izvor i objekat naše ljubavi, onda je to problem – on postaje naš neprijatelj i mi treba da se s njim obračunamo.
Sudija Osnovnog suda u Podgorici Ivana Becić je istakla važnost ove teme i izrazila zadovoljstvo što je učesnik ove tribine sa koje treba poslati jednu jasnu i ozbiljnu poruku, polazeći od toga šta je to temelj porodice kako bi svaki građanin, pa i sudija koji radi u predmetu, razumio generalno šta znači nasilje u porodici:
„Prvenstveno treba da pođemo od značaja temelja same porodice, a to je ljubav, poštovanje, razumijevanje. Ako shvatimo da je to temelj porodice, onda je uzrok samog nasilja u porodici nešto što je sve suprotno od onoga što je temelj same porodice. To je jedna vrlo složena problematika. Svi mi ljudi smo na svoj način osobeni, ali ono što se vidi u samoj sudskoj praksi i kako zapravo sudije razumijevaju svaki predmet pojedinačno, jeste to da se obično dešava da su uzroci nasilja u porodici u karakterološkim osobinama, vaspitanju, samom djetinjstvu pojedinca, porocima, željom za dominacijom, kontrolom žrtve u porodici.“
Gospođa Ivana Becić je iskazala svoje mišljenje da je u cilju spriječavanja porasta nasilja u porodici, najvažnije da kao društvo shvatimo koliko je značajno da podignemo svijest o tome šta je to nasilje u porodici, koliko ono nedopustivo, koliko porodica sama po sebi trpi i koliko to predstavlja jedan kancerogeni mehanizam razvoja bolesti u društvu.
„Ukoliko nemamo zdravu porodicu, onda nećemo imati ni zdravo društvo. Ukoliko je u sve većem stepenu prisutno nasilje u porodici, odatle ćemo imati djecu koja će izlaziti sa takvim modelom ponašanja – prihvataće takvo ponašanje kao normalno, kao nešto što je prirodan i normalan ambijent. Dakle, spriječavanje samog nasilja u porodici treba krenuti od samog djetinjstva, djecu treba vaspitavati u tom duhu gdje treba slobodno da dišu i da slobodno pokažu emocije. Da žive u jednom ljubavnom ambijentu, da zaplaču kad im se plače, bez obzira da li je muškarac ili žena. Ne možemo muškom djetetu reći: ti si muško, nemoj da plačeš, a on ne plače nego trpi. Ali zato može da bije ženu jer njegov tata bije mamu i to je nešto što je normalno – on ne plače kada otac bije mamu, već trpi jer je muškarac. Zamislite kakvi su to temelji vaspitanja djece, i šta je smisao i suština porodice, ukoliko krenemo na takav način da razvijamo svijest o tome da je nasilje u porodici normalno i da treba osuđivati žene koje prijavljuju nasilje u porodici, i da treba osuđivati nevladine organizacije koje podižu svijest o svemu tome! To govori o nama da smo jedno nezrelo društvo ukoliko tako posmatramo stvari“, poručila je, između ostalog, sudija Osnovnog suda u Podgorici Ivana Becić.
Sanja Karadžić Lalić, psiholog i psihoterapeut, osvrnula se činjenicu da samo jedan dio situacije gdje postoji nasilje u porodici, dođe do traženje pravne zaštite, jer mnogo toga postoji u kućama, u porodicama što niko ne zna, što se potvrđuje i kroz njenu praksu kada klijenti kažu da po prvi put o nasilju koje trpe govore sa nekim.
Osvrnuvši se na uzroke nasilja, kazala je da nasilje nije nešto što se događa iznenada, već da je ono rezultat potisnutih emocija:
„Zato što vi nikad nećete sresti osobu koja je istinski zadovoljna, ispunjena svojim životom, što ne znači da nema problema sa kojima se suočava, koja je emotivno stabilna i kod koje nekako postoji radost, da ta osoba bude nasilna, nego upravo ljudi koji nisu zadovoljni sobom, koji ne znaju da kanališu sopstvene emocije, koji veoma često i ne znaju kako se osjećaju, oni su ti koji eksplodiraju i kroz nasilje pokazuju to svoje nezadovoljstvo.“
Ukazujući na to da u našem društvu postoje određena pravila, kojih se mi kao društvo držimo, istakla je da su neka od tih pravila sjajna jer nam pomažu da funkcionišemo jedni sa drugima. Međutim, neka od tih pravila nam ne idu na korist. Jedno od tih pravila jeste da ne smijemo da se ljutimo, pogotovo ne smijemo da se ljutimo ako nekoga volimo. Zato što ako smo ljuti na nekog koga volimo, onda ga baš i ne volimo toliko ili kako možemo da se naljutimo na nekog ko nam je učinio uslugu.
„Kao da to dvoje ne može da postoji istovremeno, kao da mi ne možemo da budemo zahvalni za neki postupak jedne osobe i da se ljutimo na drugi postupak iste te osobe. Znači isključivi smo.Takođe nekako ženama je dodijeljeno to da nijesmo kulturne ako pokažemo ljutnju, okarakterišemo se na različite načine, dok je prihvatljivo da muškarac pokaže ljutnju, pritom se misli na agresiju, jer ljutnju možemo da pokažemo na različite načine.“
Milena Brajović, kao sudija parničar u Osnovnom sudu u Podgorici, istakla je da se susreće sa zabrinjavajuće velikim brojem razvoda kod nas i navela podatak da je samo ona u oktobru i novembru prošle godine razvela oko 40 parova, što je alarm za cijelo društvo i za svakog pojedinca, koji ima udjela u ovaj problematici.
„Nasilje je svakako jedan od razloga koji dovede do razvoda i obično je to situacija gdje žena trpi, pa čak i više decenija ili više godina potiskuje nasilje. I onda se desi nešto da se prelije ona kap u prepunoj čaši i da se odluči da ga prijavi sama ili pod sugestijom djece, a čak se dešava da razvodimo i parove koji imaju svoj unučad. Međutim, nasilje nije dominantan razlog za razvod – mislim na fizičko naselje. Tu je možda mnogo opasnije psihološko nasilje, zatim prisutno je i ekonomsko nasilje, kao i seksualno.“
Gospođa Brajović je iznjela statističke podatke o neprijavljivanju nasilja, koji su rađeni za potrebe jednog ovakvog skupa:
„Kad je u pitanju krivično djelo silovanja, prijavljen je jedan slučaj na svakih 15, a kad je u pitanju fizičko nasilje jedan slučaj na svakih 10. Tako da je to zabrinjavajuće za društvo, i to upravo ukazuje na potrebu da se podigne nivo svijesti kod svakog odgovornog pojedinca u društvu i naravno institucija. Takođe, bih posvjedočila da institucije, kao što je sud i ostale s kojima dolazim u dodir, daju svoj doprinos. Zaista, unazad možda deceniju i više, potkrepljeni smo što se tiče zakonske regulative, obuka i raznih kampanja koje su sprovođene. Svakako, treba da se poradi na još nekim stvarima, da se svi mehanizmi paralelno i podjednako uključe da se podigne svijest kod svakog pojedinca i građanina da da svoj doprinos, na način što ako premijeti simptome, koji se često i prikrivaju, u okolini, komšiluku, rodbini, to prijavi. Nije sramota prijaviti i odreagovati. Postoje razni načini da se pomogne ženi žrtvi ili djetetu“, kazala je Milena Brajović, sudija parničar u Osnovnom sudu u Podgorici, ističući da su djeca ta koja najviše pate i kada je u pitanju nasilje u porodici i kad je u pitanju razvod braka.
Vesna Dević
