Na praznik Spaljivanja moštiju Svetog Save od Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici ove godine je krenula 23. litija do manastira Ostrog. ”Vojska Svetog Vasilija”, kako hodočasnike nazva otac Predrag Šćepanović u besjedi pred polazak, sada se broji u hiljadama, a na početku, prije 23 godine, mogli su se zbrojati u po pet prstiju obje ruke. Rijeka mladosti, zrelosti, a bogami i staračke mudrosti, ukoritila se ovim putem. Pružila je i svoje rukavce, pa su se blagoslovenom vodom Svetog Vasilija okupali i Bileća, Foča, Herceg Novi, Bar, Trebinje, Plužine, Berane, Kragujevac i ko zna sve dokle je stigla i odakle je sve uprtila žedne duše Ostroškom Svecu u zagrljaj.
Na čelu podgoričke litije već poodavno stoji otac Predrag, koji gotovo da zna svakog hodočasnika makar po liku, ako ne po imenu.
Po ustaljenom običaju prvo se sa hodočasnicima pomoli Bogu, pa onda uputi par riječi pred polazak na put.
”Krećemo u 23. godišnju litiju ka najvećoj svetinji slovenskoga juga. Sveti Vasilije je posle spaljivanja moštiju Svetog Save najveći dar koji smo dali mi Srbi Bogu. Zato, idem u njegovo hodočašće i od ovoga trenutka pa dok ne stignem u manastir Ostrog ja nisam sveštenik Predrag Šćepanović, nego sam vojnik Svetog Vasilija. I vi ste svi vojnici Svetoga Vasilija, duhovne vojske koja ide na put dugačak 38 kilometara”.
Pored mnogih mladića i djevojaka, u ovoj litiji Svetom Vasiliju u susret žure i dva Boškovića – Gojko i Luka. Jedan je Baranin, a drugi Kolašinac. Jednako mlado gaze ovih 38 kilometara, iako je jednome 89 a drugom 70 godina. Gojko već više od pola svog života uoči praznika Svetog Vasilija ide pješke iz Bara do Ostroga, a Boško je nedavno operisao srce, pa će ove godine malo skratiti put.
Tu je i mati Zlata, igumanija podavalskog manastira Presvete Bogorodice Trojeručice i glavni ”krivac” za pokretanje ove litije prije 23 godine. Blagoslov koji je ona tada dobila od blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, ovaj molitveni hod i danas osjeća. Mati Zlata hodočasnike podsjeća na još jednu Mitropolitovu pouku.
”Hristos Vaskrse!…Do Hristove pobede! Druge pobede nema. I molite se na ovom hodočašću i za našu decu u Srbiji, za naš narod i za sve da bude Bogu podobno i kako Bog zapoveda, i samo tako i nikako drugačije ne može biti. Nikada ne smijete da se razočarate, uvijek morate biti Hristovi vojnici i moramo da se borimo. Ne smete biti depresivci, nego junaci. Junaci, Srbi su junaci”.
Na svom položaju je i Zoran Blagojev Damjanović, koji je već dvadeset godina krstonosac u ovoj litiji. Na krilima litije smjestili su se barjaci. Sve je spremno za polazak. Zazvoniše zvona sa hrama i litija krenu.
Oko tri hiljade hodočasnika, mirno, jedan za drugim stadoše iza krsta i krenuše litijskim, radosnim, blagoslovenim hodom na put koji mati Zlata nazva – od Mitropolita Amfilohija do Svetog Vasilija.
Nekima od njih je ovo prvo učešće u litiji, a neki su pak prekaljeni hodočasnici.
Ljubiši Jokiću je ovo treći put da pješke ide po blagoslov Svetog Vasilija i ništa mu ne pada teško.
” Slava Bogu i Svetom Vasiliju, idemo u susret Svetom Vasiliju, mi smo svi Hristovi borci i jedva čekam da krenemo. Lagano je, čovjek od srca kad krene može i još više kilometara da pređe.”
Krstonosac – Zoran Blagojev Damjanović sa Žabljaka učestvuje u hodočašću gotovo od početka. Svake godine se osjeća kao prvi put kad je krenuo, a kilometri mu ne predstavljaju napor.
”Osjećam se kao i prvi put kad sam krenuo – nada, ljubav i vjera u spasenje. Šta može biti naporno kad sve to čovjek nosi sa sobom?”
Sedamnaestogodišnja Anđela Đeković iz Budve je tu sa još šest drugarica. Ovo im je prvi put da idu i veoma su uzbuđene zbog toga.
” Sa drugaricama sam, sve idemo zajedno, nas sedam. Iz Budve smo. Ja imam sedamnaest godina i još dvije drugarice isto, druge dvije imaju 16, jedna 15 i jedna 18. Prvi put idemo pješke. Jedva čekamo da krenemo i da vidimo kako put izgleda”.
Pavle iz Podgorice takođe hodočasti u društvu.
”Iz Podgorice sam, sa Zabjela. Idem prvi put. Sa društvom sam, naravno. Lijep je osjećaj biti dio svega ovoga, a ostajemo u Ostrogu do praznika, u ponedjeljak”.
Drugom Podgoričaninu, Aranđelu Jevriću, nije prvi put da u litiji ide iz Podgorice po blagoslov kod Svetog Vasilija.
”Malo bude naporno, ali izdrži se sve. Meni je ovo 7-8 put da idem. Ostaću do praznika, naravno”.
Časni hod prolazi platoom hrama. Osmjesi im na licima, rančevi na leđima, molitva i radost u srcu.
Zagledana u daljinu očima punim suza radosnica koje prate zamicanje i poslednjeg hodočasnika, ispred hrama Hristovog Vaskrsenja stoji sama mati Zlata.
”Ovo su potresni momenti! U svakoj duši ovih dječaka i mladića, ljudi starijih zna se šta je – samo želja za pravdom, za istinom, za borbom, za prave vrednosti. Ni jedan taj dečak i ni jedna ta duša ne ide slučajno u hodočašće Svetom Vasiliju. To su samo čiste misli i čista borba za istinu i pravdu i za Hristovu pobjedu”.
Vidno potrešena naraslim brojem mladih ljudi koji hrle u susret Ostroškom Čudotvorcu, podsjeća se prvih litija i momenta kada je njena duša zavapila za krsnim hodom.
”Ovu litiju i hodočašće smo započeli 2002. godine sa desetak ljudi. To su bila dečica od 5 godina. Od tada je prošlo 23 godine, a to su sada mladići od 28 godina. Ta prva litija je počela tako što sam gledala krsne hodove u Rusiji i nisam ništa ni znala o tome ni osjećala. Dete komunizma, mi nismo imali nikakve veze sa takvim stvarima, iako sam ja bila u manastiru i gledala sam neke kasete što su nam slali i tamo kada sam videla jednog čoveka koji nije imao noge do iznad kolena, imao je samo postavljeno kao neke podloge od guma za auto, u tome su mu bile zavezane noge, a na rukama je imao kao neke potkovice na kojima je dva meseca hodočastio. Kada sam ja to videla, u mom srcu je nešto puklo i kao da su se otvorili vekovi i kao da sam videla sve Srbe kako idu i hodočaste i sve manastire – to je čudo jedno koje se desilo u mojoj duši”.
Ode litija put Ostroga. Litija mladosti, radosti, ljepote – najljepša slika koja je na praznik Spaljivanja moštiju Svetog Save iz Podgorice poslata u svijet. Slika koja svjedoči da iz praha izniče hram, u svakom vremenu i na svakom mjestu u kojem je Sava rodio Vasilija i Stefana, momišićke i prevlačke mučenike, Vasilije Petra i Simeona, Petar Drugog Petra i Amfilohija, a svi oni još mnoge nesvete a svete, znane i neznane i ovu današnju blagoslovenu litiju. I tako dalje u vjekove vjekova, amin Bože daj!
O. B.
Foto: Boris Musić & Olivera Balaban
