Piše: đakon Pavle Lješković
Nedjelja je i tmuran, kišovit decembarski dan u Budvi. Istovremeno je i prilično toplo za ovo doba godine. Što zbog činjenice da nedjeljom ne rade prodavnice, što zbog toga što je prodavačica neobično razgovorljiva i vesela, ispred trafike se formirao povelik red. U njemu se nalazi tridesetogodišnja žena, čije podočnjake ne uspijeva da prekrije svježe nanesena šminka. Tu je i pedesetogodišnji, nervozni čovjek koji svako malo podiže svoju lijevu ruku, gledajući u časovnik.
Za razliku od njega, dva dječaka, koji sa sobom nose pribor za pecanje, prilično su vesela, dok razgovaraju sa uniformisanim policajcem, koji se vraća kući iz noćne smjene. Iza njih je zamišljena žena u poznim sedamdesetim godinama, koju ta čitava kolona ispred nje uopšte ne brine, pa, polako i strpljivo čeka svoj red. Na samom kraju šarolike i neobične kolone je čovjek u mantiji, srednjih godina. U trafici je sa prodavačicom i njena jednako vesela drugarica. Između njih je improvizovani stočić na kojem se nalaze dvije čaše iz kafe-aparata koji je naslonjen uz samu trafiku.
Nakon što se pozdravio sa dječacima, koji su se, kupivši grickalice i žvakaće gume, udaljili u pravcu Slovenske plaže, policajac je upitao prodavačicu za razlog njenog neobično veselog raspoloženja. Značajnim tonom mu je odgovorila sledeće: “Jutros je moj muž konačno potpisao papire za razvod i odselio se iz našeg stana. Mjesecima sam ga ubjeđivala da to učini! U jednom momentu sam prekinula da mu spremam obroke i perem veš. Čak sam u potpunosti prestala da komuniciram sa njim! I baš kada sam izgubila svaku nadu, jutros kada sam ustala, zatekla sam praznu sobu u kojoj je u zadnje vrijeme boravio. Na kuhinjskom stolu je ostavio potpisane papire.
Sada sam, eto, konačno slobodna žena! Konačno slobodna!” Nakon tih riječi je izvadila bocu vinjaka koji se nalazio ispod stočića u trafici, sipala sebi i drugarici u čašama za kafu i ponudila policajca i ženu koja je stajala pored njega. Njih dvoje su tu čast ljubazno odbili, istovremeno joj čestitajući neobični povod za slavlje. Čovjek koji je svako malo bacao pogled na svoj časovnik je upitao zbog čega je uopšte tražila razvod.
“Naravno da je problem u njemu. Ja sam ostvarena ličnost koja stalno radi na sebi. Već godinama idem na fitnes i zumbu. Svoju liniju sam do savršenstva dotjerala. Takođe, redovno odlazim na jogu i dostigla sam zavidan mentalni i duhovni sklad! I dok ja konstantno napredujem, on samo nazaduje. Život mu se svodi na posao od devet do pet, nakon kojeg redovno odspava debela dva sata. Veče provodi kraj televizora, uz čips i pivo. Ne pamtim kada me je zadnji put izveo na neku zabavu ili bar u neki fini restoran.”
Kada su svi koji su bili ispred nje obavili svoje kupovine i pošli svojim domovima, red je došao i na stariju gospođu, koja je prodavačicu najprije upitala da li ima djece sa svojim mužem. Dobila je potvrdan odgovor i uvjerenje da djevojčica majku potpuno razumije i u svemu podržava. Malo je problem u dječaku kome je jedanaest godina i prilično je vezan za oca. No, samo je pitanje vremena kada će i on sve shvatiti i podržati svoju majku.
Nakon kraćeg razmišljanja, gospođa je uzdahnula i prodavačici saopštila sledeće: ” Mnogo šta sam prošla u životu, ali mi ništa tako teško nije palo kao samoća. Uskoro će drugi Božić koji neću proslaviti zajedno sa svojim voljenim suprugom. Našla sam ga jednog tmurnog novembarskog jutra na njegovom krevetu. Upokojio se u snu, mirno i spokojno – onako kako je i čitav svoj životni vijek proveo.
Za Božić smo nekada, pošto bi ujutro rano naložili badnjake, obavezno odlazili u crkvu na liturgiju i čitav taj dan provodili u nekoj neobičnoj radosti, za koju znam da je više nikada ovdje na zemlji neću osjetiti. Tu sreću i blagostanje sam isključivo sa njim imala. I ove godine će mi, baš kao i prošle, za taj praznik doći djeca i unučad. Na njihovoj ljubavi i pažnji sam Gospodu neizmjerno zahvalna. Međutim, čak ni to ne može zamijeniti prisustvo i ljubav mog supruga.”Nakon ovih riječi, baka je obavila svoju kupovinu i prije odlaska, prodavačici poručila i sledeće: “Dok si na vrijeme, pozovi svog supruga i zamoli ga da se vrati. Vjeruj mi da ništa na ovom svijetu nije idealno, pa ni bračni život dvoje supružnika. Zato prihvati onog kojeg ti je Gospod poslao onakvog kakav jeste i istraj do kraja na putu koji si sama odabrala onog trenutka kada si pristala da se za njega udaš!”
Dok je stara gospođa odlazila, pratili su je cinični pogledi prodavačice i njene drugarice. Kada je ugledala svešteno lice, drugarica je poluglasno prokomentarisala :”Evo, još samo ti je, posle one dosadne babe, falio i ovaj da počne da nešto popuje!” Nakon toga su se obadvije nasmijale i popile po gutljaj slavljeničkog vinjaka.
Ubrzo je kiša počela sve jače da pada. Jedino što je uspijevalo da nadglasa šuštanje uvelih listova na trotoaru, bio je upečatljiv i prodoran smijeh konačno slobodne žene, koji je dopirao iz, od ljetnjih žega i jesenjih kiša, prilično pohabane i zarđale trafike…
(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)
