Živojin Rakočević: „Nisam sumnjao da će se Crna Gora osloboditi. Ovo sada je Crna Gora po slobodi a ne po sili“
I ovaj mart mjesec sjeća nas na godišnjice stradanja našeg naroda na Kosovu i Metohiji.
17. marta navršilo se 16 godina od najvećeg etničkog nasilja nad Srbima i nealbanskim stanoviništvom, od strane ekstremnih Albanaca na Kosovu i Metohiji, koje je uslijedilo posle ulaska međunarodnih vojnih i civilnih snaga ali i godišnjica početka NATO agresije na našu zemlju 24. marta 1999. godine.
Pokušavajući da i mi, na neki način, ovom emisijom učestvujemo u čuvanju pamćenja o stradanju našeg naroda i naših Svetinja na našoj Svetoj, zavjetnoj zemlji Kosovu i Metohiji, trudimo se da u ovoj emisiji zabilježimo živa svjedočenja ljudi, učesnika ovih događaja, od kojih je jedan od najvećih svjedoka novinar i književnik Živojin Rakočević direktor Doma kulture Gračanica, koga ratna stradanja našeg naroda zatiču na Kosovu svih ratnih godina.
„Nikada se na teritoriji Kosova i Metohije nije dogodio ovakav pogrom, niti su Srbi doživjeli ovako strašan udarac. Ubili su nam grad i presjekli veze, kako ta gradska atmosfera i duh više nije pripadala nama“-kaže Rakočević.
,,Iako ranjeno, naše srpsko srce na Kosovu i Metohiji kuca i obnavlja se“- kaže Živojin Rakočević.
On je govorio i o početku NATO agresije na našu zemlju 24. marta 1999. godine.
,,Ne smijemo zaboraviti ulogu Mitropolita Amfilohija i naših sveštenika u to vrijeme, koji su ostali izlovani nakon 1999. godine sa svojim parohijanima. Ne zaboravimo djelo oca Miroslava Popadića iz Prištine, oca Miljka Korićanina iz Peći koji je, zajedno sa Mitropolitom Amfilohijem, skupljao ostatke rastrgnutih nesrećnika po Metohiji, kako bi spasio svaku dušu, kao i ikone iz srušenih crkava. Tu su i dvojica sveštenika koji su ostali u Prizrenu Ilija Šmigić i Aleksandar Našpalić, koji su sve te ranjene duše podizali i hrabrili. Oni su svete duše našega doba“-svjedoči Živojin Rakočević.
Rakočević svjedoči da je Prizren ipak najstrašnija slika.
,,Tu sam shvatio da je neko ubio grad. Prizren je jedina gradska sredina u Srba u kojoj je preživjelo Hrišćanstvo. Hrišćanstvo kod nas nije očuvano u gradovima, već po selima, crkvama i mastirima, dok je Prizren bio grad koji je autentično čuvao Hrišćanstvo. Danas se tek vidi da je ta tadašnja histerija albanskih terorista bila, u stvari, jedna vrsta samoubistva“-kaže Rakočević.
Komentarišući litije za odbranu svetinja u Crnoj Gori, dodaje da mu je skoro jedan čovjek na Kosovu rekao:„ Oslobodi se Crna Gora a kad ćemo mi?“
„Priznanje kosovske nezavisnosti od strane crnogorskog režima mnogo je pogodilo Srbe na Kosovu i Metohiji jer nas je tada izdao najrođeniji. To je bio udarac jednak 1999. godini i 17. martu 2004. koji je velom sramote, pokrio po glavi sve nas,.Zato nas je sve ovako i obasjao ovaj pokret nade u Crnoj Gori. Radost i svjetlost litija koja je obasjala Crnu Goru, stostruko je obasjala Srbe na Kosovu na Metohiji koji znaju šta je to kada vam otmu Svetinje, kada vam otmu sve.
Na litijama sam sreo svoga oca, svoje bližnje, svoje najbliže koji su se oslobodili i koji više nemaju straha. Nikada nisam imao sumnju da će se Crna Gora osloboditi. Kada se glasalo u Crnoj Gori, uvijek sam govorio da treba da čekamo i vidimo kako je glasao Sveti Vasilije Ostroški i na čiju će stranu ruku podići Sveti Petar Cetinjski. I da li su mrtve riječi najvećeg pjesnika koji je utamničen na Lovćenu. Jer ako su one mrtve mrtvi smo i mi. Ovih dana i mjeseci se vidjelo da je ovo sada naša snažna, neuništiva, obnovljena, radosna, demokratska, slobodna Crna Gora u kojoj uvijek ima mjesta za druge po slobodi a ne po sili. Do sada smo imali Crnu Goru po sili. Ovo sada je Crna Gora po slobodi“-kaže ovaj rođeni Moračanin, Srbin iz Gračanice, koji je u vrijeme stradanja našeg naroda na Kosovu i Metohiji uvijek bio na prvim linijama gdje su Srbi stradali, a čije su fotografije sa lica mjesta i tekstovi obišli svijet.
Rakočević, koji je direktor Doma kulture u Gračanici, kaže da grupa mladih ljudi okupljena oko ove ustanove pokušava da ovdje opet stvori grad.
