Otac Rafailo: „Držimo se pokajničko-molitvenog vektora. Čuvajmo se farisejskog virusa koji ubija dušu“
Iguman podmainski jeromonah Rafailo (Boljević) je, na početku emisije, uputio najljepše želje Njegovoj Svetosti Arhiepiskopu pećkom Mitropolitu beogradsko-karlovačkom Patrijarhu srpskom g. Porfiriju povodom njegovog ustoličenja na Tronu Srpske pravoslavne Crve. Osim najljepših želja koje upućujemo 46. Predstojatelju naše Crkve, otac Rafailo nas sve poziva da se potrudimo da, svojim životom po Svetom Jevađelju, našem Patrijarhu Porfiriju olakšamo patrijarašku službu i teško breme. Iguman podmainski nas uči da mi ne treba da se bavimo izborima i detektivskim poslovima već samima sobom, jer upravo svojim jevanđelskim životom najviše možemo doprinijeti svojoj Svetoj Crkvi i pomoći svojim arhipastirima i pastirima.
Tumačeći Sveto Jevanđelje na prvu pripremnu nedjelju pred početak Časnog posta, Nedjelju o mitaru i fariseju, otac Rafailo kaže da najviše treba da se čuvamo farisejskog virusa koji ubija dušu.
„Obraćajmo se što više našem Gospodu kroz Isusovu molitvu: Gospode Isuse Hriste Sine Božiji pomiluj me grešnog, oslobađajući se farisejskog duha osuđivanja i bavljenja onim što nam nije dato. Držimo se pokajničko-molitvenog vektora čuvajući se farisejskog virusa koji ubija dušu“- uči nas otac Rafailo Podmainski.
Govoreći o predstojećem velikom prazniku Svetog Simeona Mirotočivog, otac Rafailo je kazao da je ovaj praznik liturgijska smotra i vinogradarska provjera ko je na čokotu a ko je van vinograda Božijeg.
„Da Gospod ove i svake naredne godine dočeka vinograd Svetih Simeona i Save u sve blagodatnijem i brojnijem stanju“- pomolio se otac Rafailo.
Iguman Rafailo (Boljević): „Ispitujmo temelje svoje vjere a ne porijeklo virusa koji vlada“
Na pitanja slušalaca Radija „Svetigora“ u emisiji „Pitajte sveštenika“ na Nedjelju o mitaru i fariseju, u nedjelju 21. februara, odgovarao je iguman manastira Podmaine u Budvi jeromonah Rafailo (Boljević). Jedno od pitanja naših slušalaca bilo je o aktuelnoj situaciji izazvanoj širenjem virusa korona.
Svjedoci smo da je pojava korona virusa u velikoj mjeri promijenila svijet kakav znamo. Osim straha među ljudima pojavile su se podjele, pa čak i među crkvenim ljudima. Na jednoj strani imamo one koji se panično boje, izbjegavaju sve kontakte sa ljudima, žive u strahu. Mnogo puta smo čuli i teorije u kojima se i sveto Pričešće dovodi u pitanje. A na drugoj strani su oni koji smatraju da virus ne postoji, ne pridržavaju se preporuka ljekara, razvijaju razne teorije itd. Među crkveni ljudima često možemo čuti da su maska i sve te mjere odraz malovjerja. Kako jedan pravoslavni hrišćanin treba da se postavi prema svemu ovome?
Otac Rafailo poziva da ovo vrijeme iskoristimo ispitujući temelje svoje vjere a ne porijeklo virusa koji vlada. On dodaje da se, u ovim danima iskušenja i ispitivanja, najbolje može sagledati ko je pravoslavni hrišćanin po Duhu, a ko samo po *.
„Definišući pojam iskušenja, sveti Marko Podvižnik podsjeća da iskušenje nije nešto za šta unaprijed znaš da će te snaći. Dok na primjer, kada idemo kroz neku pustinju u kojoj žive lavovi, mi očekujući da ćemo sresti lava, imamo unaprijed spremljene odbrambene mehanizme, što, samim tim, nije iskušenje. Tako je i u svim sličnim situacijama kad znamo da će nas nešto snaći pa se, manje ili više, pripremimo za to. Pa snašlo nas ono ili ne, to nije iskušenje. Otac Marko naglašava da su iskušenja situacije koje nam dolaze iznenada, za koje se nismo pripremali. I kad one, po Božijem dopuštenju naiđu, otkrivaju stanje duha i ono šta imamo u sebi. Ovo je jedna vrlo precizna definicija oca Marka Podvižnika koji je poznat po svojim „filigrantskim radovima“.
I zaista je tako. Dakle, ovo što je naišlo na svijet je u pravom smislu iskušenje. Nismo očekivali, a naišlo je. Mi smo se spremali za nešto što smo očekivali da dolazi, i, naviknuti na to, unaprijed oblikovali sebe. Tako je neko izgledao pobožan, neko manje pobožan. Što bi rekli ovi momci (a i djevojke…) koji poštuju kult tijela, neko je radio na masi a neko na definiciji. Međutim ovo Bogom dopušteno iskušenje otkrilo je naša dubinska duhovna stanja izazivajući čitav niz reakcija na njega“- govori otac Rafailo.
Iguman Podmainski se u ovom odgovoru ne bavi svim tim projavama reakcija na iskušenje koje je naišlo, zatekavši nas nepripremljene, gdje smo morali da se snalazimo na razne načine. On naglašava da bi oni koji su pravoslavni po duhu, trebalo da su već pripremljeni za ovu vrstu ispovedništva.
„Da li su spremni, znaćemo po tome da li su ovo iskušenje prihvatili u duhu pokajanja. Rafail Karelin, jedan od savremenih otaca, postavio je pravo pitanje u svom tekstu (koji predlažem za čitanje), koje glasi „Zašto nas Bog još uvijek trpi?“ U ovom svom izuzetom tekstu, koji je napisao prije dvadesetak godina, otac Rafail se čudi da na ovaj rod još uvijek nisu krenule nevolje jer je krajnje vrijeme, vakat je, s obzirom da smo, bez nevolja, već počeli da se ozbiljno naginjemo preko onih metafizičkih međa, srljajući u pakao sa svim ovim novim sodomskim trendovima“- kaže otac Rafailo.
Podmainski Iguman naglašava da je, s druge strane, čovjek koji je u duhu pokajanja sve ovo prihvatio kao nešto što nam pripada i što nam je potrebno kao jedan ljuti melem na ljutu ranu.
„Vrlo je bitno da se čovjek u svom duhu poklopi sa Božijim dopuštenjem, prihvatajući ga, prije svega, iz Božije ruke. Ako nasjednemo na bilo kakve teorije: da je neko ovo smislio, dopustio, popustio, organizovao… to je, prije svega, projava o elementarnom nevjerovanju u Boga kao Svedržitelja i Promislitelja. Nećemo sada ulaziti dublje u dogmatske osnove naše vjere u Boga našega ali, izvini, ako si pravoslavni Hrišćanin, ako se držiš Simvola vjere uz dodatna proširenja u smislu tumačenja, onda ti treba da vjeruješ da se bez Boga ništa ne može desiti. Ne možemo dozvoliti da sad tu upadaju nekakvi farmaceutski „likovi“ koji će iz nekih tamo laboratorija da puštaju viruse, izazivajući čudesa i preuzmajući kontrolu. To bi značilo da Bog više nije Svedržitelj nego nekakvi tamo likovi iz mraka. To je projava nevjerovanja i ozbiljna pukotina u našem Simvolu vjere“- naglašava jeromonah Rafailo.
Kao posledicu ovakvog stanja otac Rafailo navodi strah koji je, opet, posledica gordosti koji izazivaju nevjerovanje ili sumnju. Ovdje se javlja i jedan drugi problem, problem vjerovanja, odnosno problem u našem ispovijedanju vjere.
„Crva nas uči, Gospod nam to otkriva da ni dlaka s glave ne može da nam padne a da to Gospod ne zna. On to prenosi i na vrapce. Vjetar ne može da duva a da ga Gospod nije pustio iz staje. Voda ne može da se talasa a da za to Bog ne zna. Ako želi da promijeni situaciju na moru, Bog to može da uradi kao što je to već i pokazao, u ono vrijeme na Genisaretskom jezeru rekavši moru: Ućuti i stani! I stade vjetar i umiri se more. Okeani ne mogu da idu preko granice koja im je određena pijeskom.Koliko god bili silni, talasi se razbijaju o stijene koje su im zadate kao međe. Sve je pokriveno Božijim promislom i ništa ne može da se desi, pa ni ovo što se danas dešava, a da Bog to nije dopustio“- podsjeća otac Rafailo (Boljević).
Podmainski Iguman kaže da ima i taj jedan, kako ga je nazvao, magareći vid učestvovanja u onome što je Božije dopuštenje.
„Po učenju Svetih otaca, što je posebno obradio Sveti Makarije Veliki, zlo, i kad hoće da čini zlo, prelomljeno kroz prizmu Božijeg promisla, izaziva dobro, iako ono to ne želi. Sveti oci kažu da su zlo, satana i anđeli zla izgubili pojam o dobru. Dobro, kao kategorija, za njih je potpuno nepoznato. Oni sa dobrom ne mogu da kalkulišu jer znaju samo za zlo. Vrlo je bitno da znamo jer je to velika utjeha i ohrabrenje za nas, dok oni samo puze po toj liniji zla, ne mogavši ni da pomisle a kamoli da učine nešto dobro. Gospod, svojim promislom, uređuje da izazovu dobro za nas, iako oni od toga nemaju nikakve koristi. Sjetimo se da je satana je izazvao i nadahnuo jevrejski Sinadrion da raspne Boga, kada su, iako nadahnuti zlom, izazvali najveće dobro za ljudski rod, kroz krsnu, iskupiteljnu žrtvu Hristovu, kroz Njegovu krsnu smrt i svešteno Vaskrsenje“- podsjeća otac Rafailo.
Jeromonah Rafailo dodaje da je nesumnjivo da danas neke „strukture“ zaista žele zlo ljudskom rodu, i da, po riječima svetog apostola Pavla nama nisu nepoznati njihovi ciljevi, ali mi ne smijemo da dozvolimo sebi kao hrišćani da upadamo u paranoju da je sad neko preuzeo vlast i da više nije svedržitelj Gospod nego nekakva tajna društva.
„U tome je problem. Mi takva razmišljanja sebi ne smijemo da dozvolimo. Neka oni samo rade svoj posao. Držeći se vjere otaca naših da je Bog svedržitelj, mi treba da vjerujemo i znamo da, i kroz ovo što se sad dešava, bez obzira ko stoji iza ove konkretne situacije, iznad nje stoji Onaj koji je sve svjetove održavao i svemu i granicu i mjeru određuje, kao što je odredio morima pa čak i smrti. Sjetimo se samo onog moćnog primjera vaskrsenja četvorodnevnog Lazara, koga je smrt već prihvatila i kojoj je već četiri dana pripadao. Gospod poziva Lazara riječima Lazare, tebi govorim, izađi napolje, obraćajući se onda smrti Pusti ga, Ja ga zovem. I? Šta se desilo? Četvorodnevni Lazar, mrtvac koji je četiri dana bio u grobu, ustaje iz groba. Ovdje nije riječ o virusu i bolesti nego o smrti nakon četiri dana Lazerevog prebivanja u grobu. Pa molim vas, ako Gospod zapovijeda mrtvome, ako iscjeljuje sve bolesti, pa kako onda danas ne može da zaustavi širenje neke bolesti, epidemije, pandemije, zovite je kako god hoćete“- kaže otac Rafailo (Boljević).
On kaže da ako to Gospod sad ne čini, onda mora da postoji dobar razlog za to i da je to je neka pedagoška mjera ili epitimija, uvođenje nekih protetičkih mjera na ljudskom rodu. Sve to, naglašava otac Rafailo, treba da dovodimo u vezu sa Božijim promislom a nikako sa mešetarenjima nekakvih tajnih društava i njihovih zavjera.
„Neka svako radi svoj posao. Ja, kao hrišćanin, nemam potrebe da se bavim time šta ko radi. Moje je da držim vjeru i da vjerujem i znam da ništa ne može da se desi, ni meni niti bilo kome drugome, ako to Gospod ne dopusti. Što bi rekao naš dobri i Sveti Vladika Nikolaj:
Pomozi nam višnji Bože
bez Tebe se niš’ ne može’
ni roditi ni umrijeti
niti bolest preboljeti.
Vrlo je bitno da imamo takvu vjeru kao hrišćani a posebno kao pravoslavni Hrišćani. Ovo iskušenje je nažalost, ili opet, možda i na sreću, otkrilo da nismo baš svi pravoslavni hrišćani, da nismo svi u jednom Duhu. I na nekima, koji su, čini se, do juče bili u Duhu, iskušenje je pokazalo da nisu, pa smo reagovali na različite načine. Šta bi? Iskušenje je pokazalo da nemamo isti osnov! Neko od nas negdje je falio“- naglašava Iguman Rafailo.
Otac Rafailo kaže da nam iskušenje, kada bane iznenada, ne daje vremena da se presaberemo pa će neko da pobjegne, neko će možda ida se vrati pokajnički, priznavši da se prepao, da nije bio spreman, za razliku od nekoga ko je ostao miran i pribran.
„Imamo još mogućnosti, ne da ispitujemo koje je porijeklo virusa, nego koje je porijeklo naše vjere i koji je njen temelj. Nemojmo se bojati ovoga virusa. Bojimo se virusa gordosti, sumnje, bojimo se farisejskog virusa, tražeći pozadinu svojih loših reakcija. Ovo iskušenje nam nije dato da bi se mi bavili porijeklom ovoga virusa, nego da provjerimo temelje naše vjere i da li je ona povezana blagodatnom armaturom ili je to neka vjera na pijesku“- podsjeća otac Rafailo na Gospodnje riječi zidate na pijesku. To znači da Ga ne slušamo, da ne slušamo riječi Gospodnje, već same sebe, ljudska predanja, da se pričešćujemo duhom ovoga svijeta, zaista zidajući na pijesku.
„U jevanđelskim pričama i upozorenjima, Gospod i kaže da će doći vode i došle su, pa da će da dođu potresi, evo došli si o potresi. Došla su iskušenja i otkrila kvalitet temelja naše vjere. Na žalost, danas vidimo da nisu svima dobri temelji, da nisu svi zidali na Krajeugaonom kamenu, Koji je Hristos nego na ljudskim idejama na gordosti i umišljenosti, gdje kao neminovnost imamo tu jednu dozu straha, pa na kraju i straha od smrti. Ali razmislite… Šta je to što ovaj virus može da izazove? Koji je njegov krajnji domet? Smrt? U redu. A je li za tebe hrišćanine, još vidim da se deklarišeš kao pravoslavni hrišćanin, smrt baš toliko strašna? Zar ti nisi taj problem riješio? Da li se ti pričešćuješ? Da li ti vjeruješ? Hraniš li se ti Onim koji je smrt satro radi tebe? Jesi li se ti sjedinio sa Onim koji je oplijenio adovo carstvo, sa Onim Koji ti je dao život vječni? Pa šta i ako umreš, imaćeš Život vječni. Očigledno da nisi! Treba da znaš da su ovakve reakcije, koje otkrivaju tvoje nevjerovanje, loša pozicija. I da ti kao Hrišćaninu, kao pokajniku i kao molitveniku, daju mogućnost da to riješiš i promijeniš na bolje dok još ima vremena. Dok ima vremena! U suprotnom, živeći u ovoj bježaniji i strahu od smrti, treba da znamo da će nas ona, svakako, stići. Hoće li nas stići ovaj virus, ili možda neki moždani udar, srčani, ili neka od kancerogenih ćelija… znajmo da smrt može da dođe na milion različitih načina. I zato u korijenu moramo da promijenimo naš odnos prema smrti. A kome će pripasti ta čast da nas odvoji od tijela i preda u Božije ruke, neka to bude Božiji izbor i neka bude po Njegovom dopuštenju. U suprotnom degradiraćemo sve na vrlo nizak nivo, hvatajući se sa nevidljivim virusima, ignorišući realno prisustvo besmrtnoga Hrista Koji nam daje život neuhvatljiv za bolest, grijeh i smrt koji imamo, toliko vremena, u Svetoj Liturgiji Crkve. Ako na tom putu čovjek i pretrpi neka oštećenja, ako postrada ili čak i umre, umrijeće kao ispovjednik. Kako bi mučenici postali Svetitelji da su rasuđivali poput nekih od nas, gledajući kako da se maksimalno obezbijede i zaštite od izvjesnog stradanja? Mi ovdje, ipak, nismo sigurni da ćemo postradati. To čak, kada pogledamo statistike i nije neka velika mogućnost, više strecamo pod jakim medijskim pritiskom. To na kraju i nije toliko strašno… ima… umire se ali u odnosu na mučenike koji su išli u izvjesnu smrt za Hrista, ovo i nije toliko strašno. Mi treba da imamo taj jedan korak, taj dvig ka Hristu. Ako nas nešto, bilo šta i bilo ko, na tom putu presretne i izazove na neku vrstu stradanja, ne samo bolest nego i konačna smrt, znajmo da se sve to desilo na putu ka Hristu. Za nas Hrišćane to može da bude samo blagoslov a nikako poraz ili razlog da bježimo od Hrista skrivajući se u nekakve mišje rupe ili sigurnosne bunkere. To je ozbiljna degradacija Duha koja nas može učiniti zaista nedostojnim Hrista i Carstva Njegovog“- kaže jeromonah Rafailo (Boljević), iguman manastira Podmaine u emisiji „Pitajte sveštenika“ Radio Svetigore, odgovarajući na pitanje slušaoca kako pravoslavni hrišćanin da se ponaša u situaciji izazvanoj širenjem virusa korona.
Otac Rafailo na kraju naglašava da se ovdje radi o iskušenju, koje je Bogom dopušteno da se ispita kvalitet naše vjere, i to, da li je ona živa ili samo sterilna i mrtva.
Razgovor vodila i transkript uredila:
Slobodanka Grdinić
