- Na današnji dan, 6. jula 1873. godine umro je Luka Vukalović, glasoviti hercegovački vojskovođa i junak rođen 1823. godine u Zupcima, u opštini Trebinje.
Kao plemenski kapetan, bio je na čelu hercegovačkih ustanika 1852. godine i u više bojeva nanosio teške poraze Osmanlijama. Zbog ratnih zasluga, knjaz Danilo ga je imenovao vojvodom, ali se zbog samostalne politike koju je vodio u Hercegovini sukobio sa vojvodom Mirkom Petrovićem, koji mu je to zvanje oduzeo i uklonio ga sa položaja vođe ustanka. Knjaz Nikola se izmirio sa njim i vratio mu vojvodske znake. Vukalović je u Trebinju izučio puškarski zanat i neko vrijeme se bavio njime u Herceg Novom. U doba Omer-pašine akcije protiv Crne Gore vratio se u rodni kraj, gdje je izabran za plemenskog glavara i kapetana. Kad je Omer-paša u martu 1852. godine naredio da se od hercegovačke raje oduzima oružje, protiv su se oduprli krajevi u kojima je Vukalović bio glavar. Otpor protiv predaje oružja, doveo je do manjih sukoba između Srba iz Hercegovine i Turaka, što je značilo uvod u ustanak, iza kojega je od početka stajao Vukalović. Do ustanka je došlo u zimu 1852/53. godine kada su Grahovljani, Banjani i Drobnjaci odbili da plate Turcima dužnu trećinu. Kako je istovremeno došlo i do akcije Turaka protiv Crne Gore, borila su se istočnohercegovačka plemena uz Crnogorce. Austrija je očigledno ometala akciju Luke Vukalovića znajući da je pomaže Crna Gora, a istovremeno je pratila i rad francuskih konzularnih predstavnika. Ustanak se rasplamsao u decembru 1857. godine, kad je i knjaz Danilo počeo da podržava ustanike ogorčen na Portu zbog njene izjave na Pariskom kongresu da Crnu Goru smatra dijelom svoje teritorije. Poslije bitke na Grahovcu 1858. godine, kada su Crnogorci i hercegovački ustanici porazili Turke, knjaz Danilo je imenovao Vukalovića za vojvodu Zubaca, Kruševice, Dračevice i Sutorine, gdje je obrazovao neku vrstu autonomne uprave. Porta natjerana tim porazom na popuštanje, provela je razgraničenje sa Crnom Gorom, a time priznala samostalnost Crne Gore. Kako je veliki dio istočne Hercegovine osim Grahova, jednog dela Banjana, Drobnjaka, Župe i nikšičkih Rudina i dalje ostao pod turskom vlašću Vukalović je nastavio ustaničku akciju. Ovo je snažno odjeknulo u Bosni, posebno u bunama velikih razmjera u Bosanskoj Krajini i Posavini. Bojeći se da se ustanak ne bi proširio i na njenu teritoriju, Austrija je još u većoj mjeri počela da ometa Vukalovića, pomažući na razne načine i samim Turcima. Vukalović se u svojim zahtijevima nije ograničavao samo na rješavanje ekonomskih problema hercegovačke raje, nego je ustanku dao pečat borbe za nacionalno oslobođenje, tražeći da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori. Takav karakter ustanka izazvao je i interesovanje evropskih velikih sila, čiji su konzularni predstavnici radili na tome da se Vukalović potčini turskim vlastima. Vukalović je nastavio borbu protiv Turaka i posle nasilne smrti knjaza Danila, podstaknut i primjerima borbe za ujedinjenje koju je u Italiji vodio Garibaldi. Omer-paša je pokušavao da raznim obećanjima i ustupcima umrtvi ustanak, u čemu nije imao uspjeha. No, kada se Crna Gora, poslije poraza u ratu sa Turskom u avgustu 1862. godine, pismeno obavezala da više neće pomagati ustanički pokret u Hercegovini, Vukalović se, smatrajući da je tamošnji narod ostavljen na cjedilu, pismeno sporazumio sa Omer-pašom, koji je obećao amnestiju svim ustanicima. Kada je vidio da Turci ne ispunjavaju obećanja data narodu u vezi olakšanja feudalnih davanja i smanjenja poreza, pokušao je da još jednom digne ustanak, ali je bez ikakve podrške sa strane, doživeo neuspjeh. Poslije toga, napustio je rodni kraj i preselio se u Rusiju, gdje je i umro 1873. godine.
- Na današnji dan, 6. jula 1415. godine češki reformator Jan Hus spaljen je kao jeretik na lomači u Konstanci.
Optužba je donijeta na osnovu njegovog teološko-polemičkog djela „O crkvi“. Jan Hus bio je rektor Univerziteta u Pragu, reformisao je češki jezik i pravopis i doprinio razvoju stručne i poučne književnosti na narodnom jeziku. Pisao je propovjedi, pisma i pjesme. Jan Hus, sveštenik, profesor koji je otvoreno žigosao zablude i zla svoga vremena, zla koja su se u njegovo vrijeme izgovarala uzvišenim religioznim ciljevima i idealima. Crkva je živjela od ljudskih grijehova jer je psihološkim produktom svojih religioznih rituala, kao i prodavanjem oproštajnica za grijehe, oslobađala ljude od sopstvene odgovornosti za svoje postupke. Jan Hus je osporavao pravo sveštenicima da opraštaju grijehe, tvrdeći da oni koji su sami grešni, nemaju niti pravo niti moć da te iste grijehe opraštaju drugim grešnicima. Govorio je: „Ništa mi se ne čini toliko bezbožnim kao profitiranje opraštanjem grijehova, varanjem siromašnih i nesrećnih ljudi i njihovim ubjeđivanjem da se nebo može kupiti za nekoliko novčića. A zbog čega se sve to radi? Zato da bi sveštenici u Rimu mogli da se opijaju u svojoj raskoši.“ Jan Hus je propovijedao jevanđelje na narodnom jeziku, dok je uzdizanje pape kao crkvenog oca iznad ostalih ljudi proglasio suprotnim učenju jevanđelja. Zbog svojih shvatanja Jan Hus je proglašen jeretikom i izveden na sud. U nemoći da razumnim argumentima ospore njegovu nauku, sveštenici su Husa obasipali klevetama i prokletstvima, tražeći njegovo hitno pogubljenje. Većinom glasova crkveni sud je osudio Jana Husa na smrt, zahtijevajući da bude živ spaljen na lomači. Kada je izveden na pogubljenje, ponuđeno mu je sačuva svoj život tako što će se odreći svojih shvatanja i pokoriti vjerovanju crkve. Na te prijetnje on je odgovorio: „Kakvim bih licem mogao gledati nebo? Kakvim bih okom mogao pogledati mnoštvo naroda kome sam propovijedao čisto jevanđelje? Ne! Ja mislim da je njihovo spasenje vrijednije od ovog jadnog tijela, sada osuđenog na smrt.“ Kada je podignut na lomaču Jan Hus je izrekao proročanstvo o pobjedi istine koju je zastupao, i koja će poslije jednog vijeka donijeti blagoslov prosvijećenosti zapadnom svijetu a potom i čitavom čovječanstvu. Kako to često biva kroz istoriju, kad god bi zastupnik prosvjećujućih ideja bio pogubljen, strah bi obuzeo narod, i svjetlost istine koja je ljude pozivala da misle svojom glavom, bila bi ugašena. Ali šta se desilo ovoga puta sa svjetlošću koja je obasjala češki narod? Husove poslednje riječi pred pogubljenje, upućene njegovom narodu, raširile su se cijelom Češkom i Moravskom: Dragi i voljeni moji, ovih nekoliko trenutaka života koji su mi preostali, upotrijebiću kako je dolično, da vam poželim zbogom, jer je to sve što mogu da učinim! … Boli me to što su sluge svete crkve toliko duboko utonule u grijeh i bezakonje da više ne mogu da prepoznaju crnilo sopstvene duše i sopstvenu grešnost. Nedostaje im hrabrost da se odvrate od svojih zlih postupaka i radije se utapaju u obamrlost i tamu nego da se obrate i poslušaju sopstveni razum. Ne mogu da ostanem nijem o toj nepravdi i grijesima koje je većina papista počinila protiv mene, o tome kako su … lažno svjedočili o mom životnom putu i kako su zlonamjerno izvrtali sve što sam govorio. … Spalili su moje spise na češkom jeziku, mada nijesu razumjeli nijednu njihovu riječ; da, njihov bijes je išao tako daleko da su uništili čak i jedan bunar u Konstanci zbog toga što sam na njemu ugasio žeđ nakon dugotrajnog saslušavanja. … Za mene je bilo uređeno da pobjegnem, uz pomoć nekih koji su me voljeli, ali savjest mi je zabranila da se poslužim njihovom dobrom voljom. … Pišem vam sve ovo, voljeni moji, da biste znali da me je Bog silno podržao i ojačao u svim mojim nevoljama, da bih sjutra mogao hrabro da umrem; i nadam se da će moje djelo biti zapečaćeno spaljivanjem mog tijela. … Zbogom, i nemojte previše žaliti za mnom, jer će moja čaša uskoro biti puna. … Nemojte se nikome svetiti za moju smrt… Jedino što me boli je to što ne mogu još jednom da vas vidim na ovom svijetu i što moram prestati da propovijedam o slavi Boga. Ne tugujte, dragi prijatelji. … Neka vas Božiji anđeli čuvaju da ne podlegnete kušanju mojih protivnika. … Blagosiljam vas koji ste mi željeli dobro i praštam onima koji su mi nanosili zlo kod kuće i u tuđini. … Neka sjećanje na mene počiva u čistom srcu i učite svoju djecu onome čemu sam ja učio vas: da vole bližnje, da budu mirotvorci, da budu skromni, i onda će vam biti dobro, i sad i u vječnosti. …
Umjesto da bude zastrašen Husovim pogubljenjem, češki narod je ustao protiv papista. Sabor koji je Husa osudio na smrt, proglašen je krivim za njegovo ubistvo, a sveštenici koji su podržali pogubljenje Jana Husa protjerani su iz zemlje, dok su njihovi samostani spaljeni. Oslobođeni od papske tiranije, Česi su ubrzo sproveli socijalne i pravne reforme, i tako se uzdigli se na viši civilizacijski nivo u odnosu na ostatak Evrope. Iako su po vjernosti svojim vjerskim načelima Husiti bili pravi puritanci, njihov duh vjerske tolerancije otvorio je vrata njihove otadžbine da postane utočište svim evropskim misliocima i pokretima koji su zbog svoje slobodoumnosti bili progonjeni. Papu, kao vrhovnog poglavara katoličke crkve narod je proglasio carem otpalog duhovnog Vavilona, a katoličku religiju je odbacio kao idolopoklonstvo koje je u neprijateljstvu sa istinom jevanđelja. Ni Rim nije sjedio skrštenih ruku, već je pozvao krstaše iz cijele Evrope da uguše ovaj prosvjetiteljski pokret. Skupišvi ogromnu krstašku vojsku, sastavljeno od 33 evropske nacije, Papa je obećao oproštenje za sve zločine koji se u ratu učine protiv čeških jeretika. Na čelo husita stao je Jan Žiška, koji je uskoro poslije početka rata potpuno oslepio, ali koji je bio jedan od najsposobnijih vojskovođa svoga vremena. Uzdajući se u pravednost svoje stvari, husiti su odoljeli najmoćnijim krstaškim pohodima koji su se pet puta bezuspješno dizali protiv češkog naroda. Svojom ljubavlju prema pravdi i čistotom svoje savjesti, nadvladali su strah od smrti. Ta njihova pobjeda nad smrću ostala je zabeležena u legendarnoj husitskoj pjesmi „Ko su ratnici za Boga i njegov zakon?“, a koju su Husiti pjevali pri svakom ratnom sukobu sa krstašima. Da bi čovjek mogao da misli slobodno svojom glavom, nezavisno od spoljnih pritisaka, prijetnji i manipulacija, on treba prethodno da pobjedi sve one svoje slabosti karaktera zbog kojih bi bio sklon da se istine i pravde odrekne. On mora da pobijedi svoj sujetni strah od gubitka odobravanja sredine, strah od gubitka odobravanja svojih autoriteta, a ponekad i strah od odlaska u zatvor ili gubitka sopstvenog života. Šta se dešavalo onda kada je većina ljudi odlučivala da po cijenu svojih najvećih žrtvi misli svojom glavom? Šta se dešavalo kada je većina ljudi pobjeđivala slabosti svoga karaktera da bi mogla da ostane dosledna istini i pravdi?! Tada se tama srednjeg vijeka rasvjetljavala svjetlošću novog vijeka, duh prosvijećenosti rađao je novu civilizaciju, a oslobođeni ljudski um donosio je blagoslov čitavom čovječanstvu.
