Na današnji dan, 24. aprila 1987. godine Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Predsjedništva Saveza komunista Srbije, posjetio je Kosovo polje i dao podršku Srbima s Kosova i Metohije koji su se žalili na sve agresivniji nacionalizam kosovskih Albanaca. Ta podrška simbolično je izražena rečenicom: „Niko ne sme da vas bije“.
O Kosovu sve do proleća 1987. godine Slobodan Milošević nije javno iznosio svoj odnos prema tom problemu. O krizi u pokrajini držao se zvanične odluke partijskih foruma. Ona je glasila otprilike ovako: „Na dijelu je kontrarevolucija oličena u albanskom nacionalizmu i irendentizmu protiv koje se treba boriti shodno interesima radničke klase i politici bratstva i jedinstva.“ Upravo će na promjeni odnosa prema kosovskom pitanju Milošević svega pet mjeseci kasnije odnijeti pobjedu na antologijskoj Osmoj sjednici i postati novi vođa Srbije.
Ključni obrt dogodio se 24. aprila, kada je Milošević u pokušaju da umiri uzavrelu krv Srba i Crnogoraca došao u Kosovo Polje. Situacija je bila napeta. Na talasu peticije 2.016 nezadovoljnih Srba iza koje je na kraju stalo više od 80.000 potpisnika s kraja 1985. godine jačao je duh bune. Nezadovoljstvo je prijetilo da eskalira ili u sukob ili u masovni egzodus. Stanje je prijetilo da se otme kontroli. Srbima je stigla podrška više od 200 intelektualaca – akademika, profesora, književnika i umjetnika iz Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja. Kosovo je postalo tema broj jedan u beogradskoj javnosti.
„Oni kojima bi trebalo da je prva briga sudbina svog naroda oglušuju se o njegov očajnički krik i probuđenu svijest, nemaju saosjećanja za žrtve ni odlučnosti da spriječe stradanja. Osporavaju mu čak i pravo da iskaže osjećanje istorijskog bespuća i da od svoje države traži zaštitu. U proteklih 20 godina s Kosova i Metohije iseljeno je više od 200.000 ljudi, a više od 700 naselja je etnički očišćeno. Iseljavanje se nastavlja a agresija prelazi granice pokrajine. Metode su iste – na starom kolju obnovljene su glave. Novi đakon Avakum zove se Đorđe Martinović a Majka Jugovića – Danica Milinčić. Siluju se starice i monahinje, prebija nejač, oslijepljuje stoka, zidaju štale od nadgrobnih spomenika, skrnave crkve i svetinje, ljude nagone da u bescijenje predaju imanja…“, navedeno je u tekstu peticije koja je upućena na adrese svih organa države i partije.
U takvoj atmosferi, Slobodan Milošević je drugi put stigao u pobunjeno Kosovo Polje. Iz udobnog beogradskog kabineta na tvrdo i čvornovato Kosovo došao je na inicijativu Ivana Stambolića, koji ga je među Srbe poslao u nadi da će smiriti bujicu nezadovoljstva.
Nešto ranije i Stambolić je bio na Kosovu, ali bez većeg efekta. Uočivši zapaljivost mase odlučio se za oprez, mirne riječi i rezervu prema srpskim zahtijevima. Bio je svjestan problema, ali i ubijeđen da probleme na Kosovu treba da rješava cijela Jugoslavija – Predsjedništvo i Centralni komitet SKJ prije svega. Svaku priliku, uz to, koristio je da naglasi i opasnost srpskog nacionalizma što je dodatno raspaljivalo razljućene Srbe. Na sjednici CK Srbije posvećenoj borbi protiv srpskog nacionalizma, održanoj 19. aprila 1986. godine, predsjednik CK Ivan Stambolić i srpski funkcioneri naružili su svoj narod kao nijedna komunistička partija. Neko je morao da ugasi požar u samom žarištu. Slobodan Milošević u Kosovo Polje je stigao 24. aprila oko pola sedam uveče. Dočekalo ga je oko 15.000 Srba i Crnogoraca. Masa ljudi se širila kao da niče iz zemlje, sa svih strana. Ispred Doma kulture postavljen je pedesetak metara dug kordon policije.
I dok je u sali trajao sastanak rukovodstva sa predstavnicima Srba, okupljena masa se opasno zaljuljala. Neko je predložio da okupljeni uđu u Dom kulture i da se razgovara javno. Poletjele su kamenice, policija je potegla pendreke. Neko je prišao Miloševiću i šapnuo mu da bi bilo dobro da izađe i umiri narod. Izgledalo je kao da može svašta da se dogodi. Crven u licu, uzbuđen i pomalo nesiguran, Slobodan je krenuo napolje. Ruke demonstranata pružile su se ka Miloševiću. „Biju nas, biju nas“ skandirali su okupljeni, pokazujući milicionere sa isukanim palicama.
„Niko ne sme da vas bije. Ne, niko ne sme da vas bije“ , okrenuvši se ka njima i uz karakterističan pokret rukom izgovorio je tada svoju čuvenu rečenicu, koja je postala zaštitni znak njegovog uspona.
Milošević je umirio narod i pristao da čuje šta ima da mu kaže običan narod. Instalirano je i ozvučenje, a sa prozora Doma kulture obratio se okupljenima. Pod utiskom događaja Milošević je pojačao retoriku.
„Prvo drugovi što želim da vam kažem jeste da morate da ostanete ovdje – izgovarao je Milošević riječi koje su Srbi sa Kosova dugo željeli da čuju. – Ovo je vaša zemlja, ovo su vaše kuće. Srpskom i crnogorskom narodu nikada nije bilo svojstveno da ustukne pred preprekama. Pretke biste obrukali, a potomke razočarali. Ja vam ne predlažem da ostajući trpite, izdržavate i podnosite stanje kojim nijeste zadovoljni. Naprotiv. Treba da ga mijenjate. Jugoslavija ne postoji bez Kosova, Jugoslavija i Srbija neće dati Kosovo“!
Uslijedila je duga noć. Do zore su se za govornicom Doma kulture smjenjivali očajni Srbi i iznosili lična sopstvena iskustva. Progon, ubistvo, silovanje, prebijanje, pljačka, otkaz, muka, riječi su koje su se najčešće čule. „Pozivam Vas da budete predsjednik Saveza komunista Srbije ili da podnesete ostavku“! – obratio se Slobodanu jedan od predstavnika okupljenih. Već je svanulo kada je narod počeo da se razilazi.
U Beograd se Milošević vratio kao drugi čovjek. Duge aprilske noći, slušajući ispovijesti žrtava, doživeo je transformaciju. Na kosovsko pitanje više neće gledati istim očima. Odmah po povratku održana je sjednica Predsedništva CK Srbije. Na Kosovo i Metohiju je Slobodan Milošević otišao kao komunista, a vratio se kao nacionalno osviješćeni Srbin. Njegov karakter, međutim, nije dozvolio i da se to jasno vidi. Energija iz Kosova Polja ipak povešće ga preko Osme sjednice do vrha vlasti u Srbiji.
Slobodanov istup dobio je veliki odjek u srpskoj javnosti. Njegova popularnost poslije Kosova Polja naglo je skočila. U njemu je prepoznata dugo čekana energija da se zaštiti srpski narod i unese pravičnost u političkim aršinima. Stekao je simpatije podjednako intelektualnih i narodnih krugova. Njegovu slavu posebno su pronosili kosovski Srbi, koji nijesu krili da su dobili nacionalnog lidera po svojoj mjeri.
