- Na današnji dan, 15. januara 1804. godine počinjena je sječa knezova od strane turskih dahija. Sječa knezova je najveće pogubljenje srpskih narodnih glavara, a sprovele su je dahije. Ona je bila neposredni povod za izbijanje Prvog srpskog ustanka.
Poslije povratka janjičara u Smederevski sandžak, njihove vođe dahije su ubile Hadži Mustafa-pašu i preuzele vlast. Njih četvorica: Aganlija, Alija Kučuk, Jusuf Mula i Mehmed Fočić-aga su podijelili pašaluk na četiri dijela i zaveli diktaturu.
Dahije su ukinule povlastice koje je sultan Selim III dao Srbima, a oni su sami ubirali poreze i druge dažbine, sudili i presuđivali po svojoj volji.
Stanje u pašaluku stvoreno janjičarskim terorom je uticalo na ujedinjenje svih srpskih društvenih snaga. Došlo je do ujedinjenja seljačke mase, starješinskog i trgovačkog sloja, pa je stvorena šansa da se dignu na ustanak.
U Zemunu se okupio veliki broj Mustafa-pašinih prijatelja, Srba i Turaka, među kojima je najaktivniji bio Petar Ičko, a na turskoj strani najviše se isticao nekadašnji pašin blagajnik Hasan-beg, na čijoj je strani bio i priličan broj spahija, koji su bili ugroženi od dahija. Oni su već u ljeto 1802. godine pokušali da organizuju veći pokret u pašaluku, ali su zbog prerane akcije oko Požarevca i ispod Avale, pretrpjeli neuspjeh. Poslije ovog poraza, pritisak koji su dahije vršile na spahije bio je sve veći. Pobunjenici su već tada uputili pismo Carigradu u kojem traže pomoć sultana Selima III.
Početkom 1803. godine sastalo se 12 knezova valjevske nahije, među kojima su se naročito isticali Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin. Na ovom sastanku odlučeno ja da se za osam mjeseci podigne ustanak. Neke starješine iz Šumadije su se takođe sastale i donijele sličnu odluku. Krajem iste godine Aleksa Nenadović je uputio pismo austrijskom komandantu u Zemunu majoru Mitezeru, u kojem je konstatovano da su Srbi posvađali dahije i da će najvjerovatnije doći do oružanog sukoba između njih.
Sasvim slučajno ovo pismo je palo u ruke dahijama, koji su tek tada uvidjeli kakva je situacija u Beogradskom pašaluku. Oni su odlučili da narod treba obezglaviti, i to tako što će se pobiti glavni knezovi i sveštenici, oni koji bi mogli da postanu vođe i koji imaju veza preko granice.
Bojeći se i austrijske intervencije u mogućem ustanku, dahije su organizovale pogubljenja starješina u kojima je pobijena većina istaknutijih Srba trgovaca, knezova, sveštenika, naročito onih koji su se istakli u borbi protiv janjičara i u Kočinoj krajini.
Ovaj čin nije smirio Srbe, već ih je još više razljutio. Na Saboru u Orašcu, februara 1804. godine donesena je odluka da se podigne buna na dahije. Za vođu bune je izabran Đorđe Petrović – Karađorđe.
- Na današnji dan, 15. januara 1891. godine rođena je Dijana Budisavljević, Austrijanka koja je iz ustaških logora tokom NDH izbavila oko 12.000 bespomoćne djece – uglavnom srpske, sa Korduna, Kozare i bosanskih sela. Bila je udata za hirurga Julija Budisavljevića, šefa hirurške klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu. On je bio jedan od malobrojnih zagrebačkih Srba pošteđenih ubijanja, protjerivanja ili pljačke imovine za vrijeme NDH.
Bila je to humanitarna akcija od koje bi zastao dah cjelokupnom čovječanstvu, samo da je čovječanstvo dovoljno znalo za nju. Onda bi znalo i da je veća od Oskara Šindlera, njemačkog industrijalca koji je od smrti sačuvao 1.200 Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. Ali, za Dijanu Budisavljević, rođenu Austrijanku koja je iz krvavih ustaških logora, prije svega Jasenovca, tokom NDH izbavila oko 12.000 bespomoćne djece doskoro nije znao gotovo niko, sem istoričara, pojedinih preživjelih logoraša i tek rijetkih potomaka.
Za svako dijete vodila je poseban karton, čitava njena kartoteka bila je pedantno sređena, do najsitnijih detalja, kako bi djeca poslije rata bila vraćena roditeljima.
Često je pred Dijanu stavljan izbor: svu djecu nije mogla da spasi. Jednom je, tako, morala da mališane postavlja na noge – ono koje ne bi moglo da ustane, nije smjelo na put. Od ostalih su se majke jedva rastajale…
Dijana ovako opisuje drugo putovanje u Staru Gradišku, jula 1942. godine:
Djecu koju smo popisali ustaše su odvodile na prvi sprat. Odmah su ih odvajali od majki. I poslije upisa u listu, poslednji poljubac, poslednji zagrljaj, često samo na brzinu, jer su ustaše nasilno razdvajale majke od dece.
Podrška je stizala od ponekih Njemaca – koji su i sami bili zgroženi zvjerstvima u Jasenovcu – ali problemi su se gomilali. Posebno pri susretu sa Alojzijem Stepincem, koji je decembra 1941. godine odbio da pomogne srpskoj djeci, pod izgovorom da nema nikakvog uticaja na vlasti NDH.
Početkom jula 1942. godine ustaše, domobrani i Njemci su sistematski češljali Potkozarje, neke su žitelje ubijali odmah, većinu su slale u logore. Njih stotine, hiljade, desetine hiljada… Saberi, odvoji, ubij, dovedi još, saberi, odvoji, ubij, dovedi… I tako sve do aprila 1945. godine.
Bio je jul, užasne, 1942. godine, kada se na kapiji logora Stara Gradiška, jednog od pet podlogora Jasenovca, tamo gdje su zločinci nadgledali ubijanje djece Ciklonom B, djece nedužne, krupnooke, kozarske, pojavila mršava žena, glave pokrivene bijelom medicinskom kapom sa velikim crvenim krstom na grudima, vodeći pod ruku nekoliko bolničarki.
Na ulazu u Jasenovac, dok joj ustaše gledaju dokumenta i nervozno prevrću papire na kojima je potpis kapetana njemačke vojske Alberta fon Kocijana, nema smijeha u njenim očima. Ono okruglo lice iz bezbrižnih godina dobilo je grube crte, kosa joj je prošarana sijedim vlasima, usne su stisnute, bez krvi, da izraze prezir koju osjeća prema ovim ljudima.
Ne, nijesu to ljudi, svako od njih je monstrum, svako od njih zaposlen u tvornici smrti, u toj fabrici, svako od njih je tu samo sa jednim zadatkom: da ubije što više muškaraca, žena, djece.
Poduhvat je počeo gotovo slučajno, već početkom rata, o čemu se može pročitati u „Dnevniku Dijane Budisavljević“, koji je pedantno i uredno vodila čitavog rata, na njemačkom jeziku.
Moja šogorica, gđa Mira Kušević saznala je da postoji veliki koncentracijski logor u kojem se osim Židovki nalaze i pravoslavke s djecom. Odlučile smo se o tome pobliže informirati u Židovskoj općini… U to vrijeme smo samo namjeravale mjesečno davati novčane priloge. Uvijek se našao netko da pomogne Židovkama i komunistkinjama, dok se za pravoslavne nije nitko brinuo.
Tek kada je spoznala razmjere zločina nad srpskim stanovništvom, Dijana je shvatila da obična pomoć, poput novca, prikupljanja čarapa i džempera, neće biti dovoljna. Igrala je na oštrici noža tanjeg od žileta: kao Austrijanku, Njemci su je poštovali i uvažavali, ali kao suprugu Srbina, ustaše su željele da joj stanu na kraj. Pa ipak, ni Artuković nije smio da protivriječi Njemcima, i u jednom je razgovoru sa Dijanom, na njeno pitanje da li joj je dozvoljeno da pomaže srpskoj djeci, samo glasno odćutao. Njoj je to bilo dovoljno.
Svaki odlazak u logor, svaki susret sa Artukovićem, Kvaternikom ili Luburićem, svaki telefonski razgovor u kojem se pričalo o pomoći malim logorašima, predstavljao je opasnost za Austrijanku i njene saradnike. Toliku da je čak 11 učesnika Dijanine akcije spasavanja srpske djece, svoju plemenitost platilo – životom.
Dijana Budisavljević nije prezala ni od čega. O tome će napisati:
Pozivala sam se na usmeno odobrenje ministra Artukovića i odobrenje dr Kinela, koja, međutim, nisu postojala u pismenom obliku. Od početka sam sama bila odgovorna za akciju, sve se radilo pod mojim imenom i mojim rizikom. Nije mi preostalo ništa drugo nego da sama za sve preuzmem odgovornost. Polazila sam od stanovišta da moj život nije vredniji od života nedužno proganjanih.
Spasenu djecu Dijana i saradnici smještali su na nekoliko lokacija u Zagrebu. Onda su pokušavali da ih udome u porodice, ali da sačuvaju njihov identitet. I da unesu bar malo radosti u male živote.
Nikada poslije rata nije pričala o svojoj akciji. Negdje pedesetih godina, sa suprugom i porodicom vratila se u svoj Insbruk, tamo je i preminula, odnijevši tajnu sa sobom u grob, i da nije bilo prašnjavih dnevničkih zapisa koje je prikupila njena unuka Silvija Sabo, a potom i objavila, svijet možda i ne bi saznao za ovu heroinu.
Čemu tajnovitost? Sem skromnosti, ona je bila i posledica onoga što se dešavalo neposredno poslije rata, kada je došlo oslobođenje. Jednog dana na njena vrata zakucali su ljudi iz Ozne, i naredili joj da im preda sav materijal koji ima. Sve kartoteke, sve o udomljenoj djeci, i pet punih albuma sa fotografijama mališana, koje bi roditelji na osnovu toga mogli da prepoznaju. Sve to bio je rezultat djelovanja novih vlasti: insistiralo se na tome da je KPJ bila jedini borac za unesrećene i porobljene, a u tu njihovu „šemu“ nije se uklapala nezavisna akcija jedne buržujke, Austrijanke, koja je pripadala zagrebačkoj društvenoj eliti i uz to sarađivala čak i sa Njemcima da bi spasavala srpsku djecu. Sumnjiv je bio i njen muž: kako je, kao Srbin mogao da preživi u Zagrebu?
Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu popisom posebnih oznaka za djecu. Željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gospođe Đakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo. Znali smo da će sada mnoge majke uzalud tražiti svoju djecu. Strašno rastajanje u logorima, dugogodišnja čežnja za njima na radu u Njemačkoj, a sada neće naći svoje najdraže.
Dijana je poslije rata željela da nastavi svoj humanitarni rad, ali joj nije bilo dozvoljeno. Njeno djelo je skrajnuto, njen je stan pretresan, prisluškivani su joj razgovori, isključivan telefon. Šikanirali su je i tokom rata i posle oslobođenja, nije valjala ni ustašama ni komunistima.
Zbog svega ovoga, Ozna joj je odmah poslije rata konfiskovala kartoteku, a njeno je delo skrajnuto. Jer, ako je ona uspjela da iz logora izvuče 12.000 djece, koliko ih je ostalo zauvijek u Jasenovcu?
