- Na današnji dan, 24. januara 1972. godine japanski poručnik Hiro Onoda otkriven je na pacifičkom ostrvu Guam, gdje se 28 godina skrivao u džungli, ubijeđen da Drugi svjetski rat još traje.
Atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki ubile su stotine hiljada ljudi i označile kraj Drugog svjetskog rata. Carstvo Japana bezuslovno se predalo, ali nijesu svi vojnici dobili taj službeni dopis. Poručnik Hiro Onoda imao je 22 godine kada je raspoređen na ostrvo Lubang na Filipinima. To je bilo 1944. godine, a on je imao izričite naredbe da sabotira sve neprijateljske instalacije. Bio je pripadnik obavještajne službe japanske vojske i čvrstu naredbu da se nikad ne preda niti počini samoubistvo. U februaru 1945. godine prvi saveznički vojnici su se iskrcali na Lubang, a uskoro su Onoda i još trojica vojnika bili poslednji Japanci na ostrvu koji su nastavili da se bore. Povukli su se u šumu i odlučili da nastave gerilsko ratovanje protiv Amerikanaca.
Preživljavali su na bananama, kokosima i ukradenoj stoci, a istovremeno su upadali u vatrene okršaje s lokalnom policijom. Krajem 1945. godine su saveznici izbacili listiće sa naredbom generala Tamašite kojom se naređuje predaja svim japanskim vojnicima. Onoda i njegovi podređeni već su godinu dana proveli u šumi i listići su bili jedina naznaka da je rat gotov. Nakon dugog razmišljanja zaključili su da su listići falsifikovani, a da rat još nije gotov. Krajem 1949. godine, poslije godina skrivanja i beznadežne borbe, četvorka je dobila prvog disidenta. Juiči Akatsu napustio je grupu i proveo šest mjeseci sam u džungli prije nego što se predao filipinskim snagama. 1952. godine Filipinci su bacali slike i pisma članova porodice preostalih vojnika u kojima ih mole da se predaju. Japanski vojnici zaključili su da je i to samo neprijateljski trik. Dvije godine kasnije, Šoiči Šimada poginuo je u bijegu pred filipinskim tragačima i ostala su samo još dvojica. Gotovo dvije decenije su Onoda i Kinšiči Kozuka vodili gerilski rat protiv Filipina, a 1972. godine Kozuka je ubijen dok su palili uskladišteni pirinač. Onoda je ostao sam.
Iako je rat gotov, iako je Onoda bio sam, ipak nije htio da se preda sve dok mu to njegov zapovjednik ne naredi. Jošimi Taniguči, nekadašnji Onodin ratni zapovjednik, doletio je na Filipine i lično naredio Onodi da se preda. Poslije skoro 30 godina skrivanja po džungli, Onoda je predao svoj ceremonijalni mač, još uvijek upotrebljivu pušku, nekoliko bombi i bodež koji mu je majka poklonila da počini samoubistvo ako ga ikad zarobe. Filipinski predsjednik Ferdinand Markos pomilovao je Onodu uprkos činjenici da je ubio tridesetak ljudi. Markos je uzeo u obzir da je Onoda živio u uvjerenju da nastavlja borbu Japana za konačnu pobjedu u ratu. U Japanu je Onoda imao doček dostojan heroja. U Japanu je osnovao nekoliko škola u kojima su japanska djeca mogla da uče umijeće preživljavanja u divljini. Međutim, razočaran mirnodopskom kulturom u domovini odselio se u Brazil gdje se bavio uzgojem stoke do smrti. Onoda je umro 2014. godine u 91. godini.
- Na današnji dan, 24. januara 41. godine u zavjeri Senata, vojske i pretorijanaca, pripadnici Pretorijanske garde ubili su rimskog cara Kaligulu.
Omražen zbog rasipnosti, megalomanije i despotizma u svoje vrijeme, u istoriju je ušao kao jedna od najgrotesknijih carskih ličnosti. Gaj Julije Cezar Germanik poznat je po nadimku Kaligula. Bio je praunuk prvog imperatora Oktavijana Avgusta, a preko svog oca Germanika, praunuk Livije Druzile i trijumvira Marka Antonija. Treći rimski car, Kaligula je ostao upamćen po brojnim skandalima i anegdotama. Mnogi antički istoričari opisiju Kaligulu kao ludog. Ostao je upamćen po ekstravagantnim građevinskim poduhvatima, sukobu sa Senatom i kontroverznoj religioznoj politici.
Kaligula je prvi rimski car koji je postao žrtva atentata, i prvi car koga je ubila Pretorijanska garda. Kaligula je prihvatio moći principata, koje mu je povjerio Senat, i ušao je u Rim, praćen masom koja mu je klicala. Kaligulu su mnogi voljeli pošto je bio voljeni sin popularnog Germanika. Kaligulini prvi postupci bili su velikodošni, iako mnogi politički motivisani. Da bi dobio podršku, davao je novčane bonuse vojsci, uključujući i Pretorijansku gardu, gradske vojnike i one izvan Italije. Objavio da su suđenja zbog izdaje stvar prošlosti i vratio one koji su poslati u progonstvo. Pomogao je onima opterećenim carskim poreskim sistemom i organizovao raskošne spektakle za publiku, poput gladijatorskih bitaka. Kaligula se posvetio političkim i javnim reformama. Objavio je izveštaje o javnim fondovima. Pomogao je onima koji su izgubili imanja u požarima, ukinuo pojedine nepopularne poreze, i dodijelio javne nagrade na gimnastičkim svečanostima.
Primio je i nove članove u red senatora i vitezova. Možda i najznačajnije, obnovio je praksu demokratskih izbora. Ovaj postupak je bio popularan među masama . Ali sve se promijenilo kada se imperator ozbiljno razbolio. Ubrzo se oporavio ali rečeno je kako se mladi imperator pretvorio u čudovište, pošto je počeo da ubija ili šalje u progonstvo ljude bliske sebi ili one koje je vidio kao ozbiljnu prijetnju. Tokom iste godine, ipak, Kaligula je kritikovan zbog pogubljenja ljudi bez suđenja i prisiljavanja svog pomoćnika Makrona da počini samoubistvo. Antički istoričari navode da je Kaligula počeo lažno optuživati, kažnjavati i čak pogubljivati pojedince a sve u svrhu oduzimanja njihovih posjeda. Jedan od Kaligulinih spektakularnih poteza jeste izgradnja privremenog plutajućeg mosta korišćenjem brodova kao pontona. Most se prostirao na više od dvije milje, od odmarališta Baje sve do obližnje luke Puteoli. Rečeno je kako je most trebalo da nadmaši most persijskog kralja Kserksa Velikog pomoću koga je on prešao Helespont. Kaligula, čovek koji nije znao da pliva, jahao je svog omiljenog konja Incitata preko novoizgrađenog mosta, noseći oklop Aleksandra Velikog. Ovaj cio postupak prkosio je predviđanju Tiberijevog proroka, Trazila od Mendesa, da Kaligula: ”Ima šansi da postane imperator koliko i da jaše konja preko zaliva Baje”.
Još jedan grandiozni poduhvat predstavlja izgradnja dva masivna broda, koja su izvađena sa dna jezera Nemi tokom diktarure Benita Musolinija. Brodovi su među najvećima zabeleženim u antičkom svetu. Veći je služio kao Kaligulina palata a manji kao Dijanin hram. Veći brod, zapravo kompleksna ploveća palata, posjedovao je mermerne podove i vodovod između ostalih brojnih pogodnosti. Trinaest godina nakon što su izvađeni, brodovi su uništeni u napadu za vrijeme Drugog svjetskog rata i skoro ništa od trupa nije preostalo, iako je mnogo drugih arheoloških blaga koja su pronađena na brodovima ostalo netaknuto i danas se nalaze u muzeju blizu jezera Nemi. Kaligula je uskoro počeo sprovoditi kontroverznu religioznu politiku. Počeo se pojavljati odjeven poput raznih polubogova kao što su Herkules, Merkur i Apolon. Navodno, počeo je sebe predstavljati kao boga pri sastancima sa političarima i bio je oslovljavan kao Jupiter u nekim situacijama i javnim dokumentima. Kaligulini postupci kao imperatora često su opisivani kao izrazito surovi prema Senatu, plemstvu i redu vitezova. Prema Josifu Flaviju, ove akcije izazvale su nekoliko neuspješnih zavjera protiv Kaligule. Na kraju, uspješno ubistvo isplanirali su oficiri Pretorijanske garde, predvođeni pretorijanskim prefektom Kasijem Herejom. U planiranje zavjere uključuju se trojica ljudi, ali za mnoge u Senatu, vojsci i viteškom redu kaže se da su bili informisani o zavjeri i umiješani u nju. Situacija je eskalirala 40. godine kada je Kaligula objavio Senatu da će trajno napustiti Rim i preseliti se u Aleksandriju, gdje se nadao da će biti poštovan kao živi Bog. Mogućnost da Rim izgubi imperatora a time i političku moć bila je za mnoge poslednja kap.
Ovakav potez onemogućio bi i Senat i Pretorijansku gardu da zaustave Kaligulinu represiju i razvrat. Sa ovakvom mogućnošću na umu, Hereja je ubijedio ostale zavjerenike da brzo ostvare svoj plan za Kaligulino ubistvo. Dana 24. januara 41. godine Hereja i ostali stražari pratili su Kaligulu dok se obraćao glumačkoj trupi mladih ljudi tokom serije igara i dramskih izvedbi održanih u čast božanskog Avgusta. Detalji događaja variraju od izvora do izvora, ali slažu se da je Hereja prvi koji je napao Kaligulu, nakon čega su ga slijedili i ostali zavjerenici.
Kaligulina smrt bila veoma slična onoj Julija Cezara. Stariji Gaj Julije Cezar (Julije Cezar) i mlađi Gaj Julije Cezar (Kaligula) izbodeni su trideset puta od strane zavjerenika predvođeni čovekom čije je ime bilo Kasije (Kasije Longin i Kasije Hereja). Svi preživjeli izvori karakterišu Kaligulu kao ludog. Međutim, nije poznato da li o ludilu govore u figurativnom ili bukvalnom smislu. Uz to, uzevši u obzir Kaligulinu nepopularnost među preživjelim izvorima, teško je razdvojiti činjenice od fikcije. Savremeni istoričari podijeljeni su povodom pokušaja da se Kaligulino ponašanje objasni medicinskim razlozima. Pitanje da li je Kaligula bio lud ili ne, ostaje neriješeno.
