Stvaralaštvo Novice Đurića skrenulo je pažnju najznačajnim institucijama kulture srpskog naroda o čemu svjedoče prestižna priznanja koja su mu u proteklom vremenu dodijeljena. Ovogodišnji je dobitnik Izuzetne Vukove nagrade, jednog od najuglednijih i najviših priznanja, koju dodjeljuje Kulturno prosvjetna zajednica Republike Srbije
Da nije bilo seljaka i njihovog pamćenja, njihovog pripovijedanja, varničenja pokraj ognjišta, ne bi bilo ni velikog djela narodne književnosti koje je Vuk Karadžić ukoričio svom narodu za vijek vjekova.
Spoznajom tih činjenica i ja sam odlučio da živim, stvaram i do kraja života ostanem “Vukov seljak”. Da sabiram, bilježim i narodnim jezikom i ćiriličnim pismom svjedočim istinu u vremenu u kom sam živio i stvarao, ponešto svakako pribilježio sam i od predanja mojih predaka. Sve je to jedan moj veliki roman koji sam priča istine iz vremena. Prvi dio sam objavio kao “Roman ti pričam” a drugi će, nadam se, uskoro.
Vukov rad na reformi srpskog jezika i pravopisa bio je presudan za jezik kojim danas govorimo a koji nam već treću deceniju u Crnoj Gori brane, satanizuju, institucionalno eliminišu, pa je naša borba za povratak srpskog jezika i ćirilice, ne samo zadatak, već zakletva .
Osim što je usmenu književnost “ispisao” u pjesme i priče, Vuk je sačuvao od zaborava i dragocjene poslovice.
Radeći na odbrani usmene književnosti od zaborava Vuku je u pomoć pritekao i Knez Miloš Obrenović. Ističem ovo s razlogom kako bih zastidio crnogorsku vlast koja je inspirator, kreator, finansijer i realizator progona Vukove azbuke pa se već poduže u Crnoj Gori, Montenegrijski čita “kako je napisano a zbori kako piše”, samo da ne bi bilo kako je to pravilo uspostavio Karadžić.
No, ne treba zaboravljati da je njegovo djelo imalo veliku ulogu u utvrđivanju značaja kosovskog mita za srpski nacionalni identitet i istoriju. Karadžić je prikupio tradicionalne epske pjesme vezane za kosovsku bitku i „kosovski ciklus“, dok je ovjekovječio herojska djela kneza Marka i događaje oko kosovske bitke, baš kao što su pjevači pjevali bez izmjena.
Jedan od najvećih uticaja na dečju književnost bilo je objavljivanje narodnih bajki i priča za djecu, koje je, posle njegove smrti, nastavila da objavljuje njegova udovica Ana.
Danas se epske narodne pjesme, priče, bajke, basne, anegdote, azbuka s pravom kazuju kao njegova zadužbina. Ovom Izuzetnom Vukovom nagradom upisali su me u njegovu Zadužbinu.”
Podsjetite nas na najvažnija priznanja koja ste dobili za Vaše književno stvaralaštvo?
“Od skoro tridesetak nagrada za književnost i novinarstvo kazujem Vam samo najdraže: Nagrada Udruženja književnika Crne Gore „Marko Miljanov“, Književna nagrada „Miodrag Ćupić“, Nagrada – Povelja za životno djelo Udruženja književnika Srbije, Međunarodna pjesnička nagrada „ Povelja Morave“, Udruženja književnika Srbije i Književno društvo „ Mrčajevci“, Književna nagrada „Vidovdanska povelja” UKCG, Nacionalna nagrada Saveza pisaca Rusije „Zlatno pero Rusije” (zlatni lauerat) i „Zlatno pero Rusije“ (srebrni laureat), Unireksova nagrada za prozu „Dušan Kostić“, Počasni Orden heroja rada Saveza pisaca Rusije za zasluge u oblasti zbližavanja kultura, umjetnosti i novinarskog stvaralaštva naroda Rusije i zapadnog Balkana, Književna nagrada “Zlatni prsten”, Izdavačke kuće „Feniks” i Fondacije za kulturnu i naučnu afirmaciju i prezentaciju „Makedonija sadašnjost” iz Skoplja, Medalja ,,Car-Riba” za poeziju, Međunarodni kulturni centar i izdavačka kuća ,,Krasnojarsko Vaskrsenje“ – Rusija, Književna nagrada „Mirko Banjević“, Pjesnička nagrada “Lazar Vučković” za 2020. za najbolju poeziju objavljenu u časopisu za književnost i kulturu “Stremljenja” , Zlatna značka Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za 2019, Nagrade časti „Naji Naaman” za 2021. godinu. Nagrada za književno djelo “Ravaničanin“… „
Predsjednik ste Udruženja knjževnika Crne Gore, pa Vaše nagrade predstavljaju i priznanje za ovo najstarije Udruženje u Crnoj Gori. Kakav je Vaš komentar da se od najznačajnijih institucija kulture u Srbiji sve više obraća pažnja i na stvaralaštvo srpskih književnika u Crnoj Gori?
“Sve nagrade bilo kojeg pisca Udruženja književnika Crne Gore pa i moje su novi dragulj u zlatnom mozaiku koji skoro osam decenija stvaraju. Sve ono što se stvara na srpskom jeziku je jedinstven kulturni prostor i njemu pripadaju sve pokude i priznanja. Pa ko šta zasluži. Nas je ovdje u Crnoj Gori, državi koju su stvarali, branili i za nju ginuli naši preci i očevi, planski pokušavali da prećute i to se njenoj kulturi vratilo kao bumerang. Ovdje se skoro tri decenije jedino vodi računa da li si bio za privatnu državu “šačice” utemeljivača endemske korupcije ili si bio protiv. Protiv je bio svako ko se kazivao po precima. Srbija ima obavezu da prati stvaralaštvo koje se predstavilo na srpskom jeziku i ćirilićnom pismu, da ga vrednuje i ako procijeni da je vrijedno i dodijeli mu adekvatnu nagradu. U odnosima dva udruženja u prvi plan smo “iznijeli” djelo, njegove vrijednosti a samim tim i autora. Uspostavljena je kvalitetna saradnja, rade se zajednički projekti i osmišljava se budućnost oba udruženja, jer su razne tehnološke inovacije u stalnom pokušaju da knjiga nema čitaoca i da umjesto nje prelistava se CD, fleška… Knjiga će na kraju opstati i pobijediti, makar je stivali pod pod kamenje u Crne pode.”
Program Udruženja književnika Crne Gore je veoma bogat. Recite nam šta je planirano u programu realizacije Udruženja za 2023?
“Knjige diktiraju književni život pisca a samim tim i njegove književne asocijacije. Važno je da UKCG objavi svakom svom čalanu – piscu makar po jednu knjigu i da ih što je moguće glasnije promoviše, predstavi čitaocima. Svakako najvažnija je aktivnost na obezbjeđivanju sredstava za štampanje novih rukopisa, zatim dvotomne knjige jubileja na oko 1.500 strana (autori Milica Kralj i Novica Đurić), priprema se ogromna knjiga koja će biti pomen utihnulim piscima od osnivanja do njenog objavljivanja, prijema novih članova, priprema jenog zbornika pisaca UKCG i UKS, saradnja sa udruženjima iz regiona, rad na realizaciji započetog projekta objedivanja udruženja regiona u – Međunarodnu asocijaciu pisaca (MAP) “Književnost bez granica”, nastaviti sa redovnim objavljivanjem najstarijeg književnog časopisa “Stvaranje” i književnog lista “Književni zapis”. Posebno bićemo posvećeni objavljivanju časopisa “Skver”, koji je do sada izašao na njemačkom, italijanskom, ruskom i vjerujem da će do kraja ove godine biti objavljen na još nekom od svjetskih jezika, ali o tome se još nijesmo dogovorili. Posebno smo ponosni na književnu Tribinu “Riječ” koja svakog četvrtaka predstavlja književna ostvarenja i rasprave na razne, ne samo književne, teme. Svakako, biće nastavljena izvanredna saradnja sa Književnom zadrugom SNV, književnim časopisima, raznim redakcijama ovdje i van Crne Gore… Pokušali smo i neće se od toga odustati da se UKCG vrati ono mjesto, onaj status koji mu i pripada kao najstarijoj kulturnoj instituciji u Crnoj Gori – Kulturna ustanova od posebnog značaja, da joj se vrati sva nasilnički oduzeta imovina, ne samo u Podgorici. Insistiramo da se ponište razni kupoprodajni ugovori, zahtijevamo da se promijene diskriminatorski pravilnici i uredbe Ministarstva za kulturu i Vlade Crne Gore kako bi status piscu pripadao samo zato što je svojim djelom dokazao da je od posebnog značaja za literaturu, a ne da li podržava politiku ove ili one partije, zavisno od toga koja je parlamentarna većina. Ni od toga nećemo odustati. Takve inicijative smo već u nekoliko navrata slali, ali kultura je u rukama onih kojima ni u kući ne znaju čime im se to roditelji bave, osim da vide kako obilaze “svijet” o našem trošku i kao papagaji ponavljaju foskule iz neke od evropskih agendi (ne)kulture. Kazah i ja “agenda” i “potrčah” da vidim kako to razumije “sveznajući” Googlo: AGENDA • ŽENSKI ROD DNEVNIK, BELEŽNIK; SPISAK STVARI KOJE TREBA OBAVITI; KNJIGA KOJA SADRŽI BOGOSLUŽBENE OBREDE EVANGELISTIČKE CRKVE, ZBORNIK PROPISA KOJI SE ODNOSE NA VRŠENJE SLUŽBE BOŽIJE. Kod nas nema priče, aktivnosti, teme, najave događaja a da se ne počne i ne završi sa „agendom”. Mnogo su nas koštale te isprazne “agende” i pisci znaju kako je postao “spisak stvari” koje ne treba realizovati, jer šta će piscu pravo na penziju, dostojanstven život… Nije za pisca dostojanstven život, jer on se se duže od tri decenije hrani sa hiljade agendi prašnjavih polica Ministarstva za kulturu, njenih komisija, žirija… “
Uspostavljena je izuzetna saradnja Udruženja književnika sa Književnom zadrugom SNV, urađen je veliki broj zajedničkih projekata i izdanja. Kako gledate na tu vrstu saradnje i postoje li zajednički planovi za budućnost?
„Pojava Književne zadruge Srpskog narodnog vijeće je bila spasonosna za srpske pisce u Crnoj Gori koji decenijama nisu mogli da objave rukopise. Skoro da nema pisca koji se kazao kao Srbin da mu je privatni režim – ultra crnogorskih nacionalista dozvolio da mu knjiga bude štampana u Crnoj Gori. Sve je bilo podređeno nasilnom utjerivanju novog pisma, jezika i novih književnih vrijednosti i iz tog projekta još se ne zna hoće li preživjeti neka od tih knjiga svoj prvi rođendan. Kod Ministarstva za kulturu prolazili su većinom (čast izuzecima) projekti netalenata, piskarala koji su bili javni politički propagatori, toliko glasni da su na kraju jedni drugima zasmetali i javno pokazali svoje pravo, ne samo literalno, lice. U takvoj atmosferi linča, svega što nije montenegrijsko-komitska brošura, Književna zadruga SNV je razbila blokadu i javnost se uvjerila da su upravo njena izdanja pokazala da talenat, literatura, ozbiljna djela – upravo su srpskih pisaca. Tim izdanjima KZSNV je ućutkala zagovornike političkih škrabopisa da su najbolja djela upravo njihova dobro plaćena, preplaćena i nagrađena i tako parama i medaljama ubijeđivali narod da im povjeruje da su oni pisci. Direktor KZ, dr Momčilo Vuksanović je ne samo proteklih godina oštampao ozbiljnu biblioteku već su te knige nagrađene najprestižnijim književnim nagradama, razumije se van Crne Gore, izuzimajući nagradu “Marko Miljanov” i Vidovdanske nagrade. Za te knjige KZSNV je dobila i brojne druge nagrade, čak i nekoliko nagrada, brojnih sajmova knjiga. Kao i prije nekoliko decenija pisci su knjige objavljivali kod jednog izdavača koji ih nikada nije izdao bez obzira ko je bio na vlasti – “Univerzitetska riječ”, sada počivšeg pisca i vlasnika Janka Brajkovića, koji je bio najveća podrška piscima i njihovim djelima proteklih pet decenija. Na radost pisaca sada njegov sin Marko nastavlja sa izdavačkom djelatnošću. Tokom proteklih par godina i Udruženje književnika Crne Gore je objavilo desetine naslova i do kraja godine svakom piscu će Udruženje objaviti knjigu. Tu svakako je i izdavačka kuća “Obodsko slovo” a kao ozbiljan izdavač najavio se i “Instititut za srpsku kulturu”, koji bogate svoje izdavaštvo s knjigama pisca iz UKCG. Sada knjige naših pisaca objavljuju i veliki izdavači iz Srbije poput “Srpske književne zadruge”. “Prometeja”, “Orfeusa”… “
Udruženje književnika je organizator književne tribine „Riječ“ koja se redovno četvrtkom održava u prostorijama Udruženja na Nemanjinom gradu što predstavlja značajan doprinos srpskoj kulturi i književnosti u Crnoj Gori i mogućnost afirmacije književnog stvaralaštva. Kako ocjenjujete ovu Vašu aktivnost?
“Tribina “Riječ” je održala duh književnosti i uspjela da predstavi sve što je bilo vrijedno u izdavačkoj produkciji. Tribina se rodila prije dvije decenije i svakog četvrtka sabira pisce i ljubitelje književnosti oko novih izdanja kao i na najznačajnije književne teme, ali i one koje se tiču slobode pisanja, govora, odnosno, prava na javnu riječ. Urednica Tribine “Riječ”, sjajna pjesnikinja Milica Kralj, je u najtežim danima po UKCG, uspjela da je sačuva od raznih progona i pokušaja da joj se ograniči rok trajanja. Čitajući i predstavljajući na stotine knjiga nerijetko je sama održala tu književno-duhovnu riznicu i upisala sebe kao zidaricu, branitelja djela srpskih pisaca u Crnoj Gori. Skoro da je nezamislivo da se bilo šta objavi a da ne bude promovisano u okviru Tribine “Riječ”. Vjerujem da će tako biti i na mnogaja ljeta”.
Vaš opus je izuzetno bogat, štampali ste veliki broj knjiga. Šta možemo očekivati u bliskoj budućnosti?
„Uvijek se pisac sabira oko svojih rukopisa. Radim na novom romanu a priveo sam “lijepoj ruci” rukopis poezije za koji vjerujem da će biti iznenađenje i za književnu kritiku, ali i još toga se otvara, piše, dopisuje, ne malo briše… Tako se stvara. Pokušaću i da objavimm knjigu poezije “Božje darivanje”… Samo zdravlja da Gospod podari…”
Ivana Kruščić
Izvor: Srpske Novine CG
