Bitka Na Martinice Sveti Petar Cetinjski

Ljetopis, 24. jul 2019

Ime: Ljetopis 24.07.2019 (1796 bitka na Martinice, 1828 Mina Karadzic); Opis: Ljetopis, 24. jul Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan, 24. jula 1796. godine nakon višednevnih sporadičnih obračuna došlo je do bitke na Martinićima u kojoj je crnogorska vojska pod vođstvom vladike Svetog Petra Cetinjskog nadvladala trostruko jače trupe poznatog skadarskog namjesnika Mahmud-paše Bušatlije, koji je u tom sukobu bio ranjen.

Bitka Na Martinice Sveti Petar CetinjskiBitka kod Martinića je bitka Crnogoraca, Bjelopavlića i Pipera protiv Turske vođena kod sela Martinići sjeverno od Spuža, na teritoriji Bjelopavlića. Poslije ujedinjenja Crne Gore sa Brdima, skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija je preduzeo vojni pohod. Dva crnogorsko-brdska odreda, pod komandama vladike Svetog Petra Cetinjskog i guvernadura Jovana Radonjića, ukupne jačine 3000 ljudi, posjela su položaje kod Martinića. Turci snage oko 18.000 ljudi su se, idući od Spuža, borili devet dana protiv Crnogoraca, napredujući ka Martinićima. Konačno su izvršili juriš na položaje kod Martinića. Crnogorci i Brđani su protivnapadom odbili juriš i nanijeli Turcima značajne gubitke. Sa ovom pobjedom Piperi i Bjelopavlići su ušli u sastav Crne Gore.

Govor Svetog Petra Cetinjskog pred bitku:

Ljubezni vitezi i mila braćo!

Naš zakleti neprijatelj ne šćede na moje molbe od predstojećeg krvoprolića odustati i da se prođe naše nevoljne braće Brđana, no nadanje imam u svevišnjega Boga, da ćete vi danas svirjepog vraga stidno sa svoje međe proćerati. On je okupio silnu vojsku, ali mu je vojska jadna i čemerna, a više svega nama će sila Božja biti u pomoći. Evo smo došli, mili moji vitezi i čestiti junaci, došli smo da sa neprijateljem našu krv prolijemo; došli smo da osvjetlamo obraz pred svijetom; došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, narod, koji dragovoljno za svoju slobodu bori se do posljednje kaplje krvi i sami najmiliji život na međi svojih besmrtnih prađedova ostavlja: ali prokletog vraga hristjanstva preko sebe živa ne pušta u slobodne nama drage gore, koje su naši prađedovi, naši djedi, naši otci i mi sami pravedno krvcom oblili! Ima li koji među vama, dražajši sinovi i izabrani cvijetu moje Bogom spasajeme i svakom nama srećno slobodne države, koji ne bi dragovoljno ovo svoje dobro, ovu svoju slavu, ovo svoje viteštvo milovao, ljubio i na obštem svjetskom vidiku krvlju i životom izbavio?! Ima li koji, dični vitezi, da se usteže na krvavom ovom junačkom polju, megdan dijeliti? Ja sam, mili sinovi i predraga braćo moja, uvjeren da nema, jer vi sami strašivice ne trpite, jer vi strašivice za posljednje ljude držite, jer slobodne gore ne rađaju strašivice, već dične vitezove, koji znadu cijenu junaštva, koji znadu cijenu narodnog ponosa i slave, koja je vaš i s vama rođeni vijenac! Vi ste, dragi sinovi, slobodan narod, vi nemate druge nagrade za vašu svetu borbu do obrane svoje voljnosti; ali znate da je nagrada slobodnog junaka: obrana slobode i milog otečestva, jer ko se za drugu nagradu bori, ono nije plemeniti junak, već najmjeni rob, kog viteštvo nema cijene, koji junačkoga ponosa i svoje slobode nema. Za to su se, mili sinovi i ljubezna vraćo moja, naši prađedovi borili, za to se i mi borimo, za to će se i naše potomstvo boriti. Zato na oružje i na krvavo polje, mili vitezi – da pokažemo neprijatelju što su kadre junačke gore! Da pokažemo da u nama neugašeno srbsko srce kuca, srbska krvca vrije, da pokažemo kako gorskije junaka mišica junaštvom nadmašuje na bojnom polju svakog dušmanina! Arhipastirskij blagoslov predajem vama i preporučujem vas i sebe premilostivom Bogu, da nam bude u pomoći, koji sve vidi i pravedno rukovodi!

 

  • Na današnji dan, 24. jula 1828. godine rođena je Mina Karadžić, slikar i pjesnik, kćerka Vuka Stefanovića Karadžića i supruga Alekse Vukomanovića, prvog profesora književnosti na Liceju u Beogradu.

Mina KaradzicMeđu njenih pedesetak sačuvanih slika, mahom portreta, ističu se “Autoportret”, “Crnogorac sa kapom”, “Mladi Crnogorac”, “Djevojka sa vinovom lozom”. Prevodila je na njemački jezik srpske narodne pripovijetke i poslovice i objavila ih u Berlinu. Štampala je uspomene na Branka Radičevića i ostavila zabilješke sa puta po Srbiji. Nije ostala upamćena samo kao kćerka reformatora srpskog jezika, već i kao inteligentna, obrazovana i uspješna žena. Bila je muza i velika ljubav srpskog pjesnika Branka Radičevića. Vilhelmina Mina Karadžić rođena je u Beču kao sedmo dijete Vuka Stefanovića Karadžića i njegove supruge Ane Marije Kraus. Mina i njen brat Dimitrije bili su jedina Vukova djeca koja su preživjela djetinjstvo. Vuku i Ani je umrlo jedanaestoro djece. Kao jedina kći koja mu je ostala, uživala je veliku pažnju i ljubav svoga oca. Iako joj u djetinjstvu roditelji nijesu mogli pružiti materijalne stvari, dani provedeni sa njima i njihova nesebična podrška bili su dobra osnova da u istoriji srpske umjetnosti Mina ostavi veliki trag. Pored ljepote koja ju je krasila i činjenice da je bila kćerka velikog reformatora srpskog jezika, Vilhelmina je posjedovala mnoštvo talenata koje je kroz odrastanje razvijala. Njen otac je u njoj prepoznao veliki talenat za umjetnost, stoga se trudio da joj omogući kvalitetno obrazovanje. S obzirom na to da se zanimala za slikarstvo i književnost obezbijedio joj je da svoje talente razvija pored najboljih učitelja. Nesebično je izdvajao novac kako bi je školovao. Učila je jezike pa je odlično znala francuski, italijanski, engleski, ruski, srpski i njemački. Ljubav prema književnosti se u njoj probudila u ranom djetinjstvu, jer je često bila u društvu očevih učenih prijatelja, poznatih pisaca i pjesnika. Pisala je stihove i prozu i prevela na njemački jezik knjigu „Srpske narodne pripovjetke“. Ipak, najviše se istakla u slikarstvu. Iza sebe je ostavila oko pedesetak radova, uglavnom portreta. Među njenim radovima ima i crteža kredom, akvarela i slika sa religioznim motivima. Pjesnik Branko Radičević je bio dobar prijatelj Mininog oca. Ona je često bila u društvu očevih prijatelja i uticaj tih umnih ljudi na nju i njeno stvaralaštvo je veliki. Branko je za Minu bio drugačiji od ostalih, pa su postali dobri prijatelji. To prijateljstvo je trajalo sve do pjesnikove prerane smrti. Neki istoričari književnosti i Brankovi biografi tvrde da je on sve vrijeme gajio velike simpatije i ljubav prema Vukovoj kćerki. Smatraju da je ta ljubav inspirisala pjesnika, te da su mnoge njegove pjesme napisane u tom ljubavnom zanosu. Takođe, tvrde da pjesnik nije želio da joj prizna svoju ljubav zato što je imao veliko poštovanje prema njenom ocu, ali i zato što je smatrao da nije dostojan njene ljubavi budući da potiče iz ugledne i poznate porodice. Bolovao je od tuberkuloze pa je i to bio jedan od razloga zbog koga nije želio da nekoga vezuje za sebe. Kako kažu, Branko nikada nije javno priznao ljubav prema Mini Karadžić već je to jako osjećanje prenosio na svoje pjesme. Mina je postala njegova muza. Njoj je posvetio pjesmu koja počinje stihovima „Pjevam danju, pjevam noću“, a koja je pronađena u njenom dnevniku kao pjesnikova posveta. Poslije njegove smrti Mina je napisala tekst „Sjećanje na Branka“, a u njenoj slikarskoj kolekciji se takođe nalazilo nekoliko njegovih portreta. Godine 1858. Mina Karadžić u Beogradu se udaje  za Aleksu Vukomanovića. On je bio cijenjeni profesor na beogradskom Liceju. U tom braku je dobila sina Janka. Međutim, ta sreća je kratko trajala. Par mjeseci poslije rođenja đeteta, Aleksa Vukomanović umire, a Mina ostaje udovica. Tako sama sa djetetom odlučuje da se vrati svojim roditeljima i odlazi u Beč. Iako joj se činilo da će pobjeći od tuge ako se vrati u Beč, tuga je krenula za njom i pratila je do kraja života. Nekoliko godina kasnije joj umiru otac i majka, zatim joj umire jedini brat, da bi na kraju doživjela najveću tugu kada joj javljaju da joj je na frontu poginuo sin Janko. Tada je već bila uspješna i bogata, imala je mogućnost da putuje, ali je bila uništena ogromnom tugom te je ništa nije ispunjavalo. Utjehu je nalazila u djelima koja su ostala poslije njenog oca pa je stalno radila. Raspoređivala je njegove spise ,pisma i sve ono što je ostalo poslije njegove smti. Vukovu zaostavštinu je poklonila Kraljevini Srbiji. Tako je oformljena muzejska zbirka koja se danas nalazi u Memorijalnom muzeju posvećenom Vuku Karadžiću i Dositeju Obradoviću u Beogradu. Pored toga je pisala, prevodila i slikala sve do smrti, 1894. godine. Njenom smrću je zauvjek ugašena loza Vuka Stefanovića Karadžića.