U petak 21. marta 2025. godine na groblju u Nikšiću sahranjen je poznati fudbaler Andrija Delibašić.

Opijelo blaženopočivšem Andriji Delibašiću služili su sekretar Eparhije budimljansko-nikšićke protojerej Mirko Vukotić i jeromonah dr Vladimir Palibrk Kadić, sabrat ostroški.

Posle opijela, od Andrije se besjedom oprostio i o. Vladimir Palibrk Kadić, koji je između ostalog rekao:

„U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,

Ožalošćena porodico Delibašić, draga braćo i sestre, prijatelji našeg dragog Andrije. Danas smo se okupili da ispratimo na vječni počinak najboljega od nas. Danas se svi mi osjećamo da smo napušteni, jer kao što kada je igrao za najbolje timove Evrope, bez njega u timu oni su bili hendikepirani, oslabljeni; tako i mi, cijelo građansko crnogorsko društvo osjećamo se oslabljenim, nemoćnim jer smo u ovoj našoj ljudskoj utakmici protiv zla, pohlepe, egoizma, licemjerja, ostali bez kapitena, ubojitog napadača Andrije da nas predvodi. U toj najvažnijoj utakmici Andrija je kao vrstan napadač postizao najviše golova. Neko je rekao da je teško biti čovjek među ljudima; ja ću reći da je teško biti Božiji čovjek u vremenu odsustva ljubavi, kakvo je nažalost naše vrijeme. U tom vremenu ohladi kod mnogih ljubav, pa oni vole samo one koji njih vole, njihova ljubav dobaca samo do ljudi njihove nacije, njihovo vjere, njihovog fudbalskog kluba. Andrija nije bio takav, Andrija je bio drugačiji, valjda zato što je bio Hristov pa je imao Hristovu svečovječansku, univerzalnu, sbeobuhvatnu ljubav; nije bio ostrašćen, zato nije ljubio neke, nego je ljubio sve. Koliko samo ljudi mi je reklo za Andriju kako je bio milostiv, kako je pomagao na razne načine ljudima. A on je to činio na sveti, Božiji način, u duhu Jevanđeljske mudrosti koja glasi “da ne zna ljevica šta čini desnica”; on je pomagao ljudima ali nije trubio pred sobom, nije se hvalio pred ljudima da ga ljudi hvale; u svemu je bio skroman i nenametljiv. Cijeli život je bio čovjek mjere. Nikada čovjek krajnosti. Nikad pretenciozan, uvijek skroman, blagorodan i pristojan.

Ja sam jedan od vas koji sam svjedok njegovih velikih fudbalskih partija; ali ja vam ovdje neću pričati o tome kako je on pobjeđivao u tim fudbalskim mečevima; ja ću podijeliti sa vama ono čega sam sam bio svjedok, kako je Andrija pobijedio u svojoj najvažnijoj utakmici, u utakmici za Carstvo Nebesko. Na toj utakmici Andrija je imao najtežeg protivnika, samog đavola, koji se trudi uvijek, a posebno kad je čovjek u teškim životnim situacijama, a bolest je jedna od tih situacija, da čovjeka odvojio od Boga, da ga gurne u stanje roptanja i hule na Boga; u ovoj najvažnijoj utakmici za spasenje svoje duše Andrija po prvi put nije bio ubojiti napadač, centarfor, već defanzivac, bolje reći sam vratar. Đavo je bio taj koji je napadao, kidisao na njegov gol, to jest na njegovu dušu. Možemo samo da pretpostavimo šta mu je sve protivnik našeg spasenja govorio: da ga je Bog ostavio, da nema Boga koji spasava, da mu je najbolje da pohuli na Boga. Ali to Andrija nije uradio, to vam svima svjedočim jer sam imao taj blagoslov Božiji da ga 2 puta pričestim Tijelom i Krvlju Hristovom. Iako u teškom stanju, nije mogao da govori, teško je i gutao, ali na moje pitanje da li hoće da se pričesti radosno je kivnuo hlavom da hoće. Da je u pitanju Hristov borac koji se do kraja ne predaje mogao sam da vidim kada je krenuo da se prekrsti, sa ogromnim naporom je stavio na sebe znak Krsta Gospodnjega, a kada smo se vidjeli poslednji put, već je bio u komi, ali u sred molitve uspio je da se trzne. Takav je bio Andrija, borac Hristov koji se nikad ne predaje. Mi koji smo Hristovi znamo kolika je milost Božija kada se čovjek pričesti pred svoje upokojenje; da je to poseban dar od Boga pravednim ljudima. Hristos je rekao: “Koji jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga vaskrsnuti u poslednji dan. (Jn. 6,54), i još je rekao “ko u Mene vjeruje, ako i umre, živjeće” (Jov. 11:25-26).

Andrija, evo sada stupaš na put koji vodi sa zemlje na nebo, zemlja plače a nebo se raduje, to je zato što tvoje prisustvo svuda donosi snagu i silu. Carstvo Nebesko je jače za još jednog pravednika. Ti nas napuštaš i odlaziš u Raj da opet igraš utakmicu, da opet biješ bitku, ali ne više za sebe, nego za nas: saigrači ti više nijesu Saša Ilić, Danko Lazović, nego Sv. Vasilije Ostroški, Sv. Petar Cetinjski, Tvoj Sveti Apostol Andrej Prvozvani, anđeli i arhanđeli; u toj utakmici Ti nećeš davati golove u gol, nego ćeš davati molitve Gospodu, za tvoju Crnu Goru, za tvoju porodicu, za sve nas koji smo bili blagosloveni da te upoznamo, a ta molitva je za to da uvijek budemo Božiji ljudi koji ljube svakog čovjeka na ovome svijetu, kakav si i sam bio. Neka ti je vječna slava i hvala, amin“.

Neka sveblagi Gospod, upokoji slugu svoga Andriju Carstvu Nebeskom, a njegovim najbližim podari utjehu i napredak.