Poštovani slušaoci Radio Svetigore, draga braćo i sestre, u serijalu „Duhovno-poetsko slavoslovlje“, emitujemo duhovnu poeziju, djelove iz službi i akatista napisane u čast Gospoda Boga, Presvete Bogorodice, svetitelja i ugodnika Božijih, dičnih i slavnih ljudi i junaka i srpskog i slovenskog roda i slavnih događaja iz naše junačke prošlosti.
U Dvadeset sedmoj emisiji serijala „Duhovno-poetsko slavoslovlje“, povodom praznika Prepodobnog Simeona Dajbabskog Čudotvorca, možete čuti pjesmu “Sveti Simeon Dajbabski“, koju je napisao čtec Blažo LJ. Danilović, čtec drevnog hrama Svetih prvovrhovnih Apostola Petra i Pavla u Nikšiću, teolog Srpske pravoslavne crkve, himnograf i srpski narodni epski pjesnik, koji duhovnu poeziju, službe i akatiste svetiteljima, piše po blagoslovu Mitropolita Amfilohija Radovića i Episkopa Atanasija Jevtića.
Urednik serijala Aleksandar Vujović, urednik emisije je čtec i teolog i himnograf Blažo LJ. Danilović
+++
SVETI SIMEON DAJBABSKI
Gospod Tvorac neba i svijeta
Od najljepšeg Rajskoga cvijeta
Što se sija i mirom miriše
Vasiona te slavom odiše
Uvijek je skuplja i sabira
I posebnim darom obdario
One što je k sebi prigrlio
Takav cvijet duhovno bogatstvo
Dalo je i Popovića bratstvo
Kad se muško rodilo dijete
Kog će slava nebeska da srete
I ko blago da zasija pravo
Ime su mu bili dali Savo
Pa od svojih dana i mladosti
Nebeske je čekao radosti
I pošao put zemlje Rusije
Đe sijaju Crkve najsvetije
Da Božansku izuči nauku
I kad primi sa neba poruku
I monaške prihvati zavjete
U Kijevu đe školu obrete
Tu bijaše izvor voda živa
Kijevska ga Lavra nadahnjiva
I veliki njeni Svetitelji
Tu duhovni bijahu temelji
Po Svetome ocu Svetog Save
Simeonu koga Srbi slave
Ime dobi i monah postade
Te u svoje godine je mlade
Čin primio časnog služitelja
Njegova se ispunila želja
Jeromonah Simeon postade
Al’ tu posle dugo ne ostade
Pa iz zemlje ove Carske Svete
U Crnu se Goru povratio
Vladika ga Mitrofan stavio
U Hram Sveti Svetog Nikolaja
Đe se zemlja s nebesima spaja
Te u Hramu Božjem na Vranjini
Hristu Bogu svetu službu čini
No ubrzo sa pomoću Boga
Kod Ćivota Sveca Ostroškoga
On će Crkvi Božijoj služiti
Sveti će mu Vasilije biti
Izvor vjere izvor nadahnuća
Te od rane zore i svanuća
Službe Hristu Spasu će da poje
U monaškoj školi učio je
Mnoge đake da služe Gospodu
I milome Srbskome narodu
U molitvi stalno je prebiva
Ostroški ga Svetac nadahnjiva
Te je mnoge stekao vrline
Sin predani svoje Otadžbine
Ali svijeća koja sjajem sije
Mogla lako ugasit se nije
Jednog dana do njega doprije
Glas da čudo u Dajbabskoj gori
Sami Gospod sa nebesa stvori
U Ostrog mu ispriča dijete
Da je temelj tamo Crkve Svete
Te otide iz Svetog Ostroga
I posla se prihvati teškoga
Hrabraše ga molitva i vjera
Te podzemna stvori se peštera
I Hram niče u obliku Krsta
Takav prije ne viđen odista
Na Kijevske posjeti peštere
Simeona plamen čiste vjere
Crkvu slika moli živog Boga
E monaha Bogom izbranoga
Trud je na trud stalno pridavao
A trpljenjem dušu spasavao
Crkva blista a on slavi Hrista
Sasud Božji izabran odista
Molitvama suznim se molio
I vrlinom život ukrasio
Tu će sresti drugog svjetilnika
Crkvi Srbskoj što je bio dika
Arhimandrit Justin iz Ćelija
Sretoše se braća najmilija
Tu na slavu duhovnog veselja
Dva su ova Srbska Svetitelja
Dva Anđela monaškoga lika
Molili se za duše ratnika
I naroda svoga stradalnika
A šta reći za Svetoga starca
Bješe slika drevnijeh mudraca
Bistra oka i pogleda čista
A svu nadu polaže na Hrista
U molitvi osviće i bdenju
Žudeć Bogu i vječnom spasenju
Sa svijem je crkvu ukrasio
A po dobru sebe oglasio
I narod je Hristu privodio
A molitvom Bogu ugodio
I Nebesko Carstvo zaradio
Gospod ga je Tvorac nagradio
Te od truda svojijeh odmori
I počinu u Dajbabskoj gori
Arhimandrit i starac poznati
U nebeskom carstvu upisati
A glas ode do raznijeh strana
Za duhovnog toga velikana
No godine prolaze i ljeta
A Crkva je pamtila ga sveta
Pa su naši duhovnici znali
Kakvog starca Svetog su imali
Te jednoga otkopaše dana
Mošti Svete starca velikana
Što ko cvijet proljećni mirišu
I što Duhom Svetijem odišu
I u Ćivot njega postaviše
Te sva crkva mirisom odiše
A na Hramu divno ječe zvona
Glase slavu Starca Simeona
Ukras roda i Slavu Gospoda
Koja nikad neće da umire
A ta slava sa neba dopire
Slava tebi Bogonosni starče
I duhovni dive i junače
Simeone Svetitelju roda
I najljepši daru od Gospoda!
1. april 2024. godine u Nikšiću
Na Svetog Simeona Dajbabskog
Čtec Blažo LJ. Danilović
+++
(Autor je čtec drevnog hrama Svetih prvovrhovnih Apostola Petra i Pavla u Nikšiću, teolog Srpske pravoslavne crkve, himnograf i srpski narodni epski pjesnik)
+++
Priredio Aleksandar Vujović,
urednik Katihetskog programa Radio Svetigore
i profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog
