Jedna od velikih i dubokih srpskih rana je Kragujevački oktobar, kada je nacistička njemačka vojska pogubila oko 2800 civila, među kojima i 300 kragujevačkih đaka. Bio je to jedan od najvećih zločina njemačkog Vermahta u toku Drugog svjetskog rata.
Kragujevac, zavijen u crno, i dan danas odiše mirisom žrtve ovih mučenika. Nijemi huk koji odjekuje Šumaricama, držaće čas generacijama i generacijama, dok god bude svijeta i vijeka, kao i poruka knjigovođe Jakova Medina koju je napisao kao svoju poslednju životnu brigu u ovom palom svijetu : „Lebac sutra nemojte poslati“.
U prilogu donosimo tekst koleginice Olivere Balaban, napisan u znak sjećanja na stradanje nedužnih žrtava u Kragujevcu.
Kragujevački oktobar 1941.
„Lebac sutra nemojte poslati“
Jedne prilike protojerej Georgije Florovski je rekao da se mi Srbi ne umijemo moliti kao braća Rusi i prenositi predanje naše Svete Crkve kao Grci, ali ako treba dati glavu za vjeru, e tu smo prvi. Izgleda da nam je Bog po svojoj neizrecivoj ljubavi baš zbog toga i namijenio velika stradanja. Letjele su srpske glave od Kosova i prije Kosova, a tek poslije… ni broja im se ne zna. Letjele i svijetlele, jaukale iz jama i jaruga, rijeka i potoka, otkinute, zgažene i unakažene ali slobodne.
Jedna od velikih i dubokih srpskih rana je Kragujevački oktobar, kada je nacistička njemačka vojska pogubila oko 2800 civila, među kojima i 300 kragujevačkih đaka. Bio je to jedan od najvećih zločina njemačkog Vermahta u toku Drugog svjetskog rata. Povod za ovaj stravični događaj bila je borba Njemaca sa ustanicima kod Gornjeg Milanovca, u kojoj je poginulo 10 a ranjeno 26 nemačkih vojnika. Nedelju dana prije ovog događaja, general okupacionih snaga u Srbiji, Franc Beme, donio je naredbu po kojoj će za svakog ubijenog njemačkog vojnika biti strijeljano 100, a za ranjenog 50 zarobljenika ili talaca.
Na najvišem njemačkom oficiru u Kragujevcu – majoru Paulu Kenigu, bilo je da izvrši ovu naredbu. Prva hapšenja u Kragujevcu su počela 18. oktobra 1941. godine. Nesrećni muškarci, pretežno Srbi, ali i Jevreji i Romi, izvlačeni su iz kuća, bogomolja, škola, njiva, radnji, sve dotle dok broj njihovih glava nije zadovoljio fašističku osvetničku glad.
Kragujevac, zavijen u crno, i dan danas odiše mirisom žrtve ovih mučenika. Nijemi huk koji odjekuje Šumaricama, držaće čas generacijama i generacijama, dok god bude svijeta i vijeka, kao i poruka Jakova Medina: „Lebac sutra nemojte poslati“.
Glave koje su nekome bile otac, sin, brat ili muž postale su jedva hiljaditi dio duga koji je trebalo platiti. Milan, Dragan, Vidan i Jovan postali su „jedan“, „dva“, „trista šezdeset osam“ ili „hiljadu dvesta dvadeset tri“. Broj u nizu ostalih. Četiri dana je trajalo hapšenje, brojanje i strijeljanje.
Od 18. do 20. oktobra strijeljani su uglavnom stanovnici okolnih kragujevačkih sela, dok je gradsko stanovništvo postradalo 20. i 21. oktobra. Visoki oficiri njemačke vojske koji su bili zaduženi za rukovođenje ovim krvavim pirom, prije rata su se bavili prosvetnim radom. Major Paul Kenig je bio profesor u protestantskoj teološkoj školi, a kapetan Fric Fidler direktor Visoke tehničke škole.
Od njihovog prosvjetnog rada istorija je upamtila masakr nad nedužnom djecom, đacima kragujevačke gimnazije. Zbijeni u tri topovske šupe, uplašeni, smrznuti, gladni i žedni, osuđeni bez suda i presude, đaci, seljaci, radnici, činovnici, profesori, ljekari, trgovci, oci… čekali su svoj smrtni čas.
U poslednjim trenucima svoga ovozemaljskog života, drhtavom rukom ispisivali su poslednje poruke i pozdrave svojim najmilijima. Božidar Milinković, majstor, na poleđini radničke knjižice je napisao: „Mila Ružice, oprosti mi sve na poslednjem času. Evo ti 850 dinara, tvoj Boža“. Lazar Petrović, radnik, ostavio je svoju poruku na poleđini stare dopisnice: „Draga Lelo, Seko i Bato, kucnuo je zadnji čas, oprostite svom tati. Ljubi vas sve Lazar. Htedoh se slikati s tobom Lelo, ali ti odgodi. Žao mi je”. Otac i sin, Nikola i Aleksandar Simić strijeljani su zajedno. Otac Nikola, inžinjer, je zapisao: „Ja i Aca odlazimo zajedno. Ljubi vas otac, živite u slozi”.
Poruka Radisava Simića je glasila: „Zbogom Mico, ja danas pogiboh. Zbogom srce, poslednja mi misao na tebe. Budi sretna, sine, i bez mene. Zbogom, Radisav”.
Lazar piše: „Miro, poljubi decu umesto mene. Srca moja i duše moje. Slušajte mamu, deco, i čuvajte se. Ljubi sve. Zbogom zanavek. Vaš tata Laza“.
Gimnazijalac Pavle Ivanović, pisao je ocu, ne znajući da je i on zarobljen: „Tata, ja i Miša smo u topovskim šupama. Donesi nam ručak, neki džemper i ćilim. Donesi nam u teglici pekmez.
Paja. Tata, idi kod direktora ako vredi”. (Otac Pavla Ivanovića je strijeljan dan nakon svog sina.) Drugi gimnazijalac je uspeo samo kratko da zapiše: „Dragi mama i tata, poslednji put”.
Jedna kratka poruka napisana rukom opštinskog knjigovođe Jakova Medina, samo u jednoj jedinoj rečenici opisuje čitavu tragediju tog užasnog rata, nepravde i pokolja na sopstvenom pragu: „Lebac sutra nemojte poslati“.
Hljeb, kao simbol života, i rat, koji je simbol smrti i gladi, ovom čovjeku stavlja na savjest brigu da se onaj komad koji je njemu za života namijenjen, sjutra udijeli nekom drugom. I to je sve o čemu on u ovom teškom trenutku piše. Ne pozdravlja se ni sa kim, ne tuguje ni za kim, ne traži nikome ništa, a život ostavlja živima. Masovno strijeljanje počelo je 21. oktobra u 7 sati ujutru.
Da je među nemačkim vojnicima ipak postojao i makar poneki slučaj čovječnosti i saosjećanja u ovoj tragediji, svjedoči podatak o spašenom životu gimnazijalca Jovana Veljkovića. Na spisku za strijeljanje našlo se ime mlade Milice Panić-Veljković, tek udate za kragujevačkog komunistu Kažimira Veljkovića. Kako nje u kragujevačkoj evidenciji još uvijek nije bilo pod prezimenom Veljković, umjesto nje, greškom je ubijena 58-godišnja Milica Veljković, udovica generala Veljkovića.
Njen šesnaestogodišnji sin Jovan, bio je među uhapšenim gimnazijalcima, koji su vođeni na strijeljanje. Iz neobjašnjivih i nikad razjašnjenih razloga, jedan nemački vojnik je prišao Jovanu Veljkoviću, izvukao ga iz kolone i tako mu spasio život.
Doline Sušičkog i Erdoglijskog potoka u Šumaricama odabrane su za mjesto pogubljenja jer je bijeg odatle bio znatno teži, a radi veće sigurnosti da će metak stići do zarobljenika koji bi eventualno pokušali da bježe, mitraljesci su raspoređeni na padinama potoka. Strijeljanje je trajalo punih sedam sati.
Grupe nedužnih ljudi i djece, civila, odlazili su mirno i spokojno na mjesto svoga pogubljenja, kao što odlazi jagnje na zaklanje, ili, kako vidi Desanka Maksimović – „kao da smrt nije ništa“. Svjesni da surovu realnost trenutka ne mogu da promijene, mali i veliki, stari i mladi, zrelo i dostojanstveno su ponijeli cijenu uloge koja im je u tom momentu „civilizacije” namijenjena. Uloga nedužnih žrtava fašizma. Najmlađa žrtva bio je dječak starosti 11 godina i 11 mjeseci. Nakon sedam sati neprekidne paljbe, 21. oktobra 1941. godine u 14 časova, Kragujevac je zanijemio.
Pucnji su utihnuli a ubijanje je prekinuto. Preostalih 350 živih, koliko je ostalo u topovskim šupama, bilo je dužno da pod humke zemlje zakopa ovaj nesnosni zločin, koji i dan danas odjekuje Šumaricama i svijetom, i opominje na zvijer koja se može roditi u čovjeku, ako prenebregne činjenicu da je stvoren po obrazu i podobiju Božijem.
Iako nije bilo dozvoljeno obilježavanje grobova i pristup stradalima, Kragujevčanke, majke, žene, sestre i ćerke su se noću kradom provlačile do Šumarica i prebirale po mrtvim tijelima, tražeći svoje najbliže. U lokvama krvi prepoznavale su najmanji trzaj života i najtiši otkucaj bila. Zahvaljujući njima, osmoro ranjenih je preživjelo zločin.
Pojedini istorijski podaci navode da je cio bataljon koji je izvršio strijeljanje u Šumaricama poslat na odmor, zbog psihičkih poremećaja.
Prvo opelo i pomen postradalima odsluženo je 22. oktobra 1944. godine, dan poslije oslobođenja Kragujevca.
Autor: Olivera Balaban.
