Mojkovacka Bitka

Ljetopis, 7. januar 2019

Ime: Ljetopis 07.01.2019 (1916 Mojkovacka bitka, 1943 umro Nikola Tesla); Opis: Ljetopis, 7. januar Tip: audio/mpeg

Na današnji dan, 7. januara 1916. godine, na temperaturi 24 stepena ispod nule, odigrala se glavna bitka na Mojkovcu između crnogorskih i austrougarskih trupa. U toj bici, u dramatičnim okolnostima, crnogorska vojska okovana ledom i snijegom je pružila snažan otpor austrougarskoj vojsci i nanijela joj velike gubitke.

Mojkovacka BitkaJedan od najsvjetlijih primjera žrtvovanja u Prvom svjetskom ratu bila je Mojkovačka bitka na Badnji dan i Božić 1916. godine, kada je Sandžačka vojska Kraljevine Crne Gore zaustavila austrougarsku ofanzivu i pomogla srbijanskoj vojsci da se povuče iz pravca Peći, preko albanskih i crnogorskih planina, ka Jadranskom moru i kasnije Krfu.

Mojkovačka bitka je vođena 6. januara i 7. januara 1916. godine u okolini Mojkovca i njom je komandovao serdar Janko Vukotić. To je ujedno bila i poslednja vojna operacija Vojske Kraljevine Crne Gore, koja 1918. godine ulazi u sastav Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije.

Mojkovačka bitka je završna faza jedne veće vojne operacije, a odnosi se na dejstvo crnogorske Sandžačke vojske, koja je branila front od Višegrada do Mojkovca, od oktobra 1915. godine do januara 1916. godine.

U početku nije bilo većih okršaja, ali kada je austrougarska vojska primjetila da srbijanska vojska ima namjeru da se povlači preko teritorije Kraljevine Crne Gore, shvatila je da bi presijecanjem tog povlačenja u potpunosti razorila srbijansku vojsku i istovremeno zauzela Crnu Goru.

Tada austrougarska vojska sva raspoloživa sredstva šalje u tom pravcu. Glavni dio austrougarske vojske, 20.000 vojnika sa oko 70 topova, nalazio se na liniji Rožaje – Sjenica – Bijelo Polje.

Drugi dio je napadao iz pravca Pljevalja prema Priboju i dalje prema Mojkovcu i Bijelom Polju. U Boki su bile koncentrisane jake trupe sa više od 200 topova usmjerenih ka Lovćenu.

Stanje u crnogorskoj vojsci bilo je veoma teško. Vojnici su bili slabo obučeni, posebno za zimske uslove. Nosili su ono što su od kuće ponijeli.
Ukupan broj vojnika u Sandžačkoj vojsci na Mojkovcu bio je oko 6.500, a predvodio ih je serdar Janko Vukotić.

Austrougarska vojska je angažovala dvije divizije. Ukupno je bilo 14.000 dobro naoružanih i obučenih boraca, uz rezervu i logističku podršku. Snage koje su obezbjeđivale krila ovim divizijama činilo je 20.000 vojnika uperenih ka Mojkovcu i Tari.

Vojska je bila opremljena puškama, tzv „mauzerke“, zatim sa 45 topova i na desetine mitraljeza i ogromnom municijom koja se nije štedjela.

Do glavnog okršaja došlo je u okolini Mojkovca. Austrougari kreću u napad, misleći da će naići na nespremnu crnogorsku vojsku.

Uz juriše i protivjuriše položaji su naizmjenično prelazili sa jedne na drugu stranu. Poslije toga, pod snažnim udarom topova i jurišima, austrougarska vojska uspijeva da osvoji Bojnu njivu.

Osvajanjem Bojne njive i Uloševine, Austrougari su ugrozili ključnu odbranu „mojkovačkih vrata“.

Prema procjeni serdara Vukotića, sledeći dan bio je ključan. Zato napušta štab u Kolašinu i odlazi na položaje kod Mojkovca, gdje sa brigadirom Petrom Martinovićem i članovima divizijskog štaba donosi odluku da se izvrši kontranapad.

U zoru, na Božić, 7. januara, Uskočki bataljon, pod okriljem noći i jutarnje magle, kreće ka neprijateljskim položajima.

U snijegom zavijanim brdima počinje borba, uz grmljavinu topova i zvukove bajoneta. Sa njihove desne strane nalazi se Kolašinski bataljon, i kad se borba rasplamsala, našli su se jedni pored drugih.

Prvi i Treći regrutski bataljon iz Drobnjačko-uskočke brigade kreću u siloviti napad.

U borbu se kasnije uključuje i glavnina Drobnjačkog bataljona. Juriši i protivjuriši se ređaju skoro bez prestanka. Glavni napad prema Bojnoj njivi izvodi Rovački bataljon koji uspijeva da poslije toliko juriša i napada u snažnom protivjurišu zauzme kosinu koja se sa Razvršja spušta ka Bojnoj njivi.

Međutim, Austrougari uvode svoje zadnje rezerve i, pred nadmoćnijim neprijateljem, Rovčani su bili primorani da se povuku. Ostali položaji Kolašinske brigade su zadržani. Desno od Rovačkog bataljona borili su se Prvi i Treći regrutski bataljon, sastavljeni od mladića starih od 18 do 21 godine.

Kako su svi bili mladi, jaki i poprilično uvježbani od obučenih oficira, njima su davani specijalni zadaci, pa im je i povjereno da povrate Bojnu njivu, koja je bila dobro branjena sa tri reda bodljikave žice i mitraljezima u rovovima.

Prvi juriš nije uspio. Počinje i drugi siloviti juriš, ne brinući za žice i granate koje su bjesomučno padale. I taj drugi juriš je odbijen, tako da je Bojna njiva ostala u rukama Austrougara. Serdar Janko Vukotić naređuje da se jedina rezerva, Drobnjački bataljon, uvede u borbu i po „svaku cijenu“ zauzme Bojina njiva.

Bataljon je otpočeo napad i uspio da zauzme prvi red rovova, ali ne i drugi, pa su se vratili na polazne položaje. Poslije kratkog predaha i pripreme, sve tri čete poravnavaju se u jednu liniju, i poslije kratke paljbe svi zajedno kreću u siloviti juriš.

Neprijatelj se nije mogao oduprijeti brzom prodoru Drobnjaka, koji su ulijetali u rovove i borbom izbliza, na nož i bajonet, zauzimali jedan po jedan. Pod silinom juriša, neprijatelj napušta Bojinu njivu.

Nakon zatišja, general Rajner, koji se ne miri sa gubitkom Bojne njive, uvodi svoje zadnje snage iz rezerve i poslije snažne topovske paljbe kreće u napad na položaje Drobnjaka i Rovčana, ali je prvi napad žestoko odbijen.

Vidjevši da bi možda to dovelo i do sloma njegovih snaga, general Rajner sa isukanim mačem staje na čelo svoje poslednje rezerve i predvodi napad. Borbe su trajale sve do mraka, ali su svi ostali na svojim položajima.

Borbe oko Mojkovca su vođene još nekoliko dana, ali ne onom jačinom kao što su bile 6. januara i 7. januara.

U sastavu crnogorske Sandžačke vojske nalazile su se i tri srbijanske baterije. One su još na Drini pridodate vojsci serdara Janka Vukotića. Hrabrošću svoje posade i komandira kapetana Dragoljuba Mladenovića, te baterije su se proslavile i ostale u sjećanju svakog vojnika.

Srbijanski ariljerci, znatno vičniji od crnogorskih u rukovanju topovima, posebno lakim francuskim „debanžovcima“, na zajedničkim položajima koristili su svako zatišje da crnogorskim tobdžijama prenesu svoje znanje.

Tri srbijanske baterije dobile su i izvršile poslednje naređenje, smjestivši se uoči bitke lijevo od Preprana, iznad samih Polja, na brdu zvanom Borovnjak.

Na Badnje veče, kada je rodbina iz krajeva bližih Mojkovcu došla da obiđe vojnike i donese im sve što se imalo, bateriju kapetana Mladenovića i druge dvije srbijanske baterije obišla je grupa crnogorskih staraca i žena.

Starci su zamolili Mladenovića da im pokaže topove, a kada je on udovoljio njihovoj želji, po starom crnogorskom običaju nazdravljalo se ne samo vojnicima već i topovima, dok su žene iz torbi vadile čarape, rakiju i hranu i time darovale srbijanske vojnike.

Još ne znajući za katastrofu, za više od 280 topova koji su četiri dana i četiri noći, po naređenju generala Vebera, tukli po Lovćenu, crnogorski promrzli i izgladnjeli vojnici su na Mojkovcu odbranili staru granicu na Tari.

Vijest o padu Lovćena nekoliko dana kasnije djelovala je kao grom iz vedra neba, jer je svaki od vojnika znao: kada padne Lovćen palo je Cetinje, a kada padne Cetinje pala je i Crna Gora.

Nastala je čudna situacija u kojoj pobijeđeni neprijatelj bježi, a pobjednik treba da napusti položaj ne znajući kome da ostavi Mojkovac, kome mrtve na položajima, kome artiljeriju i toliko željene mitraljeze i haubice.

Poslednje naređenje štaba crnogorske Sandžačke vojske glasilo je: uništiti sva oružja da ne bi koristilo neprijatelju.

O junaštvu crnogorske vojske najbolje svjedoče riječi austrougarskih oficira, učesnika bitke.

Pukovnik Rihter je zapisao da „hrabrost crnogorskog vojnika nema premca u istoriji ratova“. General Hecendorf, mnogo kasnije će reći: „Borili smo se protiv junaka iz bajke…“

 

Na današnji dan, 7. januara 1943. godine umro je Nikola Tesla, “čovjek koji je izmislio XX vijek”, kako ga mnogi nazivaju. Umro je sam, od srčanog udara u 87. godini života, u hotelskom apartmanu Njujork hotela.

Nikola TeslaNikola Tesla, rođen u Smiljanu, bio je jedan od najpoznatijih srpskih i svjetskih pronalazača i naučnika u oblasti fizike, elektrotehnike i radiotehnike.

Najznačajniji Teslini pronalasci su polifazni sistem, obrtno magnetsko polje, asinhroni motor, sinhroni motor i Teslin transformator. Takođe, otkrio je jedan od načina za generisanje visokofrekventne struje, dao je značajan doprinos u prenosu i modulaciji radio-signala, a ostali su zapaženi i njegovi radovi u oblasti rendgenskih zraka. Njegov sistem naizmeničnih struja je omogućio znatno lakši i efikasniji prenos električne energije na daljinu. Bio je ključni čovjek u izgradnji prve hidrocentrale na Nijagarinim vodopadima. Jedini je Srbin po kome je nazvana jedna međunarodna jedinica mjere, jedinica mjere za gustinu magnetnog fluksa ili jačinu magnetnog polja — tesla.

Nikola Tesla je autor više od 700 patenata, registrovanih u 25 zemalja.

“Postoji nešto u meni što bi moglo biti iluzija, kao što je često slučaj sa mladim uzbuđenim ljudima, ali ako bih imao dovoljno sreće da ostvarim neke od svojih ideala, to bi bilo zarad cijelog čovječanstva. Ako bi se moje nade ostvarile, najuzbudljivija činjenica bi bila to da je to djelo jednog Srbina. Kada govorimo o čovjeku, imamo koncept čovječanstva kao cjeline i, prije nego što primijenimo naučne metode na istraživanju njegovih koraka, moramo to da prihvatimo kao činjenicu. Ali, da li iko može da sumnja da svi milioni individua i svi nebrojeni tipovi i karakteri čine entitet, jedinicu? Iako smo slobodni da mislimo i radimo, mi se držimo zajedno, kao zvijezde na nebeskom svodu, neraskidivim vezama. Ove veze se ne mogu vidjeti, ali možemo da ih osjetimo. Kad posječem prst, boli me: prst je dio mene. Kada vidim da mog prijatelja boli, to boli i mene: moj prijatelj i ja smo jedno. I kada vidim pogođenog neprijatelja, grumen materije za koji od sveg grumenja materije u univerzumu najmanje marim, i to me opet rastužuje. Zar to ne dokazuje da je svako od nas samo dio celine? Gradimo da bismo srušili. Većina naših resursa i rada se traći. Naš put unaprijed je obilježen pustošenjem. Svuda je veliki gubitak vremena, napora i života. Neveseo pogled na svijet, ali istinit.”