Živojin Rakočević: „Iako ranjeno, naše srpsko srce na Kosovu i Metohiji kuca i obnavlja se”
Olivera Radić: „Od „Milosrdnog anđela“ i Martovskog pogroma do čekanja slobode“
„24. marta 1999. godine kada je pala prva bomba na našu zemlju, ona je pala upravo na vrata pakla i taj pakao se sručio na nas i na naše živote bez dvojbe, bez ikakvog biranja između Srba ili Albanaca. I to treba znati!“- kaže, povodom dvadeset druge godišnjice NATO agresije svjedok pamćenja stradanja našeg naroda na Kosovu i Metohiji, književnik i novinar Živojin Rakočević koga 24. marta 1999. godine zatiče u Prištini.
Sjećajući se teških godišnjica martovskih stradanja našeg naroda on kaže da su to bili dani neke vrste otpora i jasne suprotstavljenosti.
,,U tim danima kada vi živite u jednom velikom gradu, sa velikim brojem ljudi, vi očekujete sukobe. Svjesni ste da može biti građanskog rata i unutrašnjih sukoba paralelno sa onim što očekujete da će vas zadesiti s neba“- kaže Rakočević.
,,Te večeri, 24. marta 1999. godine sjećam se da smo sjedjeli na jednom porodičnom, kumovskom, okupljanju. Nestalo je struje i posle nekoliko trenutaka čuli smo kako se zlokobno trese staklo na našim prozorima od eksplozija koje su se dogodile. Bile su to jedne od prvih bombi koje su pale na ondašnju Jugoslaviju. Rekli smo:,,počelo je“ i sa tim živjeli određeni period“- sjeća se Živojin večeri kada su pale prve NATO bombe na našu zemlju, a ,,Milosrdni anđeo“ započeo svoj krvavi pir.
Rakočević se sjeća da je sa prvim bombama krenula i euforija, zastrašujuće glasine šta se dešava, ko koga obara, kuda ko ide…
,,Pucale su tu oko nas neke bombe a mi smo, posle izvjesnog vremena, počeli da živimo sasvim normalno. Sa svim tim bombama i svom tom psihozom pojavili su se različiti leci i glasine u kojima se Albanci pozivaju da napuste Kosovo na albanskom jeziku, za koje više ne znate ko ih baca, da li NATO, da li ih šire sami Albanci, da li Srbi… Više ništa ne znate samo vidite kolone Albanaca koji odlaze. U tom bunilu živite. Gledate kako se gase institucije, kako nestaje život. Svoje prijatelje, posle izvjesnog perioda neviđanja, odjednom vidite na umrlicama na drvoredu lipa u centru grada, dok posle toga pokušavate da shvatite ko je živ a ko mrtav“- kaže direktor Doma kulture Gračanica.
Živojin Rakočević nastavlja da onda dolazi i taj nesrećni mir koji nam je ondašnji predsjednik Milošević čestitao preko televizije.
,,Sjedio sam u kući svog rođaka Mašana Rakočevića onog dana kad je Milošević držao taj govor. Pozvonio je telefon i Sunčica, moja sestra, se javila a glas sa duge strane žice joj je rekao: ,,dolazimo sa NATO paktom da vas sve pobijemo“… Još govor na televiziji nije bio završen. To je bio jasan pokazatelj šta će se dalje događati“- kaže književnik Živojin Rakočević.
Rakočević pamti i onu kolonu koja je tada nezaustavljivo krenula pod pritiskom, pod paljevinom, pod potupnom stihijom, sličnom onoj stihiji koja će uslijediti 17. i 18. marta 2004. godine, s tim što je ova 2004. godine ima svoju esencijalno drugu prirodu, jer se desila u doba mira, ne u doba rata, sukoba, ne u doba bombi nego u periodu u kojem nije bila očekivana.
,,Ali jasno je da je to trajalo od 1999. godine. Danas vidimo da je martovski pogrom bio logičan nastavak onih bombi koje su nas nepravedno zasule onog 24. marta kada smo svi shvatili da su otvorena vrata pakla. Prva bomba je pala upravo na vrata pakla i taj pakao se sručio na nas i na naše živote bez dvojbe, bez ikakvog biranja između Srba ili Albanaca. I to treba znati!“- kaže Rakočević.
Novinar Živojin Rakočević je ispričao i priču koja je, po njegovom mišljenju, možda najvažnija za raumijevanje cijele ove situacije u kojoj su se našli i Srbi ali i Albaci.
,,U to doba i za jedne oi za druge najvažnije je bilo naći nekakav prevoz, naročito za djecu koja su išla iz Prištine. Sjećam se da su bile vrlo rijetke linije a vozili su ih, čudesno hrabri, vozači autoprevoznika ,,Niš-ekspres“. Taj autobus je saobraćao na liniji Niš-Priština. U Nišu i u Prokuplju, koji su većinski srpske sredine, vozač je tog dana primio oko pola autobusa, recimo dvadeset pet putnika. A onda je došao do Podujeva, u kome živi većinski albansko stanovništvo, kao i u svim drugim mjestima prema Prištini. I taj vozač je, kao uredan građanin, normalan čovjek, primao u svoj autobus i Albance i tako napunio pun autobus. Primajući Albance od Podujeva do jednog mosta kod sela Lužane on je zapravo trošio svoje vrijeme i vrijeme života svojih putnika. Na mostu u Lužanu pogodio ga je NATO projektil. Samo je jedan putnik preživio. NATO je ubio četrdeset šest ljudi i vozača. Ta NATO bomba, taj projektil koji je pogodio autobus, ubio je ideju zajedničkog života. Moramo zapamtiti ime tog čudesnog čovjeka koji je vozio autobus. Zvao se Vukadin Jelić. Vukadin Jelić bio je građanin, bio je slobodni čovjek koji, ni u sred rata, nije razlikovao niti razmišljao da li treba stati nekim Albancima sa kojima se ratuje i zbog kojih bombe padaju. Ne.“- kaže Živojin i dodaje da sve ovo svjedoči da je taj rat 1999. godine, u svim svojim strašnim segmentima, bio nešto što su ljudi doživljavali kao prolazno. I Vukadin je mislio da će snošljiv i prirodan život jednih i drugih biti moguć i normalan, pa ga je ta bomba pogodila.
Rakočević naglašava da Srbi i Albanci ni danas, posle dvadeset dvije godine, ne koriste zajednički prevoz, jer se uvijek dešavaju incidentne situacije kada se Srbi i Albanci voze zajedničkim autobusima ili vozovima. A u sred rata 1999. godine bilo je pola pola u tom autobusu koji je pogodila NATO bomba. To je, po Živojinu Rakočeviću, možda jedna od najvažnijih slika našega vremena.
Rakočević se sjeća da su posle toga ti naši nesrećni gradovi zapustjeli i a iz života izbačeni i Srbi i Albanci.
,,Koliko god se Albancima činilo da im je ta bomba dobra donijela, i dan danas im donosi tešku nesreću u različitim oblicima. Ako ništa drugo onda zbog toga što je istrijebljen jedan narod koji je bio konstitutivni element gradova, građanskog života i normalnih vrijednosti“- kaže Rakočević i dodaje da vas ovakva vremena nauče da zauvijek zapamtite neke istine a to je da morate brinuti i da se nikada ne smijete odreći onoga što je vaša duhovna, kulturna, nacionalna i jezička bit. Ako ikada to zaboravite bićete u velikom problemu. To je ono što se nama desilo“- kaže Živojin Rakočević.
Osvrnuvši se na martovski pogrom koji je uslijedio per godina kasnije, u doba mira, Rakočević svjedoči da je tu Prizren ipak najstrašnija slika.
,,Tu sam shvatio da je neko ubio grad. Prizren je jedina gradska sredina u Srba u kojoj je preživjelo Hrišćanstvo. Hrišćanstvo kod nas nije očuvano u gradovima, već po selima, crkvama i mastirima, dok je Prizren bio grad koji je autentično čuvao Hrišćanstvo. Danas se tek vidi da je ta tadašnja histerija albanskih terorista bila, u stvari, jedna vrsta samoubistva“-kaže Rakočević.
Rakočević je priču o martovskom stradanju našeg naroda, ipak, završio, riječima nade i optimizma. On kaže dase sve ovo što smo izgubili, a čime smo pogođeni direktno u srce, ipak obnavlja.
,,To što smo pogođeni u srce ne znači da to srce ne kuca. To srce kuca i to na različitim nivoima. I trenutak kada ste Vi odlučili da nas dvoje napravimo ovaj razgovor je poziv na obnovu. Ta obnova dešava se na različitin nivoima, u različitim oblicima. Postoji makar i u tome da imamo namjeru da nešto uradimo, da obnovimo, da se ovdje živi. U slavu te obnove treba reći daje Srpska pravoslavna Crkva sa svojim vitalizmom i iskustvenim odgovorima na život, koji kod nas traju osamsto godina, ipak obnovila većinu sakralnih objekata i poslala tamo mlade sveštenika, koji nažalost imaju premalo vjernika i onih koji im se obraćaju. Recimo danas je u crkvi Svetog Nikole sveštenik sa svojom porodicom, i u Istoku, i u centru Peći, i u Uroševcu, i u Bogorodici Ljeviškoj otac Đorđe sa svojom malenom djevojčicom Mitrom i sa svojom suprugom. Tako da se život ovdje vratio. Isto tako i što se tiče kulture. Mi smo u manastiru Svetih arhangela, koji je do temelja bio srušen, osnovali likovnu koloniju koja okuplja slikare iz Srbije i Crne Gore. To su poruke vječnih umjetničkih i duhovnih veza koje se ne prekidaju jer je ovo je rodno mjesto naše duhovnosti i naše umjetnosti. Nije ovdje ništa mrtvo, ovdje ljudi slikaju, stvaraju, pišu, žive“- poručuje direktor Doma kulture Gračanica.
Novinar Živojin Rakočević kaže da nikada ne smijemo zaboraviti ulogu blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija i naših sveštenika u to vrijeme, koji su, nakon 1999. godine ostali izlovani sa svojim parohijanima. Ne zaboravimo djelo oca Miroslava Popadića iz Prištine, oca Miljka Korićanina iz Peći koji je, zajedno sa Mitropolitom Amfilohijem, skupljao ostatke rastrgnutih nesrećnika po Metohiji, kako bi spasio svaku dušu, kao i ikone iz srušenih crkava. Tu su i dvojica sveštenika koji su ostali u Prizrenu Ilija Šmigić i Aleksandar Našpalić, koji su sve te ranjene duše podizali i hrabrili. Oni su svete duše našega doba“-svjedoči Živojin Rakočević, u intervjuu koji je 2020. godine dao Radiju ,,Svetigora“ povodom godišnjice od početka NATO agresije na našu zemlju.
Slobodanka Grdinić
Olivera Radić: „Od „Milosrdnog anđela“ i Martovskog pogroma do čekanja slobode“
Ne brojim godine… A što bih brojala kad se sve nižu jedna za drugom i svaka donosi samo malo novine. ,,Nadanje se naše zakopalo na Kosovo u jednu grobnicu“…ponavljam Njegoševu muku koja je i pre ovih naših događaja odzvanjala od Kosova polja do Lovćena i Cetinja. I širila se vekovima od Prokletija i Šare do Paštrika i Košara do Livadica i Starog Gracka, do Orahovca i Retimlja, do Jasenovca i Jadovna. Kopali su i mnogi posle Njegoša muku srpskog naroda kojeg su progonili, mučili , optuživali ga i sudili mu bez krivice i dokaza .
Da ,, kadija te tuži, kadija ti sudi“. Znao je narod naš tu istinu još u onom turskom vilajetu dok su ga na kolac nabijali. Znamo i mi danas po kosovskim poljima i metohijskim kotlinama.
I beše ta 1998.godina. Za nas teška, preteška..I bi leto te godine, i vrelina – zemlju nam zapališe. Goreo je Orahovac, gorela su sela Bratotin, Ratkovac, Zrze, Velika Hoča, Zočište, Retimlje, Opteruša… jaukale su Milanovićke planine i Zatrićka brda, pucala Vran stena, uvijala se seoska vrela bežeći ka Belom Drimu…
I opusteše kuće u Retimlju, Opteruši, Zočištu, Bratotinu, Ratkovcu i Kruši… Obesrbiše se… Ne svojom voljom, već silom onih kojima imena ni roda ne želim spomenuti (Onaj kome su se zamerili zna). Na stotine čeljadi iz moga roda oteše, odvedoše, zatreše im ognjišta, rasuše im kosti.
Ostadoše deca, žene, majke, same da obijaju pragove rođaka, prijatelja, vladara ovosvetskih. Da pitaju za svoje izgubljene oči, odsečena krila, polomljene noge, izvađena srca…
A odgovor dolete na krilima ,, Milosrdnog anđela“. I on ugasi nadu jer je bio sve samo ne milosrdan. Rušio je mostove, puteve, domove, bolnice, fabrike, ubijao gradove, kosio sela… I opet žrtve . I deca, i odrasli, i stari i mladi. I ,,milosrdne“ počinioce zna Onaj koji sudi svetu. ,,Daleko im lepa kuća“, reče moj narod.
Posle tog vatrenog leta našim nebom, počeše se putevi puniti kolonama. A kolone su se savijale od bola i bežale od tenkova i džipova koji su uz tuđu pesmu i tuđe cveće dolazili na našu zemlju. I ljudi u kolonama isprazniše sela i gradove i odoše u Nigdinu. Bežali su od straha, jer su znali da strah donosi smrt.
A vikali su oni drugi, kojima naš jezik nije svoj, da je došla sloboda i da je završen rat.
Valjda se u svetu tako kaže kad jednom narodu oduzmeš i zemlju, i kuću, i groblje, i crkvu… Na mom jeziku i za moj narod to sloboda nije bila.
Moj jezik nije više bio slobodan, moji putevi su postali nesigurni, moji gradovi obesrbljeni, moja sela opustela…
Živesmo tu njihovu slobodu do marta 2004. i nekako mi se poče činiti da se i naša sloboda pomalja, da je vidim. Sporo je odnekud dolazila ka nama, potajno joj se radovah. A umesto njene iskre ugledah njihov plamen. Plamen kojim je goreo Prizren. Gorela je Bogorodica Ljeviška, gorela crkva Svetog Đorđa, i Svetog Nikole, i Svetog Spasa, i opet Svetog Đorđa i opet Svetog Nikole, i Svete Nedelje i… i gorela je Prizrenska bogoslovija, i goreli su Sveti Arhangeli i goreo je Devič, i gorela Priština i Uroševac…gorelo Kosovo, gorela Metohija.
I gorele su kuće u mom Orahovcu: jedna, druga, treća,… deseta i prebijene moje komšije, i gorelo je nebo nad crkvom Svete Nedelje u Brnjači, a u mojim venama se ledila krv, u mojoj glavi gorela vatra, u mome naručju su drhtala deca.
Bojala sam se: slobode nema na vidiku! Ima samo onih (ne)ljudi koji i dalje mrze i mene, i moj narod, i moj jezik, i moju veru i moju Crkvu i moje groblje.
Znala sam, i sad znam da je sloboda daleko. Al verujem da je negde ima za nas i da će doći. Jer ako ne postoji, zašto su moja stopala prilepljena za ovu zemlju? Zašto ne mogu nikud odavde i kad je mnogo teško? Zašto osećam radosnu tugu kad odem na naše groblje iako porušeno? Zašto se nasmešim kad me usred Šadrvana u Prizrenu, među hiljadu ljudi neko na albanskom upita kako se ide do Kaljaje, a ja mu na srpskom odgovorim i pokažem put? Zašto lebdim nad zemljom kad čujem zvono sa naše crkve i poljubim njena vrata?
E, kad se ta radost u meni ugasi, tad ću znati da slobode nema. A neće se ugasiti nikad. Ja to znam i to moj Bog zna.
17. mart 2021. Orahovac
Olivera Radić
