Klubasi

Ljetopis, 24. novembar 2018

Ime: Ljetopis 24.11.2018 (1906 Knjaz Nikola dao mandat Klubasima (Narodna Stranka), 1729 rodjen ruski generalisimus Aleksandar Vasiljevic Suvorov); Opis: Ljetopis, 24. novembar Tip: audio/mpeg
  • 24. novembra 1906. godine nakon izglasavanja nepovjerenja vladi Lazara Mijuškovića, pod pritiskom klubaša, knjaz Nikola je bio prinuđen da novi mandat za sastav vlade povjeri klubašu, sudiji Velikog suda Marku Raduloviću. Program nove vlade predviđao je čišćenje državnog aparata od nesposobnih činovnika, otkrivanje malverzacija državnim novcem, demokratizaciju zemlje na osnovu Ustava i, napokon, uspostavljanje bratskih odnosa sa Srbijom.

KlubasiNarodna stranka je prva, odnosno jedina politička stranka modernog tipa koja je djelovala u Crnoj Gori prije Prvog svjetskog rata. Nastala je od neformalne grupe poslanika u državnoj skupštini koji su sebe nazvali Klub narodnih poslanika, a u narodu bili poznati pod nazivom klubaši. Osnivač i prvi lider narodnjaka bio je Šako Petrović Njegoš, predsjednik prve crnogorske narodne skupštine i dugogodišnji političar u vladajućim strukturama.

Klubaši su se brzo organizovali u Narodnu stranku koja je, kao jedna od prvih na prostoru bivše Jugoslavije, donijela službeni stranački program. U njemu se zalagala za niz liberalnih reformi u unutrašnjem životu Crne Gore, a na spoljnopolitičkom polju dobrosusjedsku saradnju s drugim balkanskim narodima i u prvom redu što bliže veze Crne Gore sa Srbijom.

Narodna stranka je bila izložena nizu progona, kao i unutrašnjim sukobima.

Program Narodne stranke iz 1906. godine je aktuelan i danas:

Braćo,

Vjernost i odanost prema Uzvišenom Vladaru i Njegovu Domu i napredak mile nam Otadžbine deviza je Narodne Stranke. Bez rada i borbe nema napretka. Narodi, koji su se oslanjali na sudbinu i čekali da im ona donese sreću, nijesu imali dobar uspjeh: oni su životarili i napošljetku bili potisnuti pa i pokoreni od naprednijih i uređenijih naroda.

Narodu se ne može vještački i od jednom nakalemiti kultura: Ako sam ne učestvuje u stvaranju i razvijanju njenu, od nje ne može biti velike koristi. Samo onaj narod, koji je svjestan da se skrštenih ruku i bez rada i borbe ne može ništa dobro postići, moći će doći do blagostanja.
Narodna stranka će zastupati ova načela:

U unutrašnjoj politici:

Da država nije radi pojedinih društvenih staleža već je radi sviju podjednako. Državljani su dužni ispunjavati sve obaveze prema državi, ali je država takođe dužna: da svojim državljanima zajemči miran i slobodan život; da im pruži pomoć i uputi ih na pravilan put; da tereti koje državljani snose, nijesu zato, da stvore udobnost pojedincima, već da ih ona njima vrati u drugom obliku: pravosuđu, prosvjeti, privredi itd.

Smatrajući da je pravoslavna vjera postala i razvijala se u spoljašnjem životu po pravoj Hristovoj nauci, u kojoj nema ropstva i gospodstva, i da js vazda odgovarala i odgovara demokratskim težnjama srpskoga naroda, te je uvijek bila narodna, slobodoumna, to će Narodna Stranka i raditi: da se ona održava na dostojnoj visini; da se državni nadzor rasprostire i zaštićuje svaku vjeroispovijest i osigura joj slobodan razvitak; da se postigne što veći broj osnovnih i srednjih škola i da se po mogućnosti valjanim a siromašnim pomaže u školovanju.

Narodna Stranka tražiće od svojih članova, da rade na podizanju srpske kulture i to u ovom pravcu:

a) da se naš kulturni život ne udaljuje od naroda i ne približuje tuđoj kulturi; da se ne udaljuje naš kulturni život od pravca, koji leži u našem zadrugarstvu: mobama, drugim korisnim narodnim ustanovama i našim narodnim pjesmama;
b) da se očuvaju dobri običaji a svaki raskoš i rđavi običaji suzbiju;
v) da među omladinom širi narodne ideale i ljubav prema otadžbini, Vladaru i dinastiji i da je upućuje nauci, moralu i radu.

Narodna Stranka radiće i riječju i djelom: da se što jače širi društveni moral i znanje u sve slojeve naroda; da se što jače budi narodna svijest o interesima Srpstva i postignuću njegovih ideala: da izobličava intrigante, klevetnike i laskavce.

U spoljnoj politici:

Da se njeguje sloga sa svim balkanskim narodima na principu svakome svoje; da se održava jača veza sa potlačenim Srbima; da se sporazumno radi sa Srbijom i teži na ostvarenju nacionalnih ideja; da se gaji ideja o jugoslovenskoj zajednici; da se održavaju dobri odnosi sa susjednim i drugim državama, a osobito da se održava već stečeno i do sad ničim nepomućeno prijateljstvo sa moćnom zaštitnicom Ruskom Imperijom.

 

  • 24. novembra 1729. godine rođen ruski generalisimus Aleksandar Vasiljevič Suvorov, jedan od najvećih vojskovođa XVIII vijeka, pod čijom su komandom ruske trupe izvojevale 57 pobjeda. U rusko-turskom ratu od 1787. godine do 1791. godine odnio je blistave pobjede nad Turcima, a zatim u ratovima Rusije protiv Francuske, pri čemu se naročito proslavio osvajanjem sjeverne Italije i prelaskom preko Alpa na povratku u Rusiju, što je zaprepastilo vojne krugove u Evropi. Uz vojne nauke je proučavao matematiku, geografiju i istoriju.

SuvorovMnogo je učinio u uzdizanju i vaspitanju ruskih vojnika. Krajem 1779. godine naimenovan je za vrhovnog carskog zapovjednika. U SSSR-u je 1942. godine uveden orden „Suvorov“ za visoke vojničke vrline.

Suvorov je ratovao oko 40 godina, vodio preko 60 bitaka i nijednom nije bio poražen. Njegovi posmrtni ostaci se nalaze u Lavri Aleksandra Nevskog u Sankt-Peterburgu. Na nadgrobnoj ploči urezan je kratak natpis: „Ovđe leži Suvorov“.

Dan Aleksandra Suvorova počinjao je odmah poslije ponoći. On je često naređivao da ga probude čim se oglase prvi pijetlovi. Prije nego što bi se odjenuo Suvorov je po taktu marširao naprijed-natrag po spavaćoj sobi, a na terenu bi to radio u svom šatoru. To je trajalo cijelih sat vremena, sve dok ne stigne čaj. Dok je marširao, Suvorov je držao u ruci bilježnice i naglas ponavljao tatarske, turske i karelske riječi i dijaloge.

Prije 7 sati je odlazio na postrojavanje i svakog jutra govorio vojnicima: „Braćo! Smjelost, hrabrost, bodrost, uvježbanost, pobjeda i slava! Čuvaj metak tri dana. Prvog probodi, i drugog probodi, a trećeg ubij metkom! Učen je jedan, a neučenih je deset“, i tome slično.

Zbog svoje jednostavnosti, uzdržljivosti i izbjegavanja bilo kakvih lagodnosti Suvorov se toliko zbližio s vojnicima da su ga voljeli kao očinsku figuru. On ih je svojim primjerom učio da podnose sve životne teškoće. Ipak, Suvorov se ponekad pojavljivao u svom punom sjaju, sa svim svojim zvijezdama i ordenjem. To se događalo u dane carskih praznika i u crkvi gdje je saginjao svoju sijedu glavu do zemlje i umjesto crkvenjaka pjevao duhovne pjesme. Takav primjer pobožnosti bodrio je vjeru i u srcima vojnika. Oni su smatrali da je Suvorov nepobjediv i bili su nepobjedivi zajedno s njim.