Ovih je dana mnoge iznenadila vijest o odluci pape Franje koja se tiče promjene dijela teksta molitve Oče naš. Naime, predstavnici italijanske biskupske konferencije su krajem avgusta tekuće godine papi Franji uručili novo izdanje liturgijskih tekstova koje će u Rimokatoličkoj crkvi biti opštevažeće od Vaskrsa 2021 godine, a koje u sebi sadrži i određene izmjene u bogoslužbenim tekstovima.
Papa Franja je odobrio zbornik i složio se sa biskupima da je novo izdanje zapravo novi oblik starog sadržaja, te da njegovi korijeni sežu do Drugog Vatikanskog koncila, koji je održan u periodu od 1962 do 1965. Između svega ostalog u ovom izdanju se nalazi i izmjena teksta molitve Gospodnje, i to u dijelu koji je glasio „ne uvedi nas u iskušenje“, a koje je promijenjeno u „ne prepusti nas iskušenju“. Objašnjenje ove izmjene nalazimo u poznatim razgovorima koje je zatvorski kapelan u Padovi i poznati rimokatolički teolog Marko Pozo vodio sa papom Franjom, a koje su pretočene u dvije knjige intervjua „Oče naš“ i „Zdravo Marija“. U tim razgovorima, don Marko nam se otkriva kao ličnost kojoj se sa mnogim nedoumicama i pitanjima obraćaju razni ljudi kako oni koji su vjernici, tako i oni koji se izjašnjavaju kao ateisti. Po njemu, jedan od spornih momenata koji iskrsavaju čak i pred one koji su izvan Crkve i hrišćanske vjere je i neshvatanje već pomenutog dijela molitve Gospodnje. Sve dileme i nedoumice sa kojima se Pozo suočavao prilikom takvih susreta, a koje su vezane za ovu problematiku, ogledaju se u sledećem pitanju:Da li Bog može da nas uvede u iskušenja? Na ovo pitanje on daje odrečan odgovor i istovremeno nudi sledeće pojašnjenje tog pasusa: „Budući da me satana iskušava, pomozi mi da ne upadnem u njegove zavodljive zamke“. S druge strane, papa Franja odobrava ovakvo gledište Marka Poza. Takođe podsjeća na događaj koji je opisan u 14. glavi Matejevog jevanđelja, u kojem nam se govori kako je Hristos za vrijeme jakog vjetra hodao po moru. Među učenicima, koji su se nalazili u lađi bio je i apostol Petar koji je krenuo ka Gospodu, i sam hodajući po vodi, do momenta kada je posumnjao i počeo da tone. Jevanđelje nam dalje svedoči da je Gospod pružio ruku i uhvatio Petra i rekao mu sledeće: „Malovjerni, zašto posumnja?“ (Mat.14,31). Papa Franja smatra da dio molitve u kojem se molimo Gospodu da nas ne uvede u iskušenja treba shvatiti u kontekstu ove jevanđeljske priče, pa nam nudi sledeće tumačenje. „Kada me satana uvede u iskušenje, ti mi, molim te, (kao apostolu Petru) pruži ruku, daj mi svoju ruku.
Ono što moramo istaći da je ova tematika zanimala mnoge teologe na Zapadu. Među njima i one koji su pripadali Pravoslavnoj crkvi. Jedan od njih, otac Aleksandar Šmeman, u svom tumačenju molitve Gospodnje kaže da ja taj dio kod nekih ljudi od davnina izazivao nedoumice i na razne načine bio tumačen. Njih je ponajviše bunilo ono- „ ne uvedi“, pa su se pitali sledeće: „Znači li to da nas Sam Bog iskušava, da nam On šalje stradanja, provjere, iskušenja i sumnje kojih je prepun naš život“? Šmeman smatra da na ovo pitanje ne treba davati odgovor, ako se pod njim podrazumijeva racionalno, razumsko,- tzv.objektivno objašnjenje. Da bi na pravilan način razumjeli ovakvo Šmemanovo sagledavanje problema neophodno je da se prisjetimo riječi ranohrišćanskog apologete Tertulijana (160-222), a koje glase: „Sin Božiji je umro – vjerujemo u to jer je to besmisleno, a sahranjen vaskrsnuo je – to je istinito jer je nemoguće“. Ove je riječi srednjevjekovno bogoslovlje svelo na sledeći iskaz: „Vjerujem jer je apsurdno“. Naime, po Tertulijanu, mnoge istine hrišćanske vjere nadilaze ograničeni ljudski um, pa ih je samim tim nemoguće u potpunosti pojmiti. Između svih ostalih pitanja koja su vezana za vjeru, postoje i ona na koja ćemo odgovore saznati tek u Carstvu Nebeskom, u kojem ćemo, kako apostol Pavle kaže gledati licem k licu, za razliku od ovozemaljskog života u kojem gledamo „kao u ogledalu, u zagonetki“ (1.Kor.13,12). Međutim, jedna od karakteristika zapadne teologije još od vremena blaženog Avgustina (430.), preko Tome Akvinskog (1225-1774) pa sve do našega vremena se ogleda u težnji da se vječne istine vjere skoro u potpunosti prilagode ljudskom umu. Ovakva intencija se ne primjećuje samo u njihovom bogoslovlju, već je karakteristična za cjelokupnu zapadnu misao, pa tako veliki filosof Martin Hajdeger govori o Bogu koji je bliži mišljenju nego vjerovanju. Sa druge strane, pravoslavno asketsko iskustvo, koje pored Sv. Pisma i Sv. Predanja spada u osnove pravoslavnog bogoslovlja, nam svedoči da je vjera najprije stvar srca, pa tek onda razuma. Tako se i molitva Oče naš najprije osjeća pa tek onda razumije.
Neizbježni detalj na koji moramo obratiti pažnju, jeste svedočenje Marka Poza da su mu mnogi nevjerujući ljudi koji, dakle, ne pripadaju ni jednoj hrišćanskoj konfesiji, pa ni Rimokatoličkoj crkvi, ukazivali na potrebu da se ovaj dio molitve Gospodnje izmijeni. Ovu činjenicu prema kojoj se nevjerujući ljudi bave pitanjima koja se strogo tiču osnova hrišćanske vjere možemo shvatiti kao još jedan u nizu dokaza da se hrišćanska vjera na Zapadu nalazi u podređenom položaju u odnosu na pojavu koju bi smo mogli okarakterisati kao ekstremni sekularizam. Naime, za razliku od izvorne ideje sekularizma koja podrazumijeva odvojenost Crkve i države, uz međusobno poštovanje i nemiješanje u stvari koje strogo potpadaju pod ingerencije neke od ovih dvaju institucija, ideologija ekstremnog sekularizma se projavljuje kroz intenciju da se promijene neke od osnovnih kanonskih, a kako sve više vidimo, i dogmatskih istina Crkve, kako bi se hrišćanska vjera upodobila savremenim tokovima u društvu. Nažalost ovaj trend je sve više prisutan i na našim prostorima. Tako smo u samom početku COVID-19 pandemije svedočili o tome kako su javne ličnosti, pretežno novinari i glumci, često na grub i neprimjeren način zahtijevali izmjenu dosadašnje prakse pričešćivanja u Pravoslavnoj crkvi. Samo je pitanje vremena kada će se ovakva stremljenja uperena prema bogoslužbenoj praksi prenijeti i na same osnove pravoslavne hrišćanske vjere. Odgovor nas, pravoslavnih hrišćana na te tendencije će biti prvenstveno u molitvama koje ćemo prinositi iz dubine svojih srca. A među tim molitvama će i dalje biti najblistavija ona u kojoj smo udostojeni da smjelo i neosuđeno prizivamo Nebeskoga Boga Oca.
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
