Milutin Mićović: „Da, Svetac je moguć“
„Kada odlaze veliki ljudi njihov lik ostaje vječno u nama – ne samo izgled, nego i njihov rečnik, um, inteligencija, intonacija, karakter, nijanse“- kazao je književnik Milutin Mićović predsjednik književnog društva ,,Njegoš“ govoreći o blaženog spomena arhipastirima i duhovnim ocima Mitropolitu Amfilohiju i Vladiki Atanasiju, ljudima nadahnutim nebom i svetošću, koji su, onako kako su zajedno u svemu bili u ovom životu, zajedno otišli i u vječnost.
„Duhovni orlovi vladike Amfilohije i Atanasije su otišli ali su ostali među nama i u nama“- kazao je književnim Milutin Mićović, koji je i sam odrastao uz duhovnog gorostasa, svog rođenog brata, Vladiku Joanikija, koji je godinama unazad rame uz rame sa svojim duhovnim ocem Mitropolitom Amfilohijem nosio sve nevolje našeg naroda što se posebno vidjelo u našim veličanstvenim litijama za odbranu vjere pravoslavne i Svetinja Božijih.
Mićović kaže da je Vladiku Atanasija prvi put vidio kasnih osamdesetih godina na jednom predavanju u Patrijaršiji u vremenu koje se, kako kaže, ,,prelomilo kroz njega“ u kome je postalo malo sve ono što se do tada učilo u školama.
„Kada sam prvi put upoznao Mitropolita Amfilohija, kaluđera duge crne brade i kose, to što sam ja vidio kroz lik on je posvjedočio kroz riječ i pomislio sam: Da, svetac je moguć“- kaže Milutin Mićović.
Književnik Mićović kaže da su Vladike Amfilohije i Atanasije bili veliki uzori i svjedoci i da duhovno sjeme koje su posijali treba stalno njegovati i oživljavati svojom ličnom borboj jer se tako dobija blagoslov i u pomoć priskaču naši duhovni preci.
U prilog ovom razgovoru donosimo tekst književnika Milutina Mićovića ,,Odlazak orlova“ koji je objavio dnevni list ,,Dan“.
ODLAZAK ORLOVA
Kad čovjek po vedrom danu gleda orlove u nebu, zadrži tu sliku u sebi i kad oni iščeznu iz vidika. Tako zadržavamo u sjećanju velike ljude koje smo znali. I kad odu, ostaje u nama njihov lik, – ne samo izgled, nego i njihov rečnik, um, inteligencija, intonacija, karakter, nijanse.
Tako se nekako desilo i sa dva duhovna orla, vladikama Amfilohijem i Atanasijem. Otišli su , ali su ostali među nas i u nama. Kad s ove male distance pogledamo njihov dolazak u naše krajeve, a sad i njihov odlazak, uočavamo neku veliku promjenu. Došavši u ovaj raseljeni i ostavljeni narod, u njima je narod prepoznao sebe, u njima je i dobio, ono što je stalnim odseljavanjem i izgubom kroz vremena gubio. Na neki način njihovim dolaskom na stare i istorijski najznačajnije svetosavske episkopske stolice, i ovaj narod se vratio u istorijsku maticu i oslobodio kompleksa marginalnosti i provincijalnosti.
Ova dvojica vladika došli su iz velikih svjetskih kulturnih i duhovnih centara, i našli su ovdje narod koji nije generacijama odlazio sa ovog kamena i prostog narodnog predanja. Ali dočekani su kao da ih je ovo crnogorsko-hercegovačko kamenje, i ostavljeni i marginalizovani narod čekao vjekovima. Sa obje strane, buknula je obostrano prepoznanje i radost uzajamne podrške.
Ova dvojica, ne samo da su donijeli velike škole i znanja, nego su donijeli sačuvanu, no preobraženu narodnost, koju je naš čovjek odmah prepoznao. Narod je vidio da su to njihovi ljudi, koji nose njihove pretke, njihovo pamćenje, a uz sve to, onu duhovnu dubinu i neposredno ozarenje, koje je ih je povezivalo sa svojim svetiteljima, junacima i mudracima, starom slavom i nebeskim darom. Ono što je razlikovalo ova dva duhovna orla od drugih učenih ljudi, jeste duhovna dubina i prostota, božanska neposrednost, spontanost i nadahnuće za djelanje , koju je i običan narodni čovjek odmah osjeto, i na nju s ljubavlju odgovoro. Dolaskom mitropolita Amfilohija na Cetinje, odmah je aktivirano prisustvo Petrovića, posebno dva velika Petra koji su stub istorijske Crne Gore.
Dolaskom vladike Atanasija, koji je ponekad naglašavao da je starinom Hercegovac, reaktivirana je misija Svetog Vasilija tvrdoškog i ostroškog, evropki i nacionalni duh Jovana Dučića, pjesnička ljepota i prostota Alekse Šantića, kulturni aktivizam Ćorovića i Slijepčevića. I Crna Gora i Hercegovina, koje se prožimaju i dopunjuju kroz istorijski ulog i narodno zajedništvo, postale su opet značajni i utemeljujući prostor srpske istorije i suvereni akter u savremenim kuhovnim i kulturnim zbivanjima. Ova dva duhovna orla, podsjećala su na njihove prethodnike i velikane dvadesetog vijeka, vladiku Nikolaja Velimirovića i oca Justina Popovića, koji su sačuvali Srbe u dvadesetom vijeku od duhovne smrti.
Za tri decenije njihovog boravka u našim prostorima, spojeni su vjekovi istorijskog sjećanja, uzidano u nove hramove zaboravljeno kamenje narodnog pamćenja i čestitosti. Iako različita ova dva duhovna orla, uvijek su se dopunjavali. Jedan koncentrisan i okrenut duhovnoj dubini i mistici, ali i narodnim raskolima, drugi, raskošni ekstravert, u donkihotovskoj borbi sa savremenim demokratsko-emonizovanim svijetom, uvijek svetootački stamen. Jedan se na narodnim saborima razgovarao sa guslama i narodnom poezijom, drugi nije mnogo mario za visoke norme ponašanja, više je volio da žagori sa djecom, diveći se njihovim bezazlenim očima i čistim dušama. Vječan im spomen, i Carstvo nebesko!
Milutin Mićović
