Putevi koji su nas doveli bili su različiti, ali su nas na kraju spojili u jednu generaciju. Svako je dolazio sa svojim životnim iskustvom, svojim razlozima i svojim strahom, a ipak smo se našli na istom mjestu, u trenutku čiji smisao tada nismo do kraja razumjeli.
Kada smo stigli na Cetinje, nismo znali šta nas tačno čeka. Znali smo samo da ulazimo u školu koja se tek budila, pedeset godina nakon duhovnog pustošenja. Bili smo četvrta generacija obnovljene Bogoslovije i već od prvih dana bilo je jasno da se od nas ne očekuje da budemo samo đaci. Od nas se tražilo da brzo odrastemo.
Posebnost bogoslovskog života nije u tome što je to neka drugačija škola, nego u tome što se u nju ne dolazi iz iste ulice niti iz istog kraja. Na Cetinje smo stizali sa različitih strana svijeta i sa različitih kontinenata. Dolazili smo iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Albanije, ali i iz daleke Australije, i svako je u taj dolazak unosio svoju priču.
Sa sobom smo nosili ono što smo bili kod kuće, navike koje se teško napuštaju, naglaske po kojima smo se odmah prepoznavali, uspomene koje su nas grijale, ali i strahove koje nismo znali odmah da izgovorimo. Ti strahovi nisu bili isti, ali su nas tiho povezivali. Strah od nepoznatog, od odvajanja, od promjene, i od pitanja da li smo dorasli pozivu zbog kojeg smo došli.
Tako smo se našli na istom mjestu, različiti po svemu, a slični u onome što nas je čekalo. I prije nego što smo to shvatili, počeli smo da učimo nešto što nije stajalo ni u jednom udžbeniku, kako se živi zajedno, kako se trpi, kako se prihvataju slabosti drugih i kako se, u kratkom vremenu, postaje zreliji nego što godine dopuštaju.
Posebno zanimljiv dio našeg zajedničkog života bilo je međusobno upoznavanje. Slušati priče o životu u dalekoj Australiji za nas je bila prava privilegija. Saznavali smo o hrani koju dotad nismo ni probali, o kengurima koji, kako su nam pričali, mogu oboriti čovjeka jednim udarcem, i o automobilima koji su, po njihovim riječima, bili bolji od evropskih. Tada sam prvi put čuo za Holden, ime koje nam je zvučalo gotovo nestvarno, kao da pripada nekom drugom svijetu.
Mi koji smo dolazili iz Bosne i Hercegovine u sebi smo nosili ratne ožiljke. Sa sobom smo donosili svjedočanstva o teškom životu, o stradanjima, ali i o vaskrsenju, o sposobnosti čovjeka da se podigne onda kada misli da je sve izgubljeno. Te priče nismo uvijek izgovarali naglas, ali su živjele u nama.
Kolege iz Srbije bili su snažno svjesni duhovnog i kulturnog nasljeđa koje nose. To se osjećalo u njihovom govoru, u odnosu prema drugima. Oni koji su stigli iz Crne Gore osjećali su se, s pravom, kao svoji na svome. Poznavali su prostor, ljude i duh mjesta, što im je u početku davalo izvjesnu sigurnost.
Sve te različitosti nisu nas razdvajale, nego su nas postepeno obogaćivale. Upoznajući jedni druge, učili smo da širimo sopstvene vidike i da u tuđem iskustvu prepoznamo dio sopstvenog puta.
Vremenom smo uspostavljali zajedničku životnu rutinu i upoznavali profesore i predmete. Za razrednog starješinu dobili smo oca Jovana, tada monaha, a danas episkopa pakračko-slavonskog. Bio je strog, ali pravičan, čovjek koji je volio red i tražio disciplinu. Trebalo nam je vremena da se naviknemo jedni na druge, ali je kasnije sve došlo na svoje mjesto.
Znao nas je nagraditi na neobičan način. Često smo maštali o raznim duhovnim putovanjima, kako su ih drugi nazivali, a on nas je u tim zamislima podržavao i pomagao da ih pretočimo u stvarnost. Tako su se rađale ideje koje su u početku izgledale neostvarivo.
Počeli smo pješačenjem od Ostroga do Ždrebaonika, nastavili putevima ka Maloj Aziji i Carigradu. Još u ranim danima govorili smo da ćemo matursku ekskurziju ostvariti upravo tamo. Mnogi su u to sumnjali, ali kako je vrijeme prolazilo, postajalo je jasno da od tog plana nećemo odustati.
Krenuli smo autobusom preko Morače, Đurđevih stupova i Studenice, pa kroz Srbiju i Bugarsku stigli u Tursku. Vidjeli smo Svetu Sofiju i druge svetinje Carigrada, a potom Kapadokiju, sa hramovima ukopanim u stijene, koje i danas krase ostaci drevnih fresaka, tihi svjedoci vjere i vremena.
Nakon tog puta maturirali smo na Cetinju i činilo se da će svako poći svojim putem. Ali kod nas nije bilo tako. Zajednički život nas je zbližio i učinio braćom. Ostali smo u kontaktu, prateći živote jedni drugih ma gdje bili.
To jedinstvo nastavili smo i na Teološkom fakultetu u Beogradu. Većina nas je tamo nastavila školovanje i, što je najvažnije, te studije smo i priveli kraju. Vrijeme nas nije udaljilo, nego još više povezalo.
Kruna tog zajedništva bilo je obilježavanje deset godina od mature u Svetoj zemlji. Polako smo se sabirali na aerodromu u Beogradu, uz radost susreta, zagrljaje i poneku suzu.
Na letu ka Jerusalimu, naša radost i spontanost nisu ostale neprimijećene. Jedan od stjuarda, grub i neljubazan, često nas je opominjao, a zatim i otvoreno provocirao, posebno kada je uočio mantije i knjige koje smo nosili. Listao ih je i ispitivao, kao da moramo dokazivati pravo na ono što nam pripada.
Trenutak napetosti prekinuo je otac Jovan. Mirno je skinuo kamilavku i na glavu stavio crvenu beretku, kao rezervista čuvene 63. padobranske brigade, i vojnički se predstavio. Napetost je istog časa nestala. Na povratku nas je isti taj stjuard služio sasvim drugačije, tiho i predusretljivo. Lekcija je bila naučena.
Svetu zemlju nismo posmatrali samo očima, nego smo je doživljavali srcem. Hodajući ulicama Jerusalima, imali smo osjećaj da smo zakoračili u Jevanđelje. Pred Grobom Gospodnjim osjetili smo tišinu Velikog petka i radost Vaskrsenja. I kada se vraćaš, shvatiš da Sveta zemlja ne ostaje iza tebe, nego je nosiš u sebi.
Ubrzo nakon povratka, otac Jovan je izabran za episkopa. Svi smo to doživjeli kao nagradu, ne samo za njega, nego i za put koji smo kao generacija zajedno prošli.
Planirali smo da dvadeset godina od mature obilježimo u Siriji, ali nam rat to nije dozvolio. Ipak, nakon puta u Svetu zemlju, naša generacija se još više učvrstila. Od tada se sastajemo svake godine. Ti susreti su postali naša radost i naša potreba. Posebno nam je drago što su vremenom postali porodični, jer danas na njih dolaze i naše supruge i djeca, koja ih iščekuju sa posebnom radošću.
Sada ponovo maštamo, ovoga puta o trideset godina od mature. Gdje ćemo je obilježiti, još ne znamo. Možda u Libanu, a možda negdje drugo, gdje nas Bog uputi.
Najveće blago naše generacije jeste to što su od uplašenih mladića sa Cetinja stasali istinski poslanici na njivi Gospodnjoj. Po Hristovoj zapovijesti: „Idite i naučite sve narode“ ( Mt. 28, 19), razišli smo se po svijetu, gotovo po svim kontinentima.
Jedni kao episkopi, drugi kao sveštenici, treći kao profesori, gradonačelnici ili čestiti ljudi u svom poslu. Različiti su darovi, ali je Duh isti (Prva poslanica Korinćanima 12, 4).
Naša putovanja i maštanja nisu bila bijeg od škole, nego njen najdublji nastavak. Dala su nam poseban duhovni pečat i povezala nas dublje od same generacijske pripadnosti.
Autor je ugledni prota, učenik IV generacije obnovljene Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog (1995-2000)
