- Na današnji dan, 27. juna 1913. godine nakon što je Bugarska zbog pretenzija prema Makedoniji bez objave rata napala Srbiju i Grčku, čime je počeo Drugi balkanski rat, kralj Nikola uputio je proklamaciju Dečanskom odredu, formiranom da pruži pomoć Srbiji u borbi protiv Bugara.
Komandant crnogorske vojske, koja je brojala oko 12.000 vojnika i podnijela velike žrtve na Bregalnici, bio je serdar Janko Vukotić. Poslije oslobađanja Balkana od osmanske vlasti 1912. godine, dotadašnji saveznici nijesu mogli da se dogovore oko razgraničenja. Zato je nedugo poslije Prvog balkanskog rata, u ljeto 1913. godine otpočeo Drugi balkanski rat, kada je Bugarska bez zvanične objave ratnog sukoba napala srpsku vojsku na Bregalnici, a Grke nešto južnije. Iako je trajao svega 32 dana, taj strašni sukob prouzrokovao je oko 16.500 srpskih žrtava, a možda i najveće herojstvo izveli su vojnici Timočke divizije drugog poziva na vrhu znanom kao „Orlov bair“. Drugopozivci su bili ljudi od 32 do 38 godina. Nijesu „udarna pesnica“ vojske, nijesu imali ni najbolje oružje, to je davano „prvopozivcima“. Ni najbolju odjeću, ni obuću. Ali su bili regularna vojska Srbije, organizovana upravo po takvom, starosnom sistemu. I regionalnom. Po četiri puka od po dvije, tri hiljade ljudi, činili su diviziju drugopozivaca. A Timočku diviziju drugog poziva činili su ljudi iz Negotina, Knjaževca i Zaječara. Kada je počela Bregalnička bitka, Bugari su pokušavali da unište srpsku vojsku kroz centar, gdje se između ostalih istakao i Gvozdeni puk, nazvan tako upravo od neprijatelja zbog svog tadašnjeg junaštva, kao i sa sjeverne strane. Ali, istovremeno, čelni ljudi bugarske vojske htjeli su da sprovedu u djelo lukav plan: željeli su da srpske snage opokole sa juga, kako bi ih zbrisali. „Obuhvat“, kako se to u stručnoj vojnoj terminologiji kaže, jedno je od najboljih načina da se neprijatelju zada udarac od koga oporavka nema. I, upravo su u taj obuhvat krenule velike bugarske snage, sa južne strane mjesta sukoba. Na toj, južnoj strani, ostavljena je od strane srpske komande samo Timočka divizija. Naspram sebe je Timočka divizija imala tri i po puta jačeg neprijatelja. A onda, četiri dana, maltene bez hrane i sna, trajala je bitka. Nijesu htjeli ti drugopozivci iz Negotina, Knjaževca i Zaječara da prepuste Orlov bair, jedan tako mali, jedan tako važan vrh kod Krivolaka, blizu Kavadarca, vrh preko koga je vodio najbliži put ka ostalim srpskim snagama. I, iako su ginuli u stotinama, spriječili su da Bugari obuhvate sa juga centar srpske armije. Povukli su se na kraju, ali je tada već bilo kasno za bugarski plan: centar srpske vojske, kao i njeni sjeverno postavljeni djelovi, kontaofanzivom je slomio neprijatelja, što je omogućeno jer nije došlo do obuhvata sa juga. Bio je to jeziv jul 1913. godine, sa više desetina hiljada mrtvih. Devet mjeseci kasnije, na samom vrhu vrha Orlovog baira nađeno je oko 200 leševa srpskih i bugarskih vojnika, od kojih znatan broj u stojećem stavu uzajamno probodeni bajonetima, što najrečitije govori o drami koja se te noći odigrala na ovom položaju.
- Na današnji dan, 27. juna 1898. godine ministar inostranih djela Knjaževine Crne Gore Gavro Vuković, prema već usvojenom planu, obavijestio je strane predstavnike da će knjaz Nikola i njegov sin Danilo ubuduće nositi titulu kraljevskog visočanstva.
Gavro Vuković rođen je u Lijevoj Rijeci 1852. godine, došao je u Berane da u manastiru Đurđevi stupovi, nauči prva slova a poslije godinu dana obreo je na Cetinju, odakle je na gimnazijsko školovanje upućen u Nicu. Diplomirao je pravo na Velikoj školi u Beogradu. Vojvoda Gavro Vuković bavio se diplomatskim poslovima u jednom od najkomplikovanijih momenata crnogorske istorije. Jer, poslije višedecenijskog vojevanja i borbi za oslobođenje, sve probleme je trebalo riješavati diplomatskim putem: razgraničenje sa Turskom, održavanje dobrih odnosa sa Rusijom i sa Srbijom, izbjegavanje konfrontacija sa novim susjedom Austrougarskom. Najteže je bilo u pregovorima sa Osmanskim carstvom kada je poslije Berlinskog kongresa trebalo razgraničiti teritorije. Upravo tada, vojvoda Gavro postavljen je za otpravnika poslova Knjaževine Crne Gore u Carigradu, gdje je boravio, sa prekidima, od 1879. do 1884. godine. O tom periodu u svojim memoarima kaže: „Ni pomoćnika, ni dragomana, ni kavaza, pa ni sluge nijesam imao. A morao sam raditi najteži posao, pregovarati sa nemogućim Turcima dan i noć. Sa očajničkim strpljenjem izdržao sam cijelu godinu dana boreći se i sa materijalnim oskudicama. Sam, takoreći iskrpio sam, pitanje političkih granica“. Poslije penzionisanja povukao se u Berane. Vojvoda Gavro Vuković bio je čovjek od punog integriteta, slobodouman i nesklon intrigama. Ostao je u svemu poseban, vješt i dovitljiv. Memoari vojvode Gavra Vukovića pripadaju vrsti političkih memoara sa literarnom pretenzijom ne isključujući ni elemente naučnosti. Vojvoda Gavro je živio na vrhu varoši. Njegova nova kuća, u kojoj je i stanovao, tek ako je bila gotova; gradila se dugo, privlačeći pažnju cementnim lavovima na njenoj kapiji. Bio je niskog srednjeg rasta, već star i oslabio. Tih i mio čovjek, kojemu nije bilo zazorno ni sa djetetom da progovori. Uprkos tom povučenom držanju, bilo je kod njega utoliko više nečeg dostojanstvenog i na dlaku odmjerenog. Držao je do svakog pokreta i svake riječi. Prije podne vojvoda Gavro nikada nije izlazio. Ali je kasno po podne uvijek kretao u šetnju, sa polucilindrom i u crnim naočarima. Išao je lagano kao da pipa štapom, niz ulicu, pa dalje k starom manastiru. Tu oko stare nemanjićke zadužbine, odvijale su se najkrvavije borbe sa Turcima. Vojvoda se, što se bliže primicao smrti, sve žudnije spajao sa prošlošću; trebalo je da bude veliko nevrijeme pa da on ne prošeta do manastira. U mrak bi se vratio. A noću je dugo tinjala lampa iza zavjese na njegovu prozoru. Vojvoda je čitao ili pisao svoje uspomene. Živio je od sjećanja, čekajući smrt…Vojvoda Gavro Vuković je sahranjen na groblju manastira Đurđevi stupovi. Počiva između slavnih arhimandrita i igumana Mojsija Zečevića, savjetnika Svetog Petra Cetinjskog i naslednika mu Njegoša, „duhovnika s mačem“, koji je zajedno sa vojvodinim ocem učinio mnogo toga da se Vasojevići spoje sa tadašnjom podlovćenskom Crnom Gorom.
