Paljenje Moskve

Ljetopis, 14. septembar 2019

  • Na današnji dan, 14. septembra 1812. godine francuski Napoleon Bonaparta ušao je u Moskvu, koju su Rusi u povlačenju zapalili, spriječivši zimovanje i snabdijevanje njegovih trupa.

Paljenje MoskveNakon što je uspostavio kontrolu nad gotovo cijelom Evropom, Napoleon je smatrao da je Rusko carstvo zaprijetilo njegovim planovima za dominaciju, pa je pokušao da baci ovu zemlju na koljena. Francuski diktator je 1812. godine napao Rusiju, što se na kraju pokazalo njegovom kobnom greškom. Ispostavilo se da je Rusija daleko nepredvidljivija no što su to francuski vojni i politički geniji mogli pretpostaviti. Neuobičajeno ponašanje ruskih trupa bilo je prvo neugodno iznenađenje koje je dočekalo Napoleona. U nadi da će osigurati brzu pobjedu, francuski je car okupio svoju golemu i multinacionalnu armiju i ušao u Rusiju bez ikakvog otpora. Kasnije se, u izgnanstvu na ostrvu Sveta Jelena, Napoleon prisjetio da je imao „vojsku brojniju od svih koje su se ikada borile u Evropi… Uz pojačanje trupa iz Pruske, Austrije i Rajnske Konfederacije, imao sam pod svojom komandom do 480 000 vojnika…“ Budući da je bilo jako teško snabdijevati tako veliku vojsku dugi vremenski period, Napoleon se nadao da će se ubrzo nakon prelaska granice, negdje na području današnje Litve, održati tradicionalna bitka na bojnom bolju.

Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. Dok se ruska vojska (oko 240 000 vojnika) ljuto odupirala francuskim osvajačima, izbjegavala je veliku bitku. Svaki put bi se povukla nakon što bi izvela podmukli brzi napad. Napoleon je osjećaj Francuza opisao kada je sredinom avgusta, nakon ljute bitke, ušao u grad Smolensk (385 kilometara zapadno od Moskve): „Čitava vojska je mislila da će to biti kraj naše kampanje… Moja armija je bila zaprepaštena time što su, nakon toliko teških i smrtonosnih marševa(dva mjeseca nakon invazije), rezultati njihovih nastojanja bili sve dalje, i počeli su se brinuti oko udaljenosti koja ih dijeli od Francuske“, napisao Napoleon u izgnanstvu. Na kraju je francuski vladar dobio svoju veliku bitku na bojnom polju: dvije su se vojske srele u selu Borodino, nedaleko od Moskve. Uprkos činjenici da su se ruske trupe povukle noć nakon bitke, Napoleon nije postigao svoj strateški cilj. Ruska vojska je još uvijek bila netaknuta. Napoleonova vojska je pretrpjela teške udarce i trebalo joj je vremena da se oporavi. Nadao se da će francuske trupe to moći učiniti u Moskvi, u koju su ušli nedjelju dana kasnije. Još je jednom Napoleonov plan osujetio podivljali požar koji je uništio drevnu rusku prijestonicu, požar koji su izazvali sami Moskovljani. „Ovaj je požar uništio sve. Bio sam spreman na sve, ali ne i na ovo. Ko bi mogao pomisliti da će ljudi zapaliti sopstvenu prijestonicu? Da nije bilo tog sudbonosnog požara, imao bih sve potrebno za vojsku. Sledeće godine bi ili Aleksandar(ruski car) zaključio mir, ili bih ja bio u Petrogradu“, rekao je Napoleon britanskom ljekaru tokom svog izgnanstva. Tada je u Moskvi Napoleon navodno izjavio: „Kakva užasna scena! Spaljuju ga sami… Kakva odluka! Kakvi ljudi! To su Skiti!“ Napoleon se kasnije žalio na preuranjenu i žestoku hladnoću koju je doživio u Rusiji. „Bio sam u krivu za samo nekoliko dana. Proučio sam rusko vrijeme unazad 50 godina… Niske temperature su uvijek započinjale 20 dana kasnije [nego 1812. godine]. Kada smo bili u Moskvi, bila su -3 stepena i vojska je to dobro podnijela. No na putu (tokom povlačenja) je bilo -18 stepeni i gotovo su svi naši konji umrli… Vojnici su demoralizovani… Raštrkali su se i završili kao žrtve neprijatelja. Neki su samo legli, zaspali i umrli“, kasnije je jadikovao svrgnuti car.

Napoleon je kasnije govorio da su glavni faktor u uništenju njegove vojske bili upravo teški vremenski uslovi. Uprkos ponižavajućem porazu, Napoleon je cijenio ljepotu ruskih gradova. „Pogled na Smolensk, koji se u obliku amfiteatra smjestio na obalama rijeke Dnjepar, prekrasan je prizor“, napisao je francuski car o mjestu na kojem je, prema nekim stručnjacima, sakrio blago ukradeno iz Moskve.

Njegovi komentari o drevnoj ruskoj prijestonici bili su još laskaviji: „Izgrađena poput Rima na sedam brežuljaka, Moskva izgleda prelijepo. Treba doživjeti pogled na ovaj grad, poluistočnjački i poluevropski, sa 200 crkava i hiljadu kupola različitih boja koje se uzdižu, iskusiti osjećaj koji smo mi doživjeli kada smo ga gledali“. Napoleona je duboko pogodio masivan otpor njegovoj invaziji, kao što je već pokazala njegova reakcija na moskovski požar. „Ni najopasnija vojska ne može uspješno voditi rat protiv cijelog naroda koji je odlučio ili pobijediti ili umrijeti. Nismo imali posla s Litavcima, indiferentnim posmatračima događaja koji se zbivaju oko njih. Svi ljudi koji su etnički Rusi napustili su svoje domove kada smo napredovali. Na putu smo nailazili samo na napuštena ili spaljena naselja čiji su se stanovnici ujedinjavali u bande koje su djelovale protiv našh furažera.“

 

  • Na današnji dan, 14. septembra 1870. godine rođen je Jovo Bećir, načelnik štaba Zetskog bataljona i vojni guverner Skadra po zauzimanju.

Jovo BecirUbijen je u Jasenovcu 1942. godine. Jovo  Bećir je bio crnogorski brigadir, komandant hercegovačkog odreda i pukovnik Jugoslovenske vojske. Vojno obrazovanje je stekao u Italiji. Zauzimao je razne položaje u crnogorskom Ministarstvu vojnom. Godine 1897. nalazio se u odredu crnogorske žandarmerije, koja je sa međunarodnom vojskom održavala red na Kritu. Bio je 1912. godine delegat Crne Gore u Lucernu za sklapanje sporazuma sa delegacijom Srbije radi zajedničke akcije Srbije i Crne Gore protiv Turske. U balkanskom ratu 1912—1913. godine bio je načelnik Štaba Zetskog odreda, a u Prvom svjetskom ratu delegat pri srpskoj Vrhovnoj komandi. Bio je načelnik Zetskog odreda i komandant crnogorskih trupa za napad na Skadar. Postao je 1915. godine i komandant Treće divizije (Hercegovački odred). Po oslobođenju, 1918. godine primljen je u jugoslovenku vojsku u činu pukovnika. Odlikovan je ordenom Legije časti. Ustaše su ga odvele u logor Jasenovac decembra 1941. godine gdje su ga ubile 1942. godine. U Sarajevu dok se bavio prikupljanjem i traženjem svoje oduzete imovine, spisa i odlikovanja, dolazi kod njega visoka oficirska njemačko-ustaška delegacija sa predlogom da preuzme mjesto u okupacionoj vladi u Crnoj Gori. Jovo to odbija energično kao rodoljub i vojnik zaklet da služi narodu i domovini a ne okupatoru pa ga ova delegacija sprovodi do žandarmerijske stanice, odakle ga ponovo odvode u logor Jasenovac. Maltretiran kod ubacivanja u furgon, vratima na vozu su mu odsječeni prsti na ruci, te tako izmučen dolazi u logor smrti decembra 1941.godine gdje je likvidiran u toku 1942. godine. Tako je završio svoj životni put jedan od poznatih i zaslužnih crnogorskih brigadira, oficir prvih međunarodnih jedinica u svijetu, načelnik štaba Zetskog odreda, guverner Skadra, komandant divizije i hercegovačkog odreda, nosilac više inostranih i domaćih odlikovanja.