Piše: đakon Pavle Lješković
„Profesore, nabavio sam sve notne zapise Baračkog, Lastavice i Kozobarića! Sačuvao sam ih u PDF- u! Procijenio sam da mi treba najviše pola godine da sve to savladam i postanem pravi pojac i protopsalt“ – govori mi petnaestogodišnji učenik prvog razreda bogoslovije, dok u rukama steže Mokranjčev “ Osmoglasnik“. Te večeri mi je nakon bdenija u Cetinjskom manastiru prišao i zamolio me da ga u zbornici škole preslušam dok poje kondak trećeg glasa, budući da ga je nakon završetka časova vježbao. “ Rekli ste nam, u toku časa, da posebno obratimo pažnju na ovaj kondak jer je za učenje težak i ima drugačiju melodiju u odnosu na tropar i bogorodičen istog glasa. A meni je trebalo svega desetak minuta da ga savladam! Evo, preslušajte me, pa sami prosudite da li ga dobro pojem“! Nakon ovih riječi je spustio osmoglasnik na sto, pažljivim pokretima ruku izvukao stolicu, sjeo i započeo sa pojanjem. Međutim, već sa prvim taktovima je počeo da griješi, da bi se do kraja kondaka greške sve više umnožavale. Polovine nota je pjevao kao četvrtine, a četvrtine kao osmine. U početku je kondak pojao svečano i sporo, dok mu je završetak bio u prebrzom ritmu. Takođe, napravio je i tri, četiri greške pri čitanju na crkvenoslovenskom jeziku. Sve to pokušavam da mu kažem na blag način, kako ne bih sputao njegovu ljubav prema pojanju i odvratio ga od redovnog vježbanja.
Međutim, moja zapažanja su svejedno kod njega izazvala iznenađenje i ljutnju, budući da je od mene očekivao samo pohvale. Pokušavam da sakrijem osmijeh, dok primijećujem kako se boja njegovog lica mijenja u žarko crvenu! Sve me to podsjeća na vrijeme kada sam počeo da učim pojanje. Bio sam približno istih godina kao i on. Takođe sam , poput njega, posle prvih naučenih tropara i kondaka bio ubijeđen da sam već postao pojac i nestrpljivo čekao da zauzmem svoje mjesto za pjevnicom. U tom periodu života je i mene svaka, makar i dobronamerna kritika na račun mog pojanja ljutila! Međutim, kako sam polako napredovao u učenju, sve više sam shvatao koliko malo znam i uviđao svoje mane.
Nakon mojih primjedbi je teatralno ustao, izvinio se na vremenu koje mi je oduzeo i krenuo ka vratima zbornice. Rekao sam da se vrati i opet sjedne za sto, kako bi smo zajednički provježbali kondak! Pjesmu je pravilno otpjevao tek posle desetog puta i baš tada je došao do izražaja njegov predivni bariton!
Nakon vježbanja sam mu rekao da se pojanje ne može naučiti valjano bez smirenja i strpljenja. Kao i u ostalim segmentima duhovnog života, u pojanju čovjek treba da napreduje čitavog života i da se uvijek trudi da nauči nešto novo! Nigdje se kao u pojanju ne očitava istinitost stare jevrejske poslovice koja glasi : ako ne postaneš bolji, postaćeš gori. Zbog toga treba da se molimo Bogu, kako bismo pojanje učili na ispravan i bogougodan način, te stalno napredovali i umnožavali svoje talante. Takođe sam mu rekao da u prva dva razreda bogoslovije treba da uči isključivo osmoglasnik i liturgiju , dok se notni zbornici koje je nabavio izučavaju u višim razredima. Nakon toga se zahvalio i sporim korakom izašao kroz vrata prostorije. U tom momentu sam zaista pomislio da sam uspio da ga ubijedim da pojanje treba da uči sa smirenjem i stpljenjem, te da nikako ne smije “ da trči pred rudu“. Međutim, posle nekih desetak minuta je sav zadihan utrčao u zbornicu i saopštio mi sledeće: “ Profesore, zaboravio sam da vam kažem da sam nabavio i notne zapise od Čenejca! To mogu da savladam za nekih dva mjeseca! Takođe sam mislio u toku raspusta da se priključim horu koji poje u hramu u kojem idem na bogosluženja! Postaću glavni solista! Prosto znam da će biti tako! Horovima su neophodni baritoni „…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon pri crkvi Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)
