Ovih dana, preko raznih medija, informisani smo o jednom događaju koji je predstavljen kao nešto dobro za Ulcinj. Neupućeni, kojih je mnogo iz, tako mnogo i razloga, pomislili su da se radi o umjetničkom djelu.
Postavljanje monumentalne statue mitološke vile Fločke na ušću Bojane predstavlja mnogo više od jednog umjetničkog projekta. Ona nije samo dekorativni element festivalske scenografije, već snažan simbol koji šalje određenu duhovnu i kulturnu poruku. Upravo zato zaslužuje ozbiljno preispitivanje, naročito iz ugla pravoslavnog hrišćanstva, a siguran sam, da i naši sugrađani, drugih konfesija, oni istinski pobožni, dijele isto mišljenje.
Pravoslavna Crkva od samih apostolskih vremena odbacuje pagansku mitologiju kao put duhovne obmane. Bića poput vila, sirena, nimfi i sličnih mitoloških stvorenja u narodnom i svetootačkom predanju nisu shvatana kao bezazlene bajkovite ličnosti, već kao pojave koje mogu odvesti čovjeka u duhovnu prelest i udaljiti ga od Boga. Sveti oci jasno ukazuju, da su takve pojave demonskog porijekla. Sveto Pismo neprestano upozorava da se čovjek ne okreće duhovima i lažnim božanstvima, nego živome Bogu.
Nije slučajno što su u brojnim narodnim predanjima vile i sirene povezivane sa zavodljivošću, opijanjem, gubitkom razuma, zanesenošću i propašću onih koji ih sretnu. One čovjeka ne privlače istinom, nego čulnošću, varljivom ljepotom i obećanjem lažne slobode. Upravo zbog toga pravoslavna duhovnost nikada nije njegovala njihovo veličanje.
Posebno zabrinjava činjenica da je ova statua postavljena upravo na prostoru koji je godinama prepoznat kao mjesto masovnih festivala, hedonizma, prekomjernog konzumiranja alkohola i, prema brojnim svjedočenjima i izvještajima, upotrebe različitih vrsta opojnih droga. Čak i ako niko nije imao namjeru da time promoviše okultizam, simbolika postaje veoma snažna: mitološko biće koje je u predanju dovođeno u vezu sa omađijanošću i gubitkom razuma postavlja se kao zaštitni znak mjesta na kojem se mnogi upravo dobrovoljno prepuštaju stanju izmjenjene svijesti. Takva simbolička veza ne može biti zanemarena niti slučajna.
Autori statue tvrde da ona predstavlja ženu, majku, sestru i život. Međutim, postavlja se pitanje – da li se istinsko dostojanstvo žene zaista predstavlja nagim tijelom? Da li se majčinstvo, požrtvovanost, čistota i sestrinska ljubav izražavaju kroz naglašenu erotizaciju ženske figure? Pravoslavlje odgovara odlučno – ne.
Žena je u hrišćanstvu ikona života, ljubavi i žrtve. Najuzvišeniji lik ženstvenosti jeste Presveta Bogorodica – oličenje smirenja, čistote i poslušnosti Bogu. Nasuprot tome, naga figura sa naglašenim tjelesnim oblinama ne simbolizuje materinstvo, već stavlja naglasak na čulnost. Uzdignuta glava lako se može doživjeti kao simbol samodovoljnosti, gordosti i prkosa, a položaj tijela koji podsjeća na lotos asocira na istočnjačke duhovne prakse koje nemaju nikakve veze sa pravoslavnim molitvenim iskustvom.
Nije sporno da umjetnost ima pravo na simboliku. Ali nije svaka simbolika duhovno neutralna. Simboli oblikuju svijest naroda, naročito mladih. Kada se pagansko mitološko biće postavi kao monumentalni znak jednog prostora, šalje se poruka da mit postaje uzor, a ne samo legenda.
Hrišćanin ne treba da živi u strahu od statua, niti da u svakom umjetničkom djelu vidi demonsku silu, ali je pozvan da rasuđuje. Tamo gdje se veliča paganska mitologija, gdje se ljudsko tijelo pretvara u predmet kulta, a mjesto povezuje sa opijanjem i strastima, pravoslavna savjest ima pravo i obavezu da upozori.
Jer, čovjek nije stvoren da bude opijen mitom, čulnošću i prolaznim zanosom. Stvoren je za Istinu. A Istina nije mitološka vila, nego Ličnost Gospoda Isusa Hrista, koji jedini čovjeku daruje istinsku slobodu, dostojanstvo i život vječni.
Protojerej Siniša Smiljić
