KRIVO JE MORE
(o jednom neobičnom susretu)
Piše: Đakon Pavle Lješković, profesor bogoslovije
Nakon završene službe u budvanskoj crkvi Svete Trojice, odlučujem se da prošetam stazom, koja se nalazi u neposrednoj blizini Slovenske plaže. Lijep septembarski dan je izmamio mnoge Budvane da izađu vani, pa je i u ovom dijelu grada bilo mnoštvo svijeta. No i pored toga,nuspio sam da u toj gužvi prepoznam dvojicu ljudi, sa kojima sam zajedno odrastao, u Nikšiću osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Obilježja i znamenja koja su nosili na sebi, svedočila su o tome da namjeravaju da prisustvuju komitskom mitingu koji je bio zakazan na Cetinju, u poslepodnevnim časovima, te da su odlučili da period do skupa provedu u Budvi, zajedno sa svojim suprugama. Odlučio sam da im priđem i da ih pozdravim, budući da me za njih veže dio uspomena iz mog djetinjstva, dječaštva, mladosti. Međutim, kada sam im prišao, kao po nekoj komandi, u istom trenutku su okrenuli svoje glave, izbjegnuvši tako da mi se jave…
KRIVA SU MOJA SJEĆANJA
Sjećam se, kada smo zajedno sa ostalim dječacima iz kraja, podijeljeni u navijačke tabore, preko tranzistora pratili radio prenose fudbalskog derbija u kojem su se nadmetala dva beogradska kluba sa Topčiderskog brda. Sjećam se kada su njih dvojica, prvi u našem dvorištu, nabavili muzičku kasetu sa srpskim rodoljubivim pjesmama i kako su čitav njen repertoar znali napamet. Sjećam se kako su se, za razliku od mene, radovali svakoj granati koja je pala na Dubrovnik. Sjećam se kako su iz društva izopštavali naše drugove čiji su roditelji bili članovi Liberalnog saveza, dok sam ja nastavljao da se družim sa tim progonjenim drugarima. A onda je u drugom dijelu devedesetih godina, došlo kod njih dvojice do velikog preokreta, baš kao i kod još nekih mojih sugrađana, koje sam poznavao. Godine 1997., ja sam uveliko bio učenik bogoslovije, a oni novopečeni aktivisti partije, za koju se kasnije ispostavilo da je vladala punih 30 godina. Sjećam se kada su uoči predsjedničkih izbora te godine, pokucali na moja vrata bezuspješno me ubjeđujući da glasam za njihovog kandidata i uvjeravali me da su oni članovi Srpske pravoslavne crkve ništa manje nego ja. Sjećam se i te, za njih, svijetle majske zore, godine 2006., jutro posle referenduma, kada sam ih kroz prozor svoje sobe ugledao kako se vraćaju sa cijelovečernjeg pijanog slavlja. Sjećam se kako su prilično lako dobili poslove u državnim firmama, a kad su se oženili, uspjeli su da vrlo brzo uposle i svoje supruge. I sada, dok posmatram potiljke njihovih od mene okrenutih glava, shvatam da su ta moja sjećanja po njih nezgodnija više nego što su ikada bila.
KRIVI SU NJIHOVI POGLEDI
A šta ako je razlog okretanja glava u stidu koji su osjećali zbog svojih pogleda ispunjenih mržnjom prema meni, mantiji koju nosim i Crkvi kojoj pripadam? Ponekad se u srcu kojeg je okovala mržnja javi i stid zbog nje same. Međutim, stid nije dovoljno jako oružje u borbi protiv mržnje. Kada mržnja u potpunosti ovlada čovjekom, ona istisne stid iz njegovog srca. Mržnja se tu gotovo nikada ne zaustavlja, već podstiče čovjeka da vlada i gospodari drugim ljudima. U svojoj znamenitoj studiji „O čovjekovom ropstvu i slobodi“, Nikolaj Berđajev ističe da u svijetu postoje samo tri tipa ljudi: gospodar, rob i slobodan čovjek. Najparadoksalnije je to što je od njih suštinski porobljen samo gospodar, koji je rob svoje težnje da gospodari slobodnim ljudima. Iako svoje težnje pokušava da prikrije, odaje ga pogled u kojem se mržnja očitava. Zato je takav čovjek primoran da pri susretu sa bližnjima svoj pogled obara, a glavu okreće.
KRIVO JE MORE
Dok sam se vraćao, prošavši bečićki tunel, zatekao sam ih kako sjede na istom mestu na kojem sam ih i ostavio. Činjenica da su se mještani prema njima odnosili hladno i ravnodušno, navela ih je na to da poskidaju svoja komitska obilježja i bar na trenutak zaliče na obične ljude koji su u tom trenutku bili u blizini Slovenske plaže. Na trenutak sam zastao da zavežem pertlu na cipeli i sasvim slučajno se zagledao u beskrajno morsko plavetnilo. Tada sam odlučio da uspomene i sjećanja na moje, sada već bivše, prijatelje predam moru, koje ga je spokojno i ravnodušno prihvatilo. Zapamtilo je ono mnoga bivša prijateljstva i pohranilo ih u sebe. Tu, na morskom dnu, moja sjećanja će i po mene i po njih biti znatno bezazlenija…
