U Manastiru Svetog arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci, kod Tivta, danas na Veliki četvrtak, 9. aprila 2026. godine, jeromonah Joakim, iguman manastira Vranjina, sa sveštenim bratstvom ove svetinje služio je Svetu liturgiju, u molitvenom prisusutvu vjernog naroda.
Pred Sveto pričešće sabranima je besjedio o. Joakim, iguman manastira Vranjina, čiju besjedu prenosimo integralno:
— Događajima kojim prisustvujemo kroz cijelu bogoslužbenu godinu, upravo na Svetoj liturgiji, ovaj trenutak je upravo taj zenit, taj vrh i taj korijen, jer mi na današnji dan proslavljamo onaj trenutak kada je Gospod naš Isus Hristos sa svojim Svetim učenicima i apostolima odslužio prvu Liturgiju. I ova Tajna večera, koju danas pojemo, upravo je ta prva Sveta liturgija, gdje je Gospod, prinijevši hljeb i vino voljom svojom, a Duhom Svetim ih učinivši samim Tijelom svojim i samom Krvlju svojom. Mi to slušamo na svakoj Svetoj liturgiji kada Hristos, ustima sveštenika, govori upravo ove riječi koje je i sam rekao u ono vrijeme: „Uzmite, jedite, ovo je Tijelo moje“ i „Pijte iz nje svi, ovo je Krv moja novoga zavjeta.“
I u ovom trenutku u kome se nalazimo, mi se upravo nalazimo na toj Tajnoj večeri – sveštenici u oltaru, kao nekada Sveti apostoli, a sam Hristos nevidljivo prisutan, voljom svojom, a Duhom Svetim, rukom sveštenika hljeb i vino koje smo prinijeli čine upravo samim Tijelom svojim i samom Krvlju svojom, kojom ćemo se za koji trenutak i pričestiti na otpuštenje grijehova i na život vječni. U ovom pričasnom, koje smo pjevali, i na velikom vhodu, svako od nas u svoje ime, a svi zajedno kao zajednica, govorimo: „Primi me danas, Sine Božiji, za pričasnika Tajne večere Tvoje.“ I drugim riječima koje smo pjevali izgovaramo da nećemo kazati tajnu neprijateljima Božijim i da mu nećemo dati izdajnički celiv, kao Juda.
Čuli smo danas u Svetom evanđelju kako je Juda, već ranije ogorčen prizemnim željama i prizemnim razmišljanjima, bio se vezao za novac koji je, kao što smo i ovih dana slušali čitajući Sveto evanđelje, krao – a to je bio prilog koji je narod davao Sinu Božijem i Sinu Čovječijem, Gospodu Isusu Hristu, od srca, gledajući ga kako isceljuje bolesne, kako gubave čisti, kako mrtve diže, slušajući njegovu Svetu riječ, kojom su se sva ta čuda i dešavala. Narod je srdačno davao taj prilog, čiji je blagajnik bio Juda i koji je, kao što stoji u jednom od Evanđelja, iz te blagajne uzimao za sebe.
I u ovom trenutku, kada je ova žena razbila sud od alavastra i skupocijenim mirom omila i oprala kosom noge Gospodnje, Juda, već ispunjen ogorčenjem – jer nije mogao da trpi da gleda kako sav taj novac ide Hristu, a ne njemu, i uz sve to i zavist – korijen svega srebroljublje – plitko je prokomentarisao: „Moglo je ovo miro da se proda i da se da siromasima.“ Ali naravno, on nije mislio da da siromasima, nego je taj novac htio za sebe. I kada je Gospod rekao da je ova žena to učinila za njegov pogreb i da će se zbog toga što je ona učinila govoriti kroz sve vijekove, Juda je u tom trenutku otišao kod fariseja, već planirajući izdaju.
Kako je rekao: „Šta ćete mi dati, ja ću vam ga izdati?“ – njega iznošenje mu uopšte nije ni bilo važno, htio je tek izdati Gospoda. Onda su mu ti licemjerni fariseji dali onih sitnih trideset srebrenika, a on je, kao što stoji u Evanđelju, tražio pogodan trenutak da ga izda. I zamislite koliko je to sitna duša – kad je on tu konačnu odluku i taj plan izmislio upravo u trenutku kada je primio Sveto pričešće. Kao što stoji u Svetom evanđelju: kada je Gospod njemu dao hljeb, svoje Tijelo, Juda se pričestio i satana je ušao u njega. I vođen đavolom, on je otišao, osmislio sav događaj, i onda, znajući gdje će Gospod biti i gdje se povlači na molitvu, onakom noći došao sa svima njima i celivom izdao svoga Gospoda i Učitelja.
I mi u ovoj pjesmi govorimo da nećemo kazati tajnu neprijateljima Božijim, i nećemo dati izdajnički celiv kao Juda. Nego ćemo, a to je i smisao našega života na zemlji – nas, otpalih, a Krštenjem ponovo podignutih – Gospoda ispovijedati kao pokajani razbojnik, svjesni svojih grijehova, vapijući Mu da nas se seti u Carstvu svome i da nas pomiluje.
Upravo zbog toga je Gospod i došao i ide na dobrovoljno stradanje, ponižavan, pljuvan, bičevan i na kraju razapet na Krstu – ne bi li na taj način i naše grijehe otpustio. A sila njegovog uniženja išla je dotle do ada. I kao što smo slušali u pjesmama, On koji je stvorio vode, ponizio se i tom vodom omio noge svojim učenicima, a on i dan-danas nama omiva svakodnevno naše grijehove – ali naravno, samo ukoliko smo, kao ovaj pokajani razbojnik, svjesni svojih grijehova, svjesni svoje nemoći, da mi bez sile Božije ništa ne možemo u sebi promijeniti.
Tako svjesni, vapijmo kao ovaj pokajani razbojnik: „Seti me, Gospode, u Carstvu svome i pomiluj nas!“ I On će, u Svetoj tajni pričešća, videći nas smirene, skrušene, svjesne svojih grijehova i svjesne da jedino On može da nam pomogne – svojim Svetim Tijelom i svojom Svetom Krvlju zaista to i učiniti. Pomoći će nam, oprostiće nam sobom sve naše grijehe, ispuniće nas blagodati Duha svoga Svetoga, i na taj način će nas učiniti pričasnima Sebi, Bogu našemu, koji je sve učinio ne bi li nas ljude podigao na nadnebesne visine, učinio nas svetima i sinovima Božijim po blagodati.
Zato, braćo i sestre, da sarađujemo njegovom domostroju spasenja, da zaista i zadobijemo život vječni i zadobijemo svetost – jer svetost i jeste život vječni – i da se sa svima svetima u Carstvu nebeskom radujemo vječno i slavimo vječno istinitog Boga našeg – Oca, Sina i Duha Svetoga, u vijekove vijekova. Amin.
Hristos je među nama!“
