Mont Everest

Ljetopis, 20. avgust 2019. godine

Ime: Ljetopis 20.08.2020 (1980 Mont Everest ,1741 Aljaska); Opis: "Ljetopis 20.08.2020 (1980 Mont Everest ,1741 Aljaska)". Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 20. avgusta 1980. godine italijanski alpinista njemačkog porijekla Rajnhold Mesner je prvi uspio da se sam popne na najviši vrh svijeta Mont Everest bez upotrebe kiseonika.

Mont EverestMesner je jedan od rijetkih alpinista koji je osvojio svih 14 vrhova viših od 8.000 metara – koliko ih ukupno ima na svijetu. Mont Everest, poznat i kao Čomolungma je visok 8.848 metara i pripada planinskom vijencu Himalaja, na granici Nepala i Tibeta koji pripada Narodnoj Republici Kini. Za ime Mont Everest zaslužan je Endri Vaug, glavni britanski geodetski nadzornik Indije od 1840. do 1843. godine. Naime, planini je naziv nadjenuo po Džordžu Everestu, velškom geodetičaru i geografu. Nepalci Mont Everest nazivaju Sagarmata, što bi u doslovnom prevodu glasilo Čelo neba, dok ga na Tibetu znaju kao Čomolungmu, to jest Majku univerzuma. Prvi ljudi koji su osvojili ovaj vrh bili su novozelandski alpinista i istraživač Edmund Hilari i planinar Tenzing Norgaj 1953. godine. Prva žena na vrhu bila je Japanka Džunko Tabej, a najmlađa osoba trinaestogodišnji Džordan Romero. Najstarija osoba koja se ikada popela na Mont Everest je Japanac Juičio Miura, koji je to učinio u 80-oj godini.  Prvi čovjek sa ovih prostora koji se popeo na Mont Everest bio je Srbin Dragan Jaćimović, koji je jedini od dvočlane ekspedicije Vojske Jugoslavije izašao na vrh maja 2000. godine. Postoje dva glavna puta do vrha, sjeveroistočni (kineska strana) i jugoistočni (nepalska strana). Jugoistočni se smatra lakšim pa je samim tim i frekventniji. Mont Everest se podigao za tri santimetara u proteklih deset godina i pomjerio za 40 centimetara prema sjeveroistoku. Razorni zemljotres iz 2015. godine je “vratio” najvišu planinu za 3 cm ka jugozapadu.”Zvanična” visina Mont Everesta, ustanovljena 1954. godine, iznosi 8.848 metara, ali ona može da varira za nekoliko metara u zavisnosti od kriterijuma mjerenja. Za Kinu, koja ne računa sniježni i ledeni pokrivač na njenom vrhu, najviša planina na svijetu ima četiri metara manje, dok za Sjedinjene Američke Države, koje su je 1999. godine izmjerile savremenom tehnologijom, ona dostiže 8.850 metara.  Jul je na planini najtopliji mjesec a tada je prosječna temperatura blizu vrha -20° , dok je zima poznata po vjetrovima velike brzine (200-250 km na čas).  Bazni kamp podiže se na Everestu na 5.360 metara, što je visina na kojoj se količina kiseonika smanjuje za 50 %. Alpinistima se preporučuje da u bazni kamp dođu dvije nedjelje prije početka penjanja kako bi se prilagodili izmijenjenim uslovima. Kada se pređe 8000 metara nadmorske visine, ulazi se u “Zonu smrti”, jer je vazduh toliko tanak da je moguće ugušiti se. Iznenadna oluja može da učini da postane apsolutno nemoguće napustiti šator čak dan ili dva. Spasavanja helikopterom ili uz pomoć hitnih službi, praktično su nemoguća. Promrzline su veoma česta pojava. U posljednjih šest decenija više od 5.000 ljudi popelo se na najviši planinski vrh na Zemlji. Euophrys omnisuperstes, odnosno mali crni pauk skakač, pronađen je na visinama do 6.700 metara i to je najvjerovatnije najviše stanište nečega što nije mikroorganizam na našoj planeti.

 

  • Na današnji dan, 20. avgusta 1741. godine ruski moreplovac danskog porijekla Vitus Jonas Bering otkrio je Aljasku.

Vitus BeringVitus Bering poznat i kao Ivan Ivanovič Bering, bio je jedan iz plejade velikih moreplovaca i istraživača XVIII vijeka, Danac koji je plovio za Ruse i prvi istražio Beringov prolaz i Aljasku i tako utabao put za rusku ekspanziju u te krajeve.

Nakon plovidbe do Indije Bering se pridružio floti ruskog cara Petra Velikog kao potporučnik. Car ga je 1724. godine postavio za komandanta ekspedicije koja je trebala da istraži da li su Azija i Sjeverna Amerika povezane kopnom ili ne. Rusko Carstvo je u to vrijeme bilo s jedne strane zainteresirano za ekspanziju u Sjevernu Ameriku, poput ostalih evropskih zemalja, a s druge strane htjeli su da istraže mogućnost plovnog puta uz obale Sibira do Kine.

Već je Semjon Dežnjev 1648. godine oplovio Beringov prolaz, ali se za to nije znalo sve do 1736. godine. Bering se uputio na plovidbu  jula 1728. godine sa sibirskog poluostrva Kamčatka prema sjeveru, u avgustu je preplovio Beringov prolaz i uplovio u Arktički okean. Loše vrijeme onemogućilo mu je precizno razgledanje, pa nije ni vidio sjevernoameričku obalu, ali je ispravno zaključio da se ona ne spaja sa Azijom.

Za vrijeme vladavine carice Ane Bering je dobio priliku za drugu ekspediciju. Njegov jednostavni plan se, na kraju, pretvorio u Veliku sjevernu ekspediciju koja je trajala od 1733 do 1734. godine. Ekspedicija je uspjela da kartografira najveći dio arktičke obale Sibira. Bering je  juna 1741. godine otplovio iz Kamčatke na brodu Sv. Petar, u pratnji Alekseja Čirikova na brodu Sv. Pavle. Oluja ih je razdvojila pa je Čirikov sam oplovio i otkrio nekoliko Aleutskih otoka, s druge strane Bering je uplovio u Aljaški zaliv 20. avgusta. Iz opreznosti da sigurno vrati brod i posadu, nije se upuštao u detaljno istraživanje već je iz sigurne udaljenosti oplovio jugozapadnu obalu Aljaske, Aljasku i Aleute.

Zbog dugotrajne plovidbe patio je od skorbuta (kao i čitava posada), pa mu je značajno opala koncentracija i početkom novembra brod mu se nasukao na hridine ostrva Beringa pored Kamčatke. Nakon njegove pogibije samo je nekolicina mornara uspjela da se dočepa Sibira i donese vijesti o neslućenim mogućnostima za lov na krznaše i bogatim krajevima koje su vidjeli uz Aljasku i Aleute.