Lišavaju se i ograničavaju se oni koji ne poste hrišćanski post i kad bi znali čega se lišavaju, svakako bi svoje navike brzo mijenjali, rekao je sinoć Episkop budimljansko-nikšićki gospodin Joanikije na početku predavanja koje je u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici održao na temu „U susret Božiću“.
„Ljudi se nekako začaure, zatvore. Sklon je čovjek tome. Kao što čovjek stalno ima potrebu da se otvara i da se mijenja i da provjerava samoga sebe, tako ima i sklonost da se zatvara. To su iskušenja kojih se moramo čuvati“, rekao je on.
On je upozorio da i oni koji redovno poste postove, mogu to da pretvore u naviku.
„I to je, naravno, takođe opasno. To je opet zatvaranje, opet su to čovjekove slabosti i sklonost prema lošem. Post je, prema tome, stalno učenje kako se moli i kako se posti hrišćanski post“, kazao je Vladika.
Dodao je da je Božić takav praznik, da mu se unaprijed radujemo i da su pripremne službe pred praznik Hristovog Rođenja – Djetinjci, Materice i Oci sjećanje na one koji su Duhom Božjim proricali Hristov dolazak, unaprijed mu se radovali, ali ga nijesu u ovom svijetu i dočekali.
Narodni običaj vezivanja majki i roditelja, prema njegovim rječima, ima mnogo religioznog smisla.
„U njemu ima i dosta neke narodne naivnosti i duševnosti koja uopšte ne smeta nego je i poželjna. Vjera treba da se pretoči u život i tu vidimo da naši preci, koji nijesu imali prilike da čitaju knjige kao mi danas niti da se obrazuju, niti da putuju i da vide, preko jednostavnih stvari su se doticali suštine, možda bolje i vjerodostojnije nego mi danas“, objasnio je Episkop budimljansko-nikšićki.
Vladika Joanikije kaže da pjevanje i radovanje Božiću nije prosto prolazna radost, nego radovanje koje je obnovljenje duše, osvećenje uma koje temelji novo zajedništvo.
Govoreći o običaju mirbožanja za praznik Hrista Bogomladenca, Vladika primjećuje da se u novije vrijeme izostavlja onaj dio u kome se kaže „mir Božji“.
„Uvijek je bilo, uz cjelivanje: Mir Božji! Hristos se rodi! Vaistinu se rodi! Mirbožanje, takođe, ima duboki smisao. To je, zapravo, ostvarenje one zapovijesti da se izmirimo jedni sa drugima prije Božića. Kao ljudi smo grešni, skloni zavadama, podjelama, padovima i ljudi se kroz to jedni od drugih udaljavaju, i u porodici, i prijatelji i kumovi. Sve to treba da se ukloni, da se izmirimo, i to uvijek iznova, jer koliko smo skloni ka dobru, skloni smo, nadamo se manje, i pomračenjima i slabostima“, rekao je Episkop Joanikije i naglasio da Bog svoju blagodat dodaje ljudima tamo gdje postoji njihova ljubav prema bližnjemu.
Vladika naglašava da je Hristov dolazak u ovaj svijet Njegovo duboko smirenje koje ima najdublje veze sa Njegovom žrtvom na krstu.
„To duboko smirenje je On pokazao na krstu. Već Njegov dolazak u ovaj svijet to prednaznačava i prednajavljuje. I zato uoči Božića imamo neke službe koje podsjećaju bukvalno na službe Velikog petka, gdje se govori o Hristovom smirenju. Zapravo, Njegov dolazak u ovaj svijet je na neki način stradanje, jer je unaprijed prihvatio da strada. A i sam dolazak u ovaj svijet je stradanje, jer je to Njegovo prihvatanje da se izjednači sa nama ovakvima kakvi smo – u svemu, osim grijeha… Da prihvati palu ljudsku prirodu i da je obnovi, da je iscijeli i da je preporodi, da je osveti i da joj da novi život, ali svojom žrtvom… A to je ljubav. Naša je vjera – vjera ljubavi. I Božić to svjedoči u svim svojim aspektima“, naglasio je Vladika Joanikije.
Vladika je podsjetio da je je Njegoš veliki dio „Gorskog vijenca“ posvetio Božiću.
„U proslavu Božića u „Gorskom vijencu“ uvodi nas najveći duhovni autoritet – iguman Stefan. On nas uvodi u proslavu Božića svojim najdubljim duhovnim poukama i svojom duhovnom biografijom. Praktično sva pravoslavna vaseljena ulazi u duhovnu biografiju te svete ličnosti. To je ona ličnost koja svjedoči predanje i to je, što do skora nije bilo primijećeno, lik duhovnika isihaste. On se pojavljuje uoči Božića, uoči dramatičnih odluka. On se pojavljuje i u tu dramatiku unosi mir, unosi svjetlost, Božju svjetlost, osmišljava borbu za slobodu i uvodi u slavlje Božića u slobodi“, kaže Vladika Joanikije.
On je naglasio da se o badnjaku, čak i među teolozima, ponekad govori kao o ostatku nekog paganizma i nečemu što nema nikakve veze sa hrišćanstvom.
„Da je to nekakav narodni običaj koji se nakalemio uz Crkvu i da, pošto Srbi toliko vole taj svoj srpski badnjak, kako ga je Njegoš nazvao, mi nijesmo dovoljno hristijanizovani, da smo mi još uvijek u dobroj mjeri pagani. Sad, koliko ima paganstva i kod nas i kod drugih, stvar je za izučavanje… Može biti da smo mi taj običaj stvarno naslijedili iz nekog predhrišćanskog vremena i može biti da smo, kad smo postali hrišćani zadržavali neke stare običaje, što je ljudski… Zadržavali su ih i drugi narodi. Ali, to je bilo kao i sa ostalim stvarima našeg života I ja tvrdo vjerujem, iako nemam neke naročite dokaze, da je to mogao da prelomi jedino Sveti Sava da se prihvati taj običaj, ali sada u ime Hristovo, jer On je sunce pravde, jer On je taj oganj koji je došao u ovaj svijet da zagrije, očisti, preporodi, osvijetli naša srca i naše duše… Važno je u ime koga se to čini i to pokazuje suštinu. I nikako, dakle, nije u redu i nije lijepo da se tek tako ignoriše i nipodaštava običaj koji smo vječito vršili u ime Hristovo i dali mnogo, mnogo žrtve da bi ga sačuvali“, zaključio je Vladika Joanikije.
