Navršilo se dvadeset tri godine od zločina u Livadicama i sedamnaest godina od upokojenja pjesnikinje Darinke Jevrić
Navršilo se dvadeset tri godine od zločina u Livadicama kod Podujeva, kada je prilikom napada na autobus “Niš ekspresa” poginulo dvanaestoro i povrijeđeno četrdeset troje raseljenih Srba, koji su išli na Zadušnice u Gračanicu. U ovom terorističkom aktu smrtno su stradali: Mirjana Dragović, Sunčica Pejčić, Živana Tokić, Slobodan Stojanović, Nebojša, Snežana i dvogodišnji Danilo Cokić, Veljko Stakić, Nenad Stojanović, Milinko Kragović, Lazar Milkić i Dragan Vukotić.
Vinovnici napada na autobuse u Livadicama do danas nisu pronađeni. Jedini osumnjičeni Fljorim Ejupi oslobođen je optužbi od strane Vrhovnog suda, iako je u prvostepenom postupku bio osuđen na 40 godina zatvora.
Prof. dr Mitra Reljić: “Slike zločina u Livadicama su slike naše golgote“
Povodom dvadeset druge godišnjice od terorističkog napada u Livadicama iz arhive Radija ,,Svetigora“ donosimo potresnu priču svjedoka ovog tragičnog događaja prof. dr Mitre Reljić koja tvrdi da, iako je zvaničan podatak da je ovom prilikom stradalo dvanaest ljudi, poginulih bilo više.
Autobus Livadice zločinGostujući u emisiji ,,Kosmetska kandila Radija “Svetigora“ prof. dr Mitra Reljić, sa velikom tugom i bolom u glasu, pokušala je da nam prenese ove tragične scene koje su njoj, i svima koji su se tu našli, zauvijek obilježile život.
,,Bilo je pet autobusa u koloni. Ja sam bila u autobusu koji je išao upravo za ovim koji je napadnut. Iako je autobus u kome sam ja bila nosio oznaku jedan, on je išao drugi nakon pauze koju smo napravili ispred punkta. Hrabri vozači ,,Niš-ekspresa“ su mi pričali da se autobusi u toku vožnje uvijek prestroje, tako da te oznake brojem ne znače i poredak kretanja na putu. Potonji bi uvijek išao, iz vozačima poznatih razloga, najiskusniji vozač. Išli smo uz pratnju, što je značilo da je prvo išao transporter, pa dva autobusa, pa drugi transporter i eventualno transporter na kraju. Sjećam se da sam pogledala na sat kad smo krenuli, brinući da li će me opet Rus čekati u Gračanici da me dovede do Prištine. Džaba bi bilo što vi dođete do Gračanice, koja je udaljena samo pet-šest kilometara od Prištine, mogli bi tu ostati cijeli dan ako nema nekog Rusa da vas doveze kući.
Bilo je 11 sati. I samo što smo krenuli sa kontrolnog punkta, osjetila sam kao da neko stijenjem udara u naš autobus. Odjednom sam čula plač djece i vidjela da su ljudi u autobusu popadali. Kad sam uspjela da pogledam naprijed vidjela sam ogromnu dimnu pečurku, kao na slikama bombe u Hirošimi. Kako se dim razilazio, vidjeli smo onu strašna sliku, koju nikada nećemo zaboraviti, vidjeli smo razbacana raskomadana tijela naših bližnjih. Onda su zaustavili kolonu i one preživjele iz napadnutog autobusa počeli da prebacuju u autobus u kome smo mi bili. Oni su svi bili, bukvalno, od glave do pete krvavi jer su komadi tijela nesrećnih ljudi padali po njihovim glavama i tijelima. To je ta slika naše golgote.
Tvrdim da je bilo više od dvanaest poginulih iz razloga što bi sva sjedišta u autobusima, kojih je bilo 50-60, uvijek bila krcata puna. A znam ni da polovina putnika onog autobusa nije preživjela, i tako to zaključujem. Stranci koji su se bavili time, servirali su nam podatke, tako da su mogli da napišu šta hoće, mogli su da kažu da je i troje nastradalo, ali valjda se nisu usudili.
zločin u LivadicamaBilo je strašno. Čim je prošao onaj transporter i naišao prvi autobus ti zločinci, koji su već bili spremni i tu prisutni, aktivirali su iz daleka eksploziv koji je bio postavljen ispod jednog mostića, dok su oni iz daljine posmatrali ishod svog zuluma.
To je bilo u 11 sati ujutru a nas preživjele su do tri sata posle pola noći držali na onoj vjetrometini, iako je bio februar i bilo vrlo hladno vrijeme. Oni stranci, Britanci sa punkta, su nas ubjeđivali da se vratimo u Niš, iako smo bili pošli svojim kućama i nismo nikako htjeli da idemo u Niš. Vjerovatno su nas ubjeđivali kako bi zadovoljstvo zločinaca bilo potpuno, jer bi tako ono ljudi što nisu pobili uspjeli da vrate nazad. Kako mi, ni po koju cijenu, nismo pristajali na to, u zoru su nas počeli evakuistati i prebacivati u Gračanicu. U kakvom sam stanju bila ja i svi mi, a možete tek zamisliti u kakvom su stanju bili oni koji su izgubili svoje najrođenije tu pred svojim očima, govori i to da, kad su nas negdje posle tri ujutru pustili u Gračanicu, tu pored samog manastira čiji bukvalno svaki kamen znam, ja nisam znala gdje se nalazim sve dok su sestre, naše divne monahoinje istrčale, uzele me i uvele u konak. Eto, tako je to bilo“- sa bolom nam priča prof. dr Mitra Reljić.
Kompletan razgovor sa Mitrom Reljić u kojem je ona govorila i o pjesnikinji Darinski Jevrić, možete čuti u emisiji Radija “Svetigora” “Kosmetska kandila”.
Slobodanka Grdinić
U prilog godišnjici donosimo i tekst književnika i novinara Živojina Rakočevića “Opušak Fljorima Ejupija“ koji je povodom 19 godišcice zločina objavila “Politika“ 2020. godine
Devetnaest godina od terorističkog napada u Livadicama: Opušak Fljorima Ejupija
LivadiceMisija Euleksa zaključila da je ovaj kriminalac na mestu gde je dignut u vazduh autobus „Niš-ekspresa” mogao da se nađe slučajno, recimo da uživa u prirodi.
Na panju, na livadi pored magistralnog puta Podujevo–Kuršumlija, sedeo je Fljorim Ejupi. Pušio je i čekao autobus „Niš-ekspresa”. Kada je cigareta dogorela, opušak je ugurao u pukotinu na panju. Kada je autobus pristigao, on i njegova teroristička grupa digli su ga eksplozivom u vazduh. Odmah su se povukli bez traga, a iza njih je ostao onaj opušak.
Odsečen je prednji deo autobusa, štrče metalni šiljci, a unutrašnjost je crna rupa ispunjena ostacima tela i stvarima putnika, mahom raseljenih osoba, koje su pod vojničkom pratnjom Kfora dolazili na zadušnice.
“Prvo čega se sećam je mali Danilo, leži u travi, a okolo svuda raskomadana tela. Svaki put, na današnji dan, računam koliko bi Danilo imao godina”, kaže Gorica Šćepanović, profesorka engleskog jezika, tada novinarka magazina „Glas juga” i putnica raznetog autobusa. Danilo je imao dve godine, poginuo je sa svojom trudnom mamom Snežanom i tatom Njegošem Cokićem. Pred njegovim malim belim sandukom na opelu ispred Gračanice, najlepše srpske crkve, stajali su pognute glave komandanti Kfora, šef Unmika, policija. Malo kasnije, razvezli su poginule vojnim kamionima i to je sve što su uradili. Jednog nesrećnika nije imao ko da preuzme, nije bilo imena i identifikacije, zagubio se u spiskovima, nije se znalo gde je ušao u autobus, niko se njegov nije javljao. Sahranio ga je na gračaničkom groblju sveštenik Bogomir Stević, a profesorka Šćepanović je godinama odlazila na njegov pusti i usamljeni grob bez imena.
„Ispod autobusa koji dolazi u Gračanicu podmetnuta je bomba”, objašnjavao nam je švedski oficir za informisanje, koji je krio šta se dogodilo i organizovao vožnje do Livadica samo da bi se izgubilo vreme. Isto je bilo i s brojem ubijenih koji je skrivan, kako bi vest u prvim danima izgledala kao incident, a ne kao teroristički napad na Srbe. U tome se i uspelo.
Konačni broj stradalih popeo se na dvanaest. Međutim, sve što oni nisu uradili ili nisu hteli da urade u istrazi uradio je onaj opušak Fljorima Ejupija iz panja na Livadicama. Čineći neka nedela u Nemačkoj, u arhivi tamošnje policije našao se njegov DNK i to ga je dovelo pred sud i pred žrtve.
„Bio je jauk svih kad je izašao Ejupi, a on potpuno praznog pogleda… Da čovek ne poveruje da može da uradi tako nešto”, svedoči Gorica Šćepanović. U biografiji ovog čoveka zapisano je da je jedini uspeo da pobegne iz američke baze „Bondstil” kod Uroševca gde je bio zatvoren, da se prebaci u Albaniju, pa da potom bude osuđen na 40 godina zatvora u Prištini i, konačno, oslobođen svih odgovornosti za zločin. Misija Euleksa je na kraju zaključila da opušak i DNK nije dokaz i da je Ejupi mogao da se tu nađe slučajno, recimo da uživa u prirodi.
Praznina i bol iz sudnice isti su i na parastosu koji je u subotu održan u Crkvi Svete Petke u Lapljem Selu kod Prištine. Tu se, na jednoj humci, sreću dve sestre, Mirjana i Jelena Dragović. Razdvojene su pre devetnaest godina u autobusu „Niš-ekspresa”. Mirjana je tada imala 19 godina i poginula je, a Jelena je s teškim povredama preživela.
„Nama je svaki dan isti. Moje danas ne razlikuje se od onog juče i neće da se razlikuje od onog sutra. Dokle god ima nekoga ko će da se bori, za one koji su poginuli, mislim da će naša pravda biti zadovoljena”, kaže Jelena Dragović.
Odmah iza njih, u konvoju, bio je sadašnji gradonačelnik Gračanice Srđan Popović.
„U životu nisam ni pomislio da ću ugledati nešto tako, to se može videti samo na filmovima, autobus koji je bio ispred nas bio je totalno raznet. Munjevito su reagovali i Kfor i policija, međutim, bilo je kasno”, kaže Popović. Nije prošlo ni tri godine od Livadica, a u terorističkom napadu u centru Gračanice ubijen je njegov brat, dečak Dimitrije.
Na ovoj godišnjici i parastosu malo je onih bez ožiljaka. Nijedan nije zarastao jer pravde nema. U međuvremenu je opušak nestao, izgubila ga je istraga. Izgleda kao da je pravda stala u opušak cigarete Fljorima Ejupija i da su u njemu žrtve i uništeni životi onih koji traže istinu.
Živojin Rakočević
Prof. dr Mitra Reljić: “Darinka Jevrić je bila slobodan čovjek, svjedok svih stradanja kosmetskih Svetinja“
Povodom 16. februara i sedamnaeste godišnjice upokojenja pjesnikinje Darinke Jevrić donosimo razgovor koji smo sa prof. dr Mitrom Reljić snimili na ovaj dan 2019. godine.
Potresno svjedočenje prof. dr Mitre Reljić profesora na Fakultetu u Kosovskoj Mitrovici o stradanju našeg naroda na Kosovu i Metohiji, o “monahinji srpske poezije“ Darinki Jevrić od čijeg upokojenja se 16. ferbuara navršilo 16 godina.
“Darinka Jevrić je bila slobodan čovjek, svjedok svih stradanja kosmetskih Svetinja“- kaže prof. dr Mitra Reljić.
