- Na današnji dan 1699. godine sklapanjem mira u Sremskim Karlovcima između Austrije, Poljske, Venecije i Rusije s jedne, i Turske s druge strane, okončan je šesnaestogodišnji Morejski rat.
Na krovovima prošaranom brijegu iznad Dunava, željezničkih šina i puta koji spaja Novi Sad sa Fruškom Gorom i živopisnim sremskim naseljima, smješten je spomenik kulture koji se ne ističe samo kao jedan od simbola Sremskih Karlovaca, već predstavlja i malo, ali značajno mjesto na kojem se puna 72 dana pisala istorija. To je Kapela mira, podignuta na lokaciji na kojoj je prije više od 300 godina zaključen Karlovački mir. Kapelu, koju starosjedeoci nazivaju i Gospom od Mira, izgradili su franjevci početkom XVIII vijeka na mjestu nekadašnje barake u kojoj je 1699. godine zaključen Karlovački mir, na njemačkom poznat kao sporazum Karlonjitz, između sila Hrišćanske alijanse i Otomanskog carstva.
Ovom važnom događaju, kako za Balkan tako i za ostatak Evrope, prethodio je petnaestogodišnji rat koji je počeo opsadom Beča. Turci su bili riješeni da prošire svoju imperiju i da cijelu Evropu bace pod noge, da stignu svuda dokle je dopirao zvuk crkvenih zvona. Međutim, ta bujica zaustavljena je pred kapijama Beča, gdje su doživjeli nekoliko strahovitih poraza. Gledajući u oči sopstvenom uništenju, Osmanlije su u poznu jesen 1698. godine bile spremne da razgovaraju o okončavanju sukoba sa nadmoćnijim protivnicima iz upravo formirane Svete lige (Habzburško carstvo, Mletačka republika, Poljska, Rusija, Britanija, Holandija). Za mjesto pregovora izabrani su Karlovci jer su se nalazili na ničijoj zemlji, između habsburškog Petrovaradina i Beograda koji su malo prije toga povratili Turci. Pregovori su održani u drvenoj kolibi sagrađenoj specijalno za tu priliku. Trajali su čak 72 dana, a četiri delegacije su se za to vrijeme sastajale 36 puta. U početku je baraka imala samo jedna vrata, što je dovelo do nesporazuma jer nijesu mogli da odluče kome ukazati čast da uđe prvi. Na kraju, svaka strana dobila je svoj ulaz, kako bi predstavnici svih delegacija mogli da uđu u isto vrijeme i da se prije toga ne sretnu. Sledeći protokolarni problem iskrsao je oko pitanja ko će se naći na čelu stola. No, i on je riješen kada su, prvi put u zvaničnoj svjetskoj diplomatiji, pregovarači sjeli za okrugli sto, koji je nakon ovog događaja postao redovna praksa.
Mir je konačno zaključen 26. januara 1699. godine, petnaest minuta prije ponoći. Pregovori u Karlovcima bili su toliko iscrpljujući, da njihov završetak jedan od venecijanskih predstavnika nije ni dočekao. Umro je tokom zasijedanja i sahranjen je u dvorištu kapele. Nad njegovom humkom i danas stoji oronula ploča sa grbom. Prema odredbama mira, Beč je dobio kontrolu nad najvećim dijelom Panonske nizije, Mlecima je pripao dobar dio Dalmacije, a Osmanlijama područja južno od Save i Dunava. Austrijanci su kasnije zazidali vrata kroz koja su prošli Turci i na tom mjestu postavili oltar, kako bi im simbolično stavili do znanja da na ovim prostorima nemaju šta da traže.
- Na današnji dan, 26. januara 1854. godine u Vučjem Dolu kraj Cetinja rođen je dr Anto Gvozdenović.
Završio je medicinu i bio poznati vojni hirurg, proslavljeni general u ruskoj vojsci, zamjenik načelnika saniteta u francuskoj vojsci i general-ađutant kralja Nikole. Anto Gvozdenović bio je prvi i poslednji ambasador Kraljevine Crne Gore u Vašingtonu, a nakon smrti kralja Nikole mandatar i potonji predsjednik crnogorske vlade u egzilu. Umro je u Vučjem Dolu 1935. Godine. On je bio jedan od četvorice državnih stipendista Knjaževine Crne Gore, koji su se školovali u Rusiji.
Poslije studiranja, stupio je u rusku vojsku. Božji putevi su ga vodili po tadašnjim ratištima. Ante Gvozdenović kao student Medicinskog fakulteta u Moskvi se uputio u domovinu 1876. godine, da „balkanskoj siromašici“ pomogne u vrijeme oslobodilačkih ratova 1875-1878, godine. Životni put ga je vodio na bugarsko ratište, čuvenu Ahaltekinsku operaciju, u rusko-japanski rat… Dr. Ante Gvozdenović je bio hrabar ratnik, iskusan vojskovođa i dobar diplomata. Čovjek sa širokom kulturom i manirima obrazovanog Evropejca.
Pravi izdanak svog naroda, Crnogorac, kome su se divili sunarodnici i svi oni koji su znali za njega. Bio je vjerni pratilac kralja Nikole na njegovo poslednje putovanje iz Crne Gore i jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Sve svoje dužnosti je obavljao dostojanstveno, uprkos spletkama i intrigama na koje je u toku svog odgovornog posla nailazio. Bio je predsjednik crnogorske Vlade, general ruske i francuske armije.
Buran je bio njegov život od kamenitih Ćeklića do Petrovgrada i dalje na sve četiri strane svijeta. Kretao se u najotmenijim društvima, bio poznat svim evropskim dvorovima i državnicima. Bio je džentlmen. Volio je istinu i po crnogorski „svakome kresao u oči“. To je bio čovjek visoke kulture. Nosio je svoju Crnu Goru i Katunsku nahiju u srcu i kad je vojevao i kad je u crno zavijao evropske kockarnice. U Rusiji je došao do generalskog čina ne mijenjajući državljanstvo. Hodao je po tepisima i kuršumima. Pod Lovćenom u Ćeklićima proveo je skromno svoje posljednje dane, zaboravljen. Umro je na rodnom ognjištu 1935. godine.
Sahranjen je na seoskom groblju među svojim precima bez ikakvih vojnih počasti. Na njegovom kovčegu bile su poređane tri generalske kape, tri vojske ruske, francuske i crnogorske. Sve osobine čojstva i viteštva isticale su crnogorskog generala dr Anta Gvozdenovića koji zaslužuje neko obilježje i u naše doba. Poznato je da se Anto školovao u Rusiji i 1879. godine diplomirao medicinu na Moskovskom univerzitetu. Po završetku studija postavljen je na mjesto ljekara u Vojnomedicinskoj upravi Kavkaskog vojnog okruga. Zašto se odlučio da ostane u Rusiji, i uključi u opasnu ekspediciju. Nije dugo čekao, a licem u lice se suočio sa užasom rata u jedinici generala Skobeljeva u Turkmeniji.
Borbe sa borbenim srednjoazijskim narodom bile su strašne, poginula su dva ruska ljekara, poginulo je ili teško ranjeno pet oficira i komandant bataljona. U odsudnom času u borbi kod Geok Tepe dr Anto Gvozdenović, ratni hirurg, preuzima komandu i na juriš osvaja do tada neosvojivu tvrđavu. To je bio pravi vojnički podvig i general Skobeljev ga je unaprijedio u čin majora i u znak zahvalnosti za požrtvovanost poklonio persijski oklop. Odmor od vojske i rata ratnik Gvozdenović traži na drugoj strani, u opuštenijem životu, i odmore provodi na Azurnoj obali. Nevjerovatne priče o Antu vezane su i za ove lagodnije trenutke njegovog života. Tako je kao kuriozitet zabilježeno da je tokom odmora u kazinu u Monte Karlu za nekoliko dana na ruletu dobio ogromnu sumu novca. Kako je u Parizu zakasnio na voz kojim je trebao da na vrijeme stigne na posao u Varšavu, gdje mu se nalazio garnizon, da ne bi bio kažnjen, naručio je vanredni voz kod francuske željeznice.
Voz sa jednim vagonom, i jednim putnikom, dr Antom Gvozdenovićem, otpravljen je sa jedne stanice blizu Pariza i stigao u predviđeno vrijeme, da major ne bi zakasnio. Ovaj istinit događaj je, kako pišu istoričari, vremenom prešao u legendu, a navodno Anto je pričao da će to biti “jedina stvar koju će svijet zapamtiti o njemu”. U Crnu Goru se vraća 1911. godine. Učestvovao je u balkanskim ratovima kao ađutant i savjetnik kralja Nikole. Kao crnogorski državljanin i ruski general odlazi 1914. godine u Pariz, i biva postavljen za pomoćnika šefa saniteta svih francuskih armija u glavnom štabu, sve do jeseni 1915. godine.
Početkom 1916. godine odlazi sa kraljem Nikolom u emigraciju u Francusku i ima značajnu ulogu u izbjegličkoj vladi.U Jugoslaviju se vratio 1925. godine, jedno vrijeme je živio u Beogradu, a potom odlazi u rodne Ćekliće. Krug se zatvara u Vučjem Dolu: Poslednje godine života provodi u svom Vučjem Dolu, u kom je sklopio oči, gdje je sahranjen pored svojih predaka. Istorija nije dovoljno rekla o Antu, i kako to često biva kod nas, dosta je toga otišlo u legendu. Nesumnjivo, Antov život je mnogima bio toliko nevjerovatan, nestvaran, da su govoreći o njemu, po svoj prilici, znali i odlutati i ponešto dodati.
