Projekcija filma o Savi Vladisaviću održana je u petak, 24. maja 2024. godine, kada je i svečano otvarena izložba povodom 325. godišnjice obučavanja ruskih navigatora u školi Marka Martinovića, u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.
Tokom večeri govorili su ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori Njegova ekselencija gospodin Vladimir Maslenikov, zatim savjetnik direktora Ruskog doma Pavel Bušujev, kao i reditelj filma Slavica Stefanović i potomak Save Vladislavića gospodin Branko Vukomanović.
U uvodnom i pozdravnom slovu urednik medijskih platformi Sabornog hrama i službenik Uprave Hrama Boris Musić je pozdravio sve prisutne u ime sveštenog bratstva Sabornog hrama u Podgorici, na čelu sa protom Nikolom Pejovićem, istakavši da je projekcija filma o Savi Vladisaviću, kao i otvaranje izložbe povodom 325 godina obučavanja ruskih navigatora u školi Marka Martinovića, veoma vrijedna i važna, budući da se ovog puta mogu i vidjeti i čuti neki istorijski detalji i fakti koje javnost do sada nije imala priliku saznati.
Potom je riječ uzeo Njegova ekselencija ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori g. Vladimir Maslenikov, koji je otvorio izložbu, ali i dao poseban osvrt na sporne događaje u Ujedinjenim nacijama povodom nedavno izglasane rezolucije o Srebrenici:
,,Mislim da je Petar Prvi bio inicijator naših veza sa Crnom Gorom, i sa Bokom kotorskom. Želim da čestitam dan Svetih Kirila i Metodija, koji je, takođe, dan slovenske pismenosti i to je nešto što objedinjava slovenske narode, posebno narode Crne Gore, Srbije, Rusije, i zbog toga ovaj dan je dan naših naroda, slovenskih naroda. Zbog toga što smo pred grobnim mjestom Mitropolita Amfilohija, moram da kažem da jučerašnji događaji u Njujorku jesu velika sramota za inicijatore rezolucije o Srebrenici, koja je velika prijetnja za mir na Balkanu i u suprotnosti sa Dejtonskim sporazumom. Kao što već znate, Rusija je glasala protiv ove rezolucije. Dobro došli na izložbu.“
Poslije obraćanja ambasadora Maslenikova uslijedila je projekcija filma o Savi Vladisaviću, nakon koje se sabranima obratila rediteljka ovog ostvarenja – gospođa Slavica Stefanović. Ona je pozdravila prisutne i izrazila veliku blagodarnost što se baš u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja održava projekcija ovog ostvarenja.
U nastavku večeri, riječ je uzeo potomak Save Vladislavića g. Branko Vukomanović koji se osvrnuo na njegov veličanstveni susret sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem, koji se upravo dogodio kada je Mitropolit osveštavao spomenik Savi Vladisaviću:
,,Ravno prije 10 godina sam se upoznao sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem na praznik Svetoga Save u Herceg Novom, baš onda kada je lično on osveštavao spomenik grofa Save Vladisavića, grofa Ilirskog, koji je u Rusiji poznat kao grof Raguzinski. Postoji jedna predivna istorijska paralela. Car Petar osniva grad Sankt Petrsburg i posvećuje ga Svetom Petru, Hristovom apostolu. A desna ruka cara Petra – Sava Vladisavić, osniva na Svetu Trojicu 1727. godine grad Trojicko-Savsk i posvećuje ga Svetom Savi Srpskom. Dakle Petar – Svetom Petru, a Sava – Svetome Savi.“
Branko Vukomanović je zatim ispričao jedan istorijski događaj kada se Sava Vladisavić nalazio u misiji u Kini kod kineskog cara:
,,Ogromne su zasluge Save (Vladisavića). Ja volim da dam neki primjer iz tog realnog života, a to zovem istorijom realnog života. Recimo, događaj iz Savine misije u Kini, prilikom jednog susreta tokom audiencije kod kineskog cara. Car je upriličio svečenu večeru, a to se dešavalo u vrijeme festivala lampiona koji se u Kini tradicilno održava i do dan danas. Car svojoj posluzi nalaže da prinesu Savi zlatni tanjirić sa supom, a onda car ustaje sa svojega mjesta, odlazi do Save, koji je sjedeo sa njegove desne strane na počasnom mjestu, i lično mu poslužuje večeru. Nakon te večere iz protokola kineskog cara dolaze do grofa Sava Vladisavića i kažu mu da tako veliku čast nije doživio nikada prije njega nijedan inostrani izaslanik u Kini. I kada smo vidjeli susret kineskog predsjednika Siđi Pinga i predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina, mi možemo sa ponosom da kažemo da se on nikad ne bi desio bez zasluge Save Vladislavića, jer je on preporučio ruskome dvoru da se sa Kinezima potpiše i vodi politika vječnog mira na razvoj i blagostanje dva carstva.
Pošto Sava Vladisavić važi za osnivača Ruske obavještajne službe, on nije propustio da u svom obavještajnom izvještaju, koji je podnio carici Ani Ivanovnoj, napiše program, jedan vojni plan, kako Ruska imperija može da pokori Kinu, ali on to piše sa ,ako’. Uslov – ako Vaše carsko veličanstvo tako odluči da vodi politiku prema Kini, ali moja preporuka je da se sa Kinezima vodi politika vječnog mira na blagostanje dva carstva. Rezultate vidimo dan danas. I u ovom novom svijetu koji se sada stvara, kome prisustvujemo, vaskrsava upravo to zavještanje o kom sam govorio“, zaključio je Branko Vukomanović.
U svom obraćanju gospodin Pavel Bušujev, savjetnik direktora Ruskog doma, zaključio je da sama cifra 325 godina jasno pokazuje da je prijateljstvo između srpskog i ruskog naroda starije od postojanja nekih naroda i zemalja koje pretenduju da to drevno i veliko prijateljstvo osujete:
U nastavku on je dao poseban osvrt na lik i djelo Save Vladisavića, ističući pritom i jednu od njegovih najvećih karakternih osobina, a to je njegova izuzetna darežljivost i pažnja koju je pokazivao cijelog svog života:
,,On je poklonio nevjerovatnu količinu blaga za srpski narod. Do prije nekih mjesec dana, ja sam znao samo da je on poklonio tri neka predmeta. Međutim, prije mjesec dana imao sam sreću da učestvujem u jednoj ekspediciji Ermitaža muzeja u Crnoj Gori i u okviru te ekspedicije uspio sam da nađem još 13 predmeta, znači ukupno 16 predmeta koji imaju lični potpis Save Vladisavića i koje je on poklonio Pivskom manastiru i Cetinjskom manastiru, manastiru Savini, Žitomisliću manastiru. Bukvalno, nema manastira ovdje u ovim krajima kojem on ne bi nešto poklonio. Njegova darežljivost za Rusiju se projavljuje još i u tome da je Rusiji poklonio divne i vrijedne knjige, ruskim manastirima je poklonio putire, diskose, zvezdice, a nama poklonio Puškina.
Želim da se zahvalim domaćinama koji su nas primili ovde. Zahvaljujem se naravno blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju, koji nas objedinjuje i koji nas je ranije objedinjavao i koji će nas objdinjavati“, poručio je gospodin Pavel Bušujev.
Film o Savi Vladisaviću opisuje život i djelo grofa Save Raguzinskog ili Ilirskog (rus. Savva Lukič Raguzinskiй-Vladislavič, graf Raguzinskiй; Jasenik, 16. januar 1669 — Sankt Peterburg, 17. jun 1738) Sava Vladisavić bio je ruski i srpski političar, savjetnik ruskog cara Petra Velikog, diplomata u službi Ruske imperije, obavještajac, putopisac, veliki dobrotvor i darodavac manastira Sveta Trojica kod Pljevalja.
Savin otac, Luka Vladislavić, bio je knez u Hercegovini. Sveti Vasilije Ostroški je od Luke praćen u Peć i nazad, kada je i ostroški manastir bogato darivao. Vladislavić je rođen na vlastelinskom imanju Vladislavića u Jaseniku, blizu Gacka, u Hercegovini.
Izložba posvećena jubileju 325 godina od obučavanja ruskih navigatora u školi Marka Martinovića biće otvorena do 6. juna u kripti Sabornog hrama u Podgorici.
Predstavnici porodice Martinović su dugi niz godina bili vezani za moreplovstvo i pomorsku trgovinu, imali su pod kontrolom preko 40 trgovačkih brodova i osnovni kapital u visini od 100 000 zlatnih dukata.
Marko Martinović je nastavio porodični posao, od rane mladosti služio je na očevom brodu, završio je privatnu pomorsku školu u Perastu, zatim se bavio pomorskom trgovinom, komandovao je venecijanskim vojnim brodom „Sv. Antonio“, a 1686. godine učestvovao je u bici venecijanskih brodova protiv Turaka kod Herceg Novog. Svojim vještinama i sposobnostima Marko je zaradio poštovanje te je imenovan za profesora na Pomorskoj akademiji u Veneciji.
U svom rodnom Perastu je 1697. godine otvorio pomorsku navigacionu školu pod nazivom „Nautika“, gdje su se obučavali budući kapetani brodova.
Caru Petru I i njegovom okruženju je Marka Martinovića preporučio grčki trgovac Žuan de Žerolemo.
Pored odličnog poznavanja pomorstva, koje je krasilo Martinovića, ruskog cara je privuklo i njegovo slovensko porijeklo.
Tekst, foto: Boris Musić
