Radonjic Njegos

Ljetopis, 28. novembar 2018

Ime: Ljetopis 28.11.2018 (1830 Odlukom narodnog zbora lisen guvernadurskog cina Vuko Radonjic, 1952 umrla kraljica Jelena Savojska); Opis: Ljetopis, 28. novembar Tip: audio/mpeg
  • 28. novembra 1830. godine na Cetinju je odlukom narodnog zbora lišen guvernadurskog čina Vuko Radonjić, zbog sumnji da je organizovao zavjeru protiv Njegoša. Premda je bio osuđen na smrt, Radonjića je tek ustoličeni gospodar poštedio te kazne.

Radonjic NjegosPrvi Njegošev korak bio je da omogući zaštitu i potporu Rusije. O tome svjedoči njegovo prvo pismo ruskom konzulu Jeremiji Gagiću u Dubrovnik.

Tom prilikom Gagiću šalje i “potvrždenija” glavara crnogorskih i brdskih o svom izboru za gospodara Crne Gore i Brda.

Dolazak na vlast sa sedamnaest godina, posle duge i stabilne vladavine njegovog strica, izazvao je brojne kontroverze i sumnje u njegovu vladalačku sposobnost i spremnost da ponese težak teret narodnih i državnih poslova na svojim plećima.

Situacija u Crnoj Gori odvijala se dosta brzo. Austrijanci su odlučili da iskoriste nesređeno stanje u Crnoj Gori kako bi zauzeli manastire Podmaine i Stanjeviće i učvrstili uticaj u Crnoj Gori.

Prema riječima nekih istoričara, Vukolaj Radonjić je u kotorskom predgrađu Puču susreo s predstavnicima austrijskih vlasti. U pismu ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću Njegoš potanko izlaže rekonstrukciju događaja. Kada je Vukolaj Radonjić došao među glavare oni su ga ispitivali, oduzeli mu pečat, lišili ga čina i osudili na smrt, ali na zauzimanje samog Rada Tomova smrtna kazna mu je preinačena u oslobađajuću, s tom razlikom da se raščinjuje. U ovom pismu pojavljuje se jedan interesantan detalj. Naime, Njegoš obaveštava ruskog konzula o tome da mu je guvernadur protiv njega poslao jedno anonimno pismo, u kome osporava njegov izbor za naslednika vladike Petra Prvoga.

Ovim pismom mladi crnogorski gospodar pokazuje zadivljujuću čvrstinu spram Austrije u prvim danima svoje vladavine. On moli Rusiju da stane na stranu pravde i da ne dozvoli susjednoj sili da zarati sa Crnom Gorom. Pokušaj Austrije da se na prepad dokopa crnogorskih manastira neće proći lako, niti bez boja, što će opet Rusiji zadavati nepotrebne brige i glavobolje.
Ovaj austrijski diplomatski prepad Njegoš vješto koristi da ukine guvernadurstvo.

Sedamnaestogodišnji mladić ne da se lako pokolebati, on ovim pismom ponovo potvrđuje svoje strepnje i strahovanja, da bi situacija mogla izmaći kontroli ukoliko se Rusija na neki način ne umiješa. U svim ovim pismima osjeća se Njegoševa skrivena namjera da se u što skorijem roku obračuna sa Radonjićima, a niko od njegovih neprijatelja i ne sluti da to može da učini ovaj mladi čovjek.

Tako da je napad Austrije na manastire u stvari bio napad na političku moć Petrovića, koji se ujedinjuju oko svog duhovnog predstavnika, čvrsto riješeni da iskoriste smrt Petra I i opštenarodnu zakletvu da do Đurđeva dana neće biti krvoprolića i krvne osvete, kako bi se obračunavali sa Radonjićima, porodicom guvernadura, koja je svoju političku podršku gradila na austrijskoj i venecijanskoj strani.

 

  • 28. novembra 1952. godine u Monpeljeu je, u osamdesetoj godini, umrla crnogorska princeza i poslednja italijanska kraljica Jelena Savojska, kćerka kralja Nikole, žena italijanskog kralja Vitoria Emanuela III. Krstio je ruski car Aleksandar II Romanov. U ranoj mladosti boravila je na ruskom carskom dvoru, a Vitorija Emanuela upoznala je na prijemu povodom vjenčanja cara Nikolaja II. Na italijanskom dvoru vodila je povučen i uzoran život posvetivši se dobrotvornom radu i pomoći najugroženijima.

Jelena SavojskaSvoj humanizam posebno je pokazala nakon zemljotresa u Mesini spasavajući postradale iz ruševina. U znak sjećanja na te dane, u Mesini joj je, još za života, podignut spomenik. Nakon pada fašizma u Italiji sa svojim je mužem, s kojim je imala četiri kćeri i sina, otišla u egzil u Aleksandriju, da bi se nakon njegove smrti vratila u Francusku i nastanila u Monpeljeu. Iako je titulu kraljice nosila 46 godina, sahranjena je bez pompe na groblju Sen Lazar, uz prisustvo 5.000 Francuza.

“Ja Vas pitam dajete li mi svoju ruku i saglasnost da ćete me uzeti, a ja Vam nudim moju. Ja vas hoću, pa ćemo se docnije zanimati kod mojih i vaših roditelja da nam daju saizvoljenije i blagoslov!”.

Ovim riječima je italijanski princ Viktor Emanuel, koji je došao 1896. godine na Cetinje u goste knjazu Nikoli Petroviću Njegošu, zaprosio njegovu ćerku princezu Jelenu. Tako je u kratkom dijalogu, riješeno ono na čemu su gotovo dvije godine radile diplomatije Crne Gore i Italije.

“Princ Viktor Emanuel i Jelena, koju su opisali kao visoku, skladnu, sa kosom tamnijom od noći i očima ranjene srne, nisu se više odvajali. Prelijepa princeza, kćerka vladara i pastira, imala je, osim dobrote, velikodušnosti i jednostavnosti, vrline rođene kraljice”.

Na Svjetskoj izložbi slikarstva u Veneciji upoznala je italijanskog princa Viktora, sa kojim se zbližila na balu u Rusiji, povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije.

To nije promaklo italijanskom kralju Umbertu, koji je želio da ojača svoju lozu „novom krvlju“, jer je u dinastiji bilo previše rođačkih brakova . Civilno vjenčanje je obavljeno u velelepnom dvorcu Kvirinale, a crkveno u crkvi Santa Marija od Anđela uz prisustvo mnogobrojnih gostiju iz Evrope. Princeza Jelena je uzela prezime Savojska i katoličku vjeru, čvrsto uvjerena da se Bogu najbolje služi kroz ljubav prema bližnjem.

Bračni par je živio u kraljevskom dvoru Kvirinale u Rimu, okruženom parkovima i sportskim terenima. To je bila prava oaza sreće i radosti, princ i princeza su uz nježnost i ljubav provodili dane sa svojom djecom.

Italijani su prema novom kraljevskom paru osjećali privrženost, često i divljenje, ali i uzdržanost, jer su svi dotadašnji kraljevi bili distancirani od naroda.

I tokom Prvog i Drugog svjetskog rata kraljica je pokazala veliku humanost. Krasio je vedar duh, skromnost a prije svega dobročinstvo. Živjela je skromno i požrtvovano. Ostala je zapamćena kao nenametljiva, stidljiva i uzdržana osoba, sa puno obzira prema drugima.

Lijepa Jelena Petrović postala je jedna od omiljenih ličnosti u porodici Savoja i čitavoj Italiji, a stanovnici su djevojčicama često davali njeno ime. O njenoj popularnosti svjedoči i klinika “Kraljica Jelena”, koja je osnovana njenim dobrovoljnim prilogom.

Guslarska verzija Jelenine udaje ne pominje ove činjenice, u toj pjesmi, ona je nevoljno data Viktoru od Savoje.

Prema ovoj pjesmi kada je crnogorski gospodar pozvao kćerku, na dan njenog vjenčanja, ona mu je rekla da je nesrećna njegovom odlukom, ali da će poštovati njegovu želju.

Jelena je, prema istoj pjesmi, bila zaljubljena u perjanika očeve garde, Miloša i tražila je od oca da je on, sa ostalim perjanicima prati do Bara. Na rastanku, poklonila mu je svoju burmu, a on joj je rekao: “Da nijesi ćerka moga gospodara sabljom bi’ te odbranio i odveo do oltara”.
Legenda o kraljici Jeleni, stvorena je još za vrijeme njenog života i sačuvala se do današnjih dana u svijesti crnogorskog i italijanskog naroda. Njen život obilježili su tragični preokreti – njen otac i njen muž za njenog života ostali su bez svojih kruna – ali i brojna dobročinstva.

Kraljica Italije je sa kraljom Viktorom dobila petoro djece. U istoriji je zapisana kao posljednja italijanska kraljica. Emigrirala je 1946. godine , a godinu kasnije ostala bez muža. Umrla je 1952. godine u Monpeljeu.