Litija koja teče svetim mojim plemenom!

Nekako sramežljivo se povela priča o tome da Banjani jasno iskažu gdje su ovih dana, onako zajedno, pod nekom parolom ili zastavom. Na litijama u Nikšiću, na litijama u Podgorici, na litijama po Primorju, gdje ko već živi- to smo svi znali. Ali smo htjeli da stanemo pod svoje barjake, da ih iznesemo iz našeg manastira i naših crkava i ikone iz svojih domova i da i mi ostavimo svojim potomcima zavjet i amanet da čuvaju svetinje. A daleko su moji Banjani od 40 do 100 kilometara od Nikšića, odavno zanemareni od Opštine, opustjeli, napušteni i zapušteni, žive uglavnom još na fejsbuku i po malo ljeti kad neko izađe sa prijateljima na roštilj, u prirodu, kad mu more dojadi…

U kafani jedne večeri sjedi njih 7-8, svratih da ih pozdravim, povede se priča kako bismo mogli. Neko izusti da bi mogli do grada na litiju pješke. Rekoh- sa srećom ko može, ja nijesam neki podvižnik.

Zvah o. Andreja, kaže:“ Još se ljudi interesovalo, evo vidjećemo sa igumanom“.

Zvao me poslije par dana da kaže: “ Evo, blagoslovio je; ako nas bude PETORO, dobro je“.
Objavismo po društvenim mrežama.

Mili moji, nagrnu narod da se interesuje kako do Kosijereva, potvrđuju dolaske, prijavljuju se, mi brojimo: PETORO, pedesetoro, 100, 150, 200, 250,300 i ide dalje… Bože, ko su ovi ljudi?! Znaju li oni kud će i šta će?

Krenusmo s Velimlja, puna auta, ikone u ruke, radosni u onom mraku, 4 ujutro.
Pred manastirom toliko ljudi da smo zbunjeno tumarali između naroda, vidiš mahom sve omladina, a ima i srednjovječnih. Svi ulaze u crkvu Rođenja Bogorodice da se poklone svetinjama, zatim izlaze i okupljaju se u jednu gomilu. Iguman Arsenije Samardžić čita molitvu, sa njim o.Andrej Miljanić, o.Ostoja Knežević, đakon Kosta Dojić, vidim i monahinje Sinklitikiju i Bosiljku sa Somine.

Tu je i neki kombi, ozvučenje sa kog odzvanja molitva, blagoslov za put, krećemo. Policijska pratnja isto sve naši poznati, začuđeni masom zaustavljaju više puta kolonu da bi nam se ukazalo na mjere opreza: strogo desno, da se ne ometa saobraćaj! Sve je kao neki san.
O.Arsenije nosi nešto oko vrata? Da, pomenuo je da ide sa nama Stopalo Svetog Apostola Luke. O, Gospode…

Mirni, pokorni, a odlučni i vedri ćutke koračamo, čuje se muzika, duhovna i oduhovljena narodna, poznate pjesme i melodije, nekako smo u nevjerici da nas ima toliko. Prepoznavamo se po malo, radujemo se, po onoj „vidjeh brata svoga, vidjeh Boga svoga“. One koje ne poznaješ, znaš da ćeš upoznati, da niko nije „ubačen“ u pet ujutro da ide 50 kilometara. Kaže mi prijatelj, monah , prije nekoliko dana: „Ih, sad ćete Crnogorci da se takmičite ko će na dužu litiju“ . Nama je preša, mi nemamo bližeg grada, nemamo se gdje upisati u vječnost nego od svog doma, sa svog praga, od svog manastira koji su gradili naši, obnavljali, čuvali, do`ranili nam, a mi svojski dorađivali, ugrađivali i sebe u njega. I sad neko hoće da položi pravo na taj naš zalog za vječnost. Mi smo odlučni da ne damo, mjerimo stopama i prinosimo beskrvnu žrtvu za to nedavanje đavolu, a dako i Bog primi kao davanje Njemu. Molitvama Svetog Luke, Arsenija Sremca, i Svetog Vasilija.

Polako sviće, dolazimo do Vilusa, na raskrsnici još barjaka i ljudi, malo odmorimo, reorganizuje nas sveštenik, dajući savjete i upute za dalje i nastavljamo…Dolazimo do raskrsnice za Velimlje, opet barjaci, opet ljudi, ulazi i moja majka u litiju. Nosi ikonu Bogorodice, dobila od moje kume, u Dečanima kupljena. Ja stiskam u jednu ruku k sebi ikonu sv.Pantelejmona, prislave nam, skinula je sa zida jutros, a drugom grlim majku. Brat nosi sv.Arhangela, slavsku, naša Marija sv.Matronu… Vidim kumove, prijatelje, komšije- iznijeli svoje slavske ikone, da ih vrate kućama kao blagoslov sa svete litije.

Otac đakon Kosta Dojić stoji sa strane svako malo i kadi narod koji prolazi mimo njega: nekad stane na uzvišenje, nekad tik do ulice; iguman se sa sveštenstvom smjenjuje u nošenju Stopala; bratija se smjenjuju u nošenju litijskih barjaka i krsta; a djeca ponosno koračaju sa transparentom- NE DAMO SVETINJE. Vijori se neka divna zastava Sv.Vasilija Ostroškog.

Svraćamo kod Miljanića na odmor, i posluženje (Bog mu svako dobro dao), a onda dalje demo kroz Podbožur, Trubjelu, pa kod Perovića, i on pozvao da se okrijepimo pred njegovom kućom. Gostoprimstvo je ne samo tradicija, to je služba Bogu, zaista. Prolaze kamioni, automobili, sviraju, pozdravljaju sa tri prsta , neko skupljenim kako se krstimo, neko razdvojenim, da nas prigrli kad ih bude skupio, raduju se ljudi. Mnogi staju i molitveno ostaju kraj puta, izašavši iz auta dok litija prođe. Mnogi drugi daju nešto nekome iz litije, da uzme, da se okrijepi, šta se kome našlo pri ruci: čokolada, voda, sok… Jedna žena dade 20 eura, moli da uzme kum moj koji je imao ulogu redara. Odnese on o.Andreju. Bože, koliko smo uzrasli u milosti i milostinji kroz tu litiju, potreseni.

Isprva mi je bila namjera da u neka doba prestanem sa hodom, da idem koliko mogu, ne volim da idem ni u kom smislu iznad svojih mogućnosti. Ali, otkud ja znam šta mogu, kad to više nijesu moje noge, ni moje srce, ni moja volja…Mnogi isto misle kao i ja, znam.

Prolazim naprijed da snimam malo, da obradujem one koji nijesu mogli biti sa nama na tom putu; puštam snimke uživo, a otuda stižu pozdravi, podrške i suze. Zovem najstariju sestru, pjevamo joj „Danas nam je divan dan“- nijesam joj mogla ljepšu čestitku poslati za rođendan. Sestra mlađa kaže da je zaplakala više puta od kad smo krenuli gledajući snimke,, ljudi me blagosiljaju što snimam, prate i čekaju sledeće uključenje…

Bože, sve si premudro stvorio. Tako i ovaj fejsbuk.

I sve na službi da nam bude, ne da mi služimo stvarima i ljudima kao robovi.
Epske scene iznad Slanog: ide ogromna kolona, već ne mogu ni ofrlje da prebrojim, jer kroz krivine zamakne ili početak ili kraj ove planinske rječice ljudi. Spuštamo se ka nikšićkom polju, jezero ispred nas, Bijela gora na kraju horizonta, sunce najviše što može u zimski dan se podiglo, pjesme bruje, auta pozdravljaju, ptice se čuju. Jedan šarplaninac stoji mirno dok cijela kolona prođe, kao neki vojnik koji salutira paradi oficira!

Rekoše u neka doba da je i Novak dobio u Sidneju.

Pridružili su nam se još neki sveštenici, ne znam ni kad. Vidim naše Banjane: o.Radenka Koprivicu i o.Dragana Krušića. Znam da je o.Veljo Jovović odavno u litiji, možda i od početka, a možda se pridružio kad je Straševljanima odslužio nedjeljnu službu- ne znam, a nije ni bitno. Njegova dva brata se smjenjuju od prije početka litije u raznim ulogama: vožnja, okrepljenje, snimanje, pomoć…I oba roditelja su im u litiji. Cijele porodice u nekoliko pasova su došle.

Mudri naš sveštenik daje poslednji savjet da ulazimo u grad i da eventualne provokacije prezremo i izdignemo se iznad njih dostojanstvom koje nosimo već 35 kilometara. Pomisliš na zabludjelu braću koja bi mogla to da urade, pa se malo srce stegne, ali znaš da mora tako. Svi smo slobodni u Hristu, i samo slobodan čovjek može biti radostan. Grč i strah je za robove grijeha, koji ne žele da se pokaju. Dok preko Kapina polja prolazimo, mnogi ljudi prilaze; a na Vukovom mostu posluženja,pozdravi, pridruživanja, već je nemoguće mimoići se sa autima od toliko naroda koji je sad u litiji. Zatvara se saobraćaj od zaobilaznice, jer je procjena da ne bismo jednom trakom do ponoći došli u grad, pa u jednom trenu idemo duž cijele ulice, kasnije bulevara. Osjećam da me noge izdaju, kažem Mariji : da mi je odnekud jedan gutljaj kakve rakije, muka mi je od vode, a dobro bi bilo za cirkulaciju. I ona koja nikad rakiju ne pije, složi se sa mnom. Kad ispred mene stoji čovjek sa strane i drži flašu, iznio da posluži. Prasnuh u smijeh, rekoh:“ Bog je vazda brzi pomoćnik u pravoj nevolji“. Dobra neka loza bijaše. Najslađa.

Mi koji smo na svom 45-om kilometru posustajemo odavno sa tempom, u prve su redove nove snage. Ali istrajavamo. Ona djeca koja su nosila transparente su čila, cijelim putem su diktirala tempo. Nijesmo ih mogli obuzdati da idu malo sporije. To su mahom oni što idu ili su išli u neku od škola u Banjanima, navikli na zdrav vazduh, igru povazdan, krepkog duha i snažnog tijela i volje. Ka Bulevaru osjećam umor, neka žena na pumpi u Rastoke mi dade veliku čokoladu. Kako me baba Novka naučila, ponašam se po modelu „kad ti daju-uzmi, kad te biju-bježi“. Ne daj Bože da biju, ne bih mogla, čini mi se.

Stiskam ikonu, radost potpuno ovladala srcem, i odjednom zakoračah kao da me povuče neka nova snaga, smijem se kao luda, mislim se – dobro nam je predsjednik dao dijagnozu. Valjda je hemija odradila svoje, toliki napor je proizveo lučenje nekih hormona i sad me „puklo“ u glavu. A i to je Bog tako udesio, te hormone, i te pragove izdržljivosti. Baš sam srećna. Bulevar pun, rijeka se sliva ka Sabornoj crkvi sv.Vasilija Ostroškog na Petrovoj glavici, kojeg mi svi odavno zovemo Manastir. Bogorodičina statua blagosilja sa Trga Šaka Petrovića, a u crkvi počinje moleban. Majka i ja uz stepenice, ne može se ući u hram, služi vladika Joanikije. Pomislim da je i njemu puno srce radosti koju su donijele vijesti sa litije, koja je od njegovih Banjana nakvasala toliko do grada. Služi i vladika Teodosije, sa Kosova i Metohije. I mnoštvo sveštenika i monaha. „Izmješani sveci s anđelima, pa se ne zna ko je od kog ljepši“.

Silazi litija niz stepenice, poju se duhovne pjesme, sestra i ja kraj majke, nešto već ćakulamo svakodnevno. A majka briznu u plač, stežući onu ikonu u naručju. Kaže: “ O, Bože, ovo zaista treba doživjeti!“

Ona usled okolnosti nije ranije bila ni na jednoj litiji. Sestra i ja prekidosmo priču, pogledasmo se, pune nam oči suza. Mi smo već navikle na tu silu i snagu koju dobijemo od tog svetog i sveštenog hoda do grada, a majka nas je podsjetila kako smo sve to doživljavale prvih dana. A i bole nas suze naše majke. Podići petroro djece, utkati u njih svu ljubav, radost, dobrotu, snagu, hrabrost i milosrđe crpeći sve to sa izvora vjere nije bilo jednostavno. A sad neko želi da od nje , od te vjere, napravi da je zabluda i mit i da zagadi izvor sa kog je jedna majka crpjela i da zatruje njenu djecu! Moja majka je pustila molitvene suze, a izgovorila blagoslovenu kletvu. Ako kletva može biti takva, baš je iz njenih usta izašla.

Gubale vas ili oprale suze moje majke, vi koji ste je zaplakali. Nek vam bude po volji, prokletstvo ili pokajanje.

……….Još taj hod predvođen vladikama do trga, blagoslovi kroz besjede, pjesma, molitva Oče naš, susret sa voljenima i dan je skoro završen…………

Zovem brata, pogubili smo se u gužvi, da vidim đe je i kako ćemo kući. Autobusi će nas vraćati od trga pred hramom, pa su ušli u kafanu da sačekaju, da ne mrznu vani. Tamo- sve puno naših iz litije, izuli se, protežu noge, od umora teško ko može da progovori. Brat veli- kupili smo magnezijum, i andol, počastili svu kafanu. Na stolovima piće, i ikone, kesice iz apoteke, već sve zajedno. Takvi smo, ništa nijesmo oskrnavili time, nego i toj kafani donijeli blagoslov. Kod nas je sve što nas okuplja dobro. I muka . Onda u autobus, pa u autobusu pjesma, pa po auto, i onda vožnja do kuće. Otac srećan od izvještaja, i on izjutra gledao prenos na društvenoj mreži, pa vidio neke svoje vršnjake što ih noge mnogo bolje služe nego njega. Nije mu krivo, svak svoj krst.

………Sve u nekom čudu, izgleda da ne znamo šta smo tražili, ali da nam je dato taman to što nijesmo znali. I da nam je taman to ono što nam je trebalo.

A Bog neka da da ova sila u srcima bude i ljubav i hrabrost da istrajemo u ovom hodu kojim smo pošli 2.2.2020. u pet ujutro i da nikad ne stanemo, pleme moje!

Amin.

Tekst je podijeljen na društvenim mrežama i reakcije su bile potresne. Autor želi da podijeli i komentar ispod tih reakcija:

Ja sam potresena vašim suzama, i suzama ljudi koji mi privatno pišu, neki od njih nemaju dodira sa Banjanima, neki uopšte nijesu ni iz Crne Gore. Na svakom koraku je sve bilo snažno u toj litiji, a i prije i nakon nje, i sve ove poruke i reagovanja su dio nje i dokaz da ona ne prestaje, da kvasa i dalje. Vaše reakcije su dokaz da ono što se dešava jednom od nas, dešava se svima. I što se dešava jednom našem plemenu, dešava se svim našim plemenima.
Pridružujem sve vaše suze i uzdahe suzama moje majke i mojim.

Da nas Gospod njima umije i očisti nam dušu. Ogromno hvala na svim porukama, one su dio ovog teksta i ove litije. Narode moj.

Milijana od Banjana