- Na današnji dan, 23. oktobra 1912. godine počela je Kumanovska bitka, u kojoj je Prva srpska armija pod komandom regenta Aleksandra Karađorđevića za samo dva dana do nogu potukla tursku Vardarsku armiju i tako zadala težak udarac moćnom neprijatelju u Prvom balkanskom ratu.
Turci su u početku imali više uspjeha, zbog slabog izviđačkog i obavještajnog rada srpske vojske, koja nije imala tačan uvid u bojni raspored neprijatelja, a srpska Vrhovna komanda je smatrala da je riječ o turskim prethodnicama i da će se glavna bitka odigrati na Ovčem polju. U ovoj bitki posebno istakao niži oficirski kadar, zahvaljujući čijoj su samoinicijativi naneseni snažni udari u turski raspored, tako da se elitna turska armija u neredu i panici povukla ka Bitolju. Trijumf je uzdigao moral srpske vojske i naroda i bio je temelj kasnijih pobjeda u Prvom i Drugom balkanskom i u Prvom svjetskom ratu. Bila je važna bitka u savremenoj istoriji Srbije, neki bi rekli — najvažnija. Najvažnija stoga, što je udarila temelj svih budućih pobjeda srpske vojske, stoga što je u okrilje srpske države vratila Kosovo i Metohiju te odlučila ishod previranja na makedonskom ratištu.
Glavnokomandujući turske Vardarske armije, Zeki-paša, naredio je napad na srpske položaje sa svog desnog krila, ali je oko podneva postalo očigledno da je njihov napad zaustavljen. Istovremeno, lijevo krilo počelo je da se raspada poslije glasine da je srpska Treća armija ovladala Prištinom i da maršira ka Skoplju. Poslije pristizanja Timočke divizije drugog poziva, Turci su se dali u povlačenje na tom dijelu bojišta. A povlačio se i turski centar, nakon što je Drinska divizija prvog poziva udarila. Međutim, na te su se položaje oni brzo vratili, pa je 6. pešadijski puk pomenute divizije bio primoran da pokrene kontraofanzivu. Tada je neočekivani heroj preuzeo stvari u svoje ruke – taj čovjek bio je trubač romskog porijekla, Ahmed Ademović. On se na svoju ruku iskrao, prešao preko bojišta i ušunjao u pozadinu turske vojske. Posmatraču sa strane, to je moglo djelovati kao izdaja i kao dezerterstvo. Ahmedu izdaja nije bila ni na kraj pameti, već nešto potpuno drugo, nešto časno i herojsko.Ušunjavši se, naime, u pozadinu turske vojske, primirio se i počeo da sluša. Primijetio ga nije niko od neprijatelja. Kada je dobro oslušnuo, kada je shvatio da je naučio ono što je želio da nauči, sačekao je pravi trenutak. Kada je osjetio da se bitka lomi, po svom čuvenom sluhu odsvirao je turske trubne znake za povlačenje.
Nastali su potpuni haos i rasulo u osmanlijskoj vojsci! Zbunjeni Turci, koji su u tom trenutku bili u silovitom naletu, dali su se u bježaniju. Njihovi oficiri pojma nijesu imali šta se zbiva, a Ahmed se brzo vratio nazad i odsvirao znak za juriš. Smatra se da je njegov podvig jedan od bitnijih faktora srpske pobjede u toj bici (barem što se individualnog doprinosa tiče), u kojoj nije postojala koordinacija između komande Prve armije na čelu sa generalom Bojovićem, i divizija u njenom sklopu.
Ahmed je zbog ovog junačkog čina odlikovan Karađorđevom zvijezdom sa mačevima. Ademović odlikovanje nije skidao do kraja života, međutim nije imao sreće da do kraja života uživa u svojim zaslugama i časnom životu. Tokom Drugog svjetskog rata Njemci su strijeljali dvojicu njegovih sinova.
- Na današnji dan, 23. oktobra 1911. godine na Cetinju je otvoren Ruski kadetski korpus.
Kralj Nikola budno je pratio tok događaja i komešanje na Balkanu, pa je u tom cilju 1910. godine zaključio tajni ugovor sa Rusijom: Vojnu konvenciju – vojni sporazum između Crne Gore i Rusije koji je potpisan u svrhu obezbjeđenja spreme i opreme crnogorske vojske na savremenoj osnovi. Ruski kadetski korpus je bila škola za mlade oficire, buduće crnogorske vojne starješine gdje je primljeno na školovanje 40 mladića od 11 do 15 godina. To je bila škola u kojoj je mladićima, prvenstveno sinovima zaslužnih oficira, opredijeljenim za vojnička zvanja, trebalo pružiti takvo obrazovanje i vaspitanje koje bi im omogućilo da sa uspjehom završe oficirske škole u Rusiji i postanu oficiri crnogorske vojske. Finansijska sredstva za njegovo otvaranje dobijena su iz Rusije.
Škola je bila smještena u jednom krilu Biljarde u kome je ranije bilo Ministarstvo vojno. Početkom XX vijeka oko dvije trećine ruske pomoći bilo je namijenjeno održavanju crnogorske vojske. Novac namijenjen vojsci nije ulazio u budžet Crne Gore. Crnogorska vlada je imala obavezu da održava redovnu vojsku, pa se čitav iznos morao isključivo trošiti na vojne potgrebe, o čemu su Rusi strogo vodili računa. Na taj način bila je ograničena uloga ruske pomoći u crnogorskim finansijama. Ona je najvećim dijelom trošena u vojne svrhe; ono što je išlo na druge potrebe bilo je mnogo manje – svega jedna četvrtina ukupnih primanja subvencije. Ruska subvencija je bila jednostrana. Zbog toga subvencija nije mogla bitnije uticati na finansije Crne Gore.
Zahvaljujući ruskoj subvenciji državni budžet je bio rasterećen izdataka na vojsku i to je bilo veliko olakšanje za crnogorske finansije.
