Dva potpisa učitelja Stevana
„Jer ovdje nemamo postojana grada,nego tražimo onaj koji će doći“
(Jev.13,14)
Neka sjećanja nikada ne blijede. Štaviše, kada čovjek dospije u neke zrelije godine, u rijetkim trenucima dokolice, ona ispred njega iskrsavaju još jače i sugestivnije. Nisam imao ni navršenih 7 godina, kada me je majka prvi put odvela u nikšićku osnovnu školu ,,Olga Golović“, koju sam pohađao narednih 8 godina. U tim osamdesetim godinama prošlog vijeka u našem narodu je još uvijek bila snažno izražena plemenska svijest. Naprimer, kada bi roditelji vodili djecu kod pedijatra, vodilo se računa da ljekar po mogućstvu bude iz istog plemena iz kojeg su i oni. Smatralo se da je baš ta činjenica obavezivala ljekara da se što bolje brine o zdravlju djeteta. Isto je važilo i za učitelje. Vjerovalo se ako budu iz istog plemena kao i đaci, da će još istrajnije voditi računa o njihovom vaspitanju i obrazovanju. Moram da priznam da sam tada,a naročito u godinama mog sazrijevanja koje su kasnije uslijedile imao prilično neutralan i ravnodušan stav prema svom plemenskom porijeklu. Bio sam gradsko dijete koje je raslo uz pank i novovalnu muziku, filmove Džarmuša i Vendersa, te sam, samim tim, bio pod jakim uticajem alternativne supkulture koja je nastala na Zapadu. Međutim,bez obzira na sve to, ja sam u svojoj prvoj školskoj godini, kako se to tada govorilo- po ,,pješivačkoj liniji“,bio upisan u razred učitelja Stevana.
Prvi učiteljev potpis
Gotovo uvijek obučen u odijelo, jakih crta lica i svijetlih očiju, učitelj je pripadao onom starom kovu pedagoga koji su već u to vrijeme bili endemska vrsta. Za njih se govorilo da su strogi ali pravični. Ovakav učiteljev odnos prema svojoj profesiji i djeci koja su mu povjerena da ih obrazuje odrazio se i na nas, nekolicinu Pješivaca iz njegovog razreda. Naime,on se prema nama odnosio potpuno jednako kao i prema drugim đacima, što se moglo vidjeti i po zaključnim ocjenama na kraju polugodišta ili školske godine.Te ocjene su bile baš onakve kakve smo i zaslužili. Ne samo da se nikada nije dogodilo da se neko od nas pobuni zbog završnih rezultata svoga učenja,nego se takvo nezadovoljstvo nije moglo ni očitati u očima đaka. Svi su znali da je učiteljeva procjena našeg znanja bila krajnje objektivna. Ovaj prvi,za mene veoma važni,potpis učitelja Stevana – potpis na mojoj đačkoj knjižici, u velikoj mjeri će kasnije uticati i na moj odnos prema profesiji koje sam udostojen.
Drugi učiteljev potpis
Nakon večernje službe u starogradskoj crkvi Sv.Trojice, hodam,za ovo doba godine, neobično praznim budvanskim ulicama. Po lijenim pokretima rijetkih turista i sanjivim pogledima taksista koji uzalud čekaju na mušterije, ne bi se reklo da je ovaj grad relativno skoro bio poprište prebijanja njegovih žitelja. Budva je tih dana podsjećala više na ulični geto u Bronksu,a manje na mediteranski grad. No,kao što to obično u životu biva, većina ljudi kao da se prebrzo vratila svakodnevnoj rutini,zaboravivši na nemile događaje. Ovo moje lamentiranje nad relativnošću ljudskog pamćenja, prekida poziv prijatelja koji me obavještava da je na jednom internet portalu objavljen apel Pješivaca za odbranu svetinja. Kada sam stigao kući, posjetio sam sajt i ubrzo shvatio da se među raznim, meni poznatim i nepoznatim, ljudima koji su potpisali apel nalazi i učitelj Stevan. Međutim, ovaj njegov potpis ja nisam shvatio samo kao akt hrabrosti i ispovjedanja vjere. Razumio sam ga kao još jedan čas razredne nastave kao lekciju koju je namijenio svim svojim bivšim učenicima. Za razliku od onih lekcija koje nam je predavao kad smo bili u školskim klupama, a koje smo po zakonu školskog obrazovanja morali da savladamo ovim predavanjem učitelj apeluje na našu slobodu. Stvar je slobodne volje svakoga od nas da li ćemo ovu lekciju savladati i primijeniti u svakodnevnom životu ili ćemo to odbiti da učinimo. Predavanja o slobodi spadaju u najljepše, ali istovremeno i najzahtijevnije životne lekcije. Propovjednici slobode spadaju u najneshvaćenije mislioce u svom naraštaju. No, svaki od njih dobija veliku satisfakciju kada se susretne sa okeanom slobode zapljusnutim licima onih učenika koji su shvatili i primili njihovu nauku. Prema mom skromnom mišljenju, nakalemljen na njegovo višedecenijsko prosvetno i obrazovno dijelo,upravo je ovaj potpis bio onaj mali, ali i neobično važni momenat koji je doprinio da se i učitelj Stevan svrsta u taj veličanstveni red svjedoka slobode i istine.
Umjesto zaključka
Ova dva potpisa učitelja Stevana naizgled nemaju mnogo toga zajedničkog. Dijele ih decenije i sve ono što se u njima dešavalo na turbulentnim balkanskim prostorima. No,ipak postoji jedna nevidljiva nit koja ih povezuje. Ta tajanstvena sveza je u činjenici da iza oba potpisa stoji čvrsto učiteljevo opredeljenje za Nebeski Jerusalim, taj sjajni i veličanstveni Grad koji nezadrživo dolazi.
Mom učitelju,
Stevanu Škuletiću.
S poštovanjem,
Đakon Pavle Lješković, profesor Bogoslovije na Cetinju.
