Petar Zelalic

Ljetopis, 19. septembar 2020

Ime: Ljetopis 19.09.2019 (1760 Petar Zelalic, 1812 Rotsildi); Opis: Ljetopis, 18. septembar Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 19. septembra 1760. godine bokeljski kapetan Petar Želalić, koji je bio u ropstvu na turskom brodu Kruna otomanska, usidrenom u Egejskom arhipelagu, organizovao je pobunu i uspio da nadvlada tursku posadu i otme brod.

Petar ZelalicZa taj podvig Petar Želalić dobio je titulu Viteza malteškog reda. Petar Želalić, Srbin iz Boke koji zadivio tadašnju Evropu, rođen je u Bijeloj od oca Jova i majke Jane, rođene Lučić.  Imao je 33 godine kada je izveo ono što mu je donijelo svjetsku slavu. Dok je brod sa ribarima iz Bijele plovio prema pučini, iz Carigrada je isplovio brod „Kruna otomanska.“ Bio je to novi brod, tek porinut u more, jedan od najljepših i najvećih tadašnjih turskih brodova.  Osim lakšeg naoružanja, na njemu su bila i 82 topa i 800 mornara. Turski brod je krenuo u prikupljanje poreza po ostrvima Egejskog mora, u ovim vodama došlo je do susreta dva broda. „Šambek“ je ličio na igračku pored „Krune otomanske.“ Odmah su ispaljeni upozoravajući plotuni sa sultanovog broda.  Kapetan Želalić nije imao izbora nego da naredi spuštanje jedara, da čeka lagano zaustavljanje broda i ono što im je sudbinom određeno. Turci su čitavo Egejsko more smatrali svojim teritorijalnim vodama.  „Šambek“ su zaplijenili i pod naoružanom turskom komandom uputili u najbližu tursku luku.  Želalića i tri njegova bliža saradnika prebacili su kao robove na „Krunu otomansku.“ Tu su zatekli još 83 roba od kojih su njih 11 bili iz Boke Kotorske. Sve su to bili zapovjednici i oficiri zaplijenjenih ili potopljenih hrišćanskih brodova.  Za te robove su Turci tražili velike otkupe. Matična luka Želalićevog „Šambeka“ je bila Malta, odakle se nije niko javljao da ponudi otkup, a svoju rodbinu u Bijeloj Želalić nije pominjao. Više od dvije godine je sa svojim drugovima robovao, očekujući tursku milost, kad otkupa nema.  Zbog toga se dobro ponašao i stekao povjerenje kod Turaka. Jednog septembarskog petka Turci su proslavljali posebnu svečanost. Veći dio posade je dobio nagradni izlaz na ostrvo Kos, ispred kojeg je brod bio usidren. Na brodu je ostala straža od stotinak ljudi. Nagrađeno je i nekoliko robova, ali samo izlaskom na palubu. Nije bilo opasnosti da pobjegnu skakanjem u more. Kada je došlo vrijeme klanjanja, straža se razrijedila.  Jedni su htjeli da to obave u posebnoj prostoriji potpalublja, dok su ostali zaneseno klanjali na palubi. Želalić je to iskoristio, zatvorio je ulaz u tursku prostoriju za klanjanje tako da se iznutra ne može otvoriti, a otvorio potpalubnu prostoriju za robove.  Oni su dograbili motke i sve što im je došlo do ruku, neki i noževe iz kuhinje i navalili su na iznenađene stražare na palubi.  Mnogi stražari su poskakali u more.  Ko je pružio otpor, bio je posječen. Iako nikada nije komandovao tako velikim brodom, Želalić je preuzeo komandu, naredio dizanje sidara i razvijanje jedara. Odmičući kroz arhipelag, Želalić je po propisima odgovarao na pozdrave turskih obalnih straža. Imao je kad naučiti kako to Turci rade. Dok su stigle ondašnje sporohodne vijesti do isturenih turskih straža, „Kruna otomanska“ se izgubila iz vida daleko na horizontu. Nova nevolja je nastala kada se oteti turski brod približavao malteškoj obali. Iako Želalić nije plovio pod turskom zastavom, nastala je panika na Malti čim je brod primijećen.  Na Malti se dobro znalo za po zlu proslavljenu „Krunu otomansku.“ Kada se pročulo u čijim rukama je brod na obale Malte slila se bujica naroda da dočeka i pozdravi kapetana. Poklicima i veselju nije bilo kraja. Kapetan Želalić je dočekan kao najveći malteški heroj. Brod je procijenjen na basnoslovnu sumu. Želalić ga je poklonio malteškim vitezovima, u čijem posjedu je bilo i ostrvo Malta. Na brodu je bila ogromna vrijednost skupocjene robe, oružja i 84 hiljade zlatnih cekina turskog plijena i 40 zarobljenih Turaka. Po odobrenju malteških vlasti, kapetan Želalić gradi dvije palate i pravoslavnu crkvu posvećenu krsnoj slavi Sv. Nikoli, zaštitniku pomoraca. Meštar Pinto napravio je izuzetak dozvolivši gradnju pravoslavne crkve. Zgrade koje je kapetan Želalić podigao u La Valeti sačuvane su do danas, no ne i pravoslavna crkva Sv. Nikole jer je stradala tokom intenzivnog njemačkog bombardovanja u Drugom svjetskom ratu. Petar Želalić nije zaboravio ni svoj zavičaj. U Bijeloj je sagradio dvije kuće, jednu malu i jednu veliku sa kućnom crkvicom koju je ostavio bratu Marku. Malteški vitezovi su brod krstili i dali mu ime „Presveti Svetitelj.“ To je toliko uvrijedilo Turke da zamalo nije došlo do mediteranskog rata.  Da bi ublažio napetost, francuski kralj Luj XV uputio je na Maltu poslanika radi pregovora o otkupu broda. Petar Želalić je ostatak svog života proveo na Malti i umro je u dubokoj starosti. Sahranjen je uz temelje svoje zadužbine, crkve Svetog Nikole. Za života je proglašen Vitezom malteškog reda.

 

  • Na današnji dan, 19. septembra 1812. godine umro Mejer Rotšild, njemački bankarski magnat.

RotsildiRotšildi su veoma bogata porodica, koja vodi porijeklo od Majera Amšela Rotšilda, dvorskog Jevreja u Zemaljskoj grofoviji Hesen-Kasel, u Slobodnom gradu Frankfurtu, koji je započeo svoje bankarsko poslovanje oko 1760. godine. Rotšildi (u prevodu “crveni štit”) porijeklom su iz Frankfurta, ne slučajno, najvećeg finansijskog centra u EU u kojem se nalazi sjedište Centralne evropske banke i vodećih evropskih i američkih banaka, koje su većinom pod kontrolom Rotšilda. Tokom XIX vijeka, kada su bili na vrhuncu, Rotšildi su posjedovali najveće bogatstvo na svijetu, kao i najveće lično bogatstvo u savremenoj istoriji. Familija Rotšild ima svoje guvernere, premijere, ministre i nadzornike. Imperija Rotšild, jedna od najmoćnijih porodica u istoriji, odavno se rasporedila na prostoru bivše Jugoslavije i pod imenima raznih kompanija kontroliše profitabilne poslove na ovom prostoru. Na taj način se instalira “demokratija” i “građansko društvo” u zemlje koje su iscrpljene u komunizmu. Kreira se politička, pravna, privredno-finansijska, kulturna i medijsko-informativna slika društva. Na tom putu se nastoji istisnuti crkva, jezik, pismo i istorija. Vodeće nevladine organizacije zadužene su, ne samo da ostvare što veći politički uticaj, već i za psihološko oblikovanje nacije. Na putu do cilja koriste se reforme, tranzicija, šok terapija, izbori, referendumi, secesija, revolucija, građanski ratovi i vojne intervencije. Narodima se nudi “sloboda”, “demokratija” i dobrovoljno ropstvo u zamjenu za nezavisnost i resurse. Alternative su sankcije, izolacija i bombardovanje. Bivša Jugoslavija samo je jedna etapa u pohodu prema istoku.