Princ Mihailo

Ljetopis, 7. jun 2019

Ime: Ljetopis 07.06.2019 (1921 osnovan prvi djevojacki institut, 1941 princ Mihailo Petrovic odbio da primi krunu); Opis: Ljetopis, 7. jun Tip: audio/mpeg
  • Na današnji dan 7. juna 1941. godine princ Mihailo Petrović, sin princa Mirka i unuk kralja Nikole, odbio je vladarsku krunu.

Princ MihailoPrinc Mihailo Petrović je poslednji veliki Petrović Njegoš, sin princa Mirka i Natalije Konstatinović i jedan od rijetkih koji su odbili krunu u dva navrata.  Rođen je 1908. godine, a ime je dobio po ujaku svoje majke knezu Mihailu Obrenoviću. Već je rođenjem, po zamisli ruskog dvora i kralja Nikole, njegovog đeda, planiran da bude naslednik prijestola buduće ujedinjene srpske države. Kada je kralj Nikola napustio Crnu Goru 1916. godine, Mihailo živi u Napulju, a potom nastavlja školovanje u Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj. Poslije rata dobija od svog brata od tetke kralja Jugoslavije Aleksandra Karađorđevića državnu apanažu. Spremajući se za rat protiv Jugoslavije, od Musolinija dobija tajnu ponudu da preuzme crnogorsku krunu, što on odbija. Po izbijanju Drugog svjetskog rata princ Mihailo biva uhapšen od Njemaca i sproveden u logor u blizini Frankfurta. Tu ga je pronašao specijalni izaslanik italijanske kraljevske kuće Savoja i kraljice Jelene, njegove rođene tetke, tražeći od njega da krene na Cetinje i preuzme crnogorski i kraljevski prijesto, jer je Crna Gora trebalo da proglasi nezavisnost i marionetsku vlast. Princ je i tu ponudu odbio.

Došla su kola generalnog konzula Italije u Frankfurtu u kojima je bio diplomata markiz Sera u pratnji jednog sekretara iz konzulata. Markiz je princu Mihailu pokazao telegram koji je tog dana primio od grofa Galeaca Ćana, ministra spoljnih poslova fašističke Italije. Glasio je: „Izvolite se obavijestiti da li bi crnogorski princ Mihailo bio voljan stupiti na prijesto svog pokojnog đeda kralja Nikole, koju mu ponudu čini italijanska Vlada…“ Mihailo je odgovorio da je bio oduvijek ubijeđeni i oduševljeni pristalica punog jugoslovenskog jedinstva. „Uz to, odavno sam bio položio zakletvu na vjernost svom bratu od tetke, pokojnom Aleksandru i tu zakletvu obnovio i namjesniku, knezu Pavlu. Ni za šta na svijetu ne bih odstupio od svoje čvrste riješenosti da ostanem na punoj liniji vjernosti svojoj otadžbini Jugoslaviji!“ Zgranuti italijanski diplomata je pokušao da zaplaši princa, zarobljenika. Ispričao mu je da je Gestapo već dobio nalog da odmah oslobodi i njega i njegovu suprugu jer niko nije ni sumnjao da bi on mogao odbiti ponuđenu krunu, a da u suprotnom rizikuje da do kraja rata ostane u zatočeništvu. „Ako je tako, s ogromnom radošću primam što mi je dosuđeno. Sloboda i počasti ne bi mi bili nikakva naknada za sramotu što sam izdao svoju zemlju.“

Zbog toga što nije sarađivao sa okupatorima, princ Mihailo u komunističkoj Jugoslaviji dobija namještenje u Ministarstvu spoljnih poslova, ali veoma brzo, uvidjevši način na koji vlada Broz odlazi u Francusku, gdje umire 1986. godine. Grob Mihaila Petrovića i danas je na tom groblju, u blizini Orlija, kod Pariza. Prilikom prenosa i sahrane zemnih ostataka kralja Nikole i kraljice Milene na Cetinju 1989. godine bilo je planirano da se zajedno sa njima prenesu na Cetinje i zemni ostaci kneza Mihaila, ali prema francuskim propisima zbog kratkog protoka vremena od upokojenja to je odloženo za maj 1990. godine. Tom prilikom na Dvorskom groblju pred Cetinjskim manastirom napravljena je grobnica princa Mihaila, pored grobnica princeza Vjere i Ksenije. Njegov amanet je da bude sahranjen u otadžbini među svojim slavnim precima Petrovićima.

 

  • Na današnji dan, 7. juna 1921. godine  u velikoj nemaštini, u gradu Kazanju na Volgi, umrla je Sofija Petrovna Mertvago, Ruskinja koja je 25  godina bila upraviteljica „Djevojačkog instituta Carice Marije“ na Cetinju.

Djevojacki InstitutNjen rad tijesno je povezan sa uspjesima tog najstarijeg ženskog srednjoškolskog zavoda u Crnoj Gori, najpoznatijeg na južnoslovenskim prostorima. Nakon ukidanja Djevojačkog instituta 1913. godine vratila se u rodni Kazanj. Istorija Ženskog instituta na Cetinju započeta je uz svesrdnu finansijsku podršku ruske carice Marije Aleksandrovne. Inicijator osnivanja bio je knjaz Nikola koji se za vrijeme boravka u Petrogradu susreo sa prijestoničkim plemstvom, u tom okruženju bilo je i mnogo obrazovanih žena. Knjazu se dopala ideja da na Cetinju stvori „skromni rasadnik“ kulture i proširi temelje školstva. Ova institucija radila je od 1869.  do 1913. godine s prekidima za vrijeme oslobodilačkih ratova 1876-1878. godine. Kalendar „Velike ženske škole“ je svojevrsna hronologija političke, diplomatske i vladarske moći knjaza Nikole koji se promišljeno povezivao i sa Istokom i sa Zapadom. Širenje ruske uticajnosti na Crnu Goru posredno je značilo i primanje zapadnih kulturnih modela koje je carska Rusija apsorbovala. Na taj način Crna Gora se mogla pridružiti civilizovanim uzorima prosvijećenih naroda. Elite, koje su počele da se stvaraju u ambijentu tvrdokorne patrijarhalnosti, prihvatile su ideju o školovanju žena.U vrijeme formiranja građanskog staleža veliku ulogu odigrale su baš žene obrazovane u novoosnovanom Institutu. Na početku je Djevojački institut smješten zajedno sa Bogoslovijom u „Biljardi“. Kasnije je sazidana nova namjenska zgrada u blizini cetinjske „Lokande“ na poljani „Romanovina“. Veliko zdanje na dva sprata useljeno je u jesen 1872. godine, imalo je biblioteku i prateće kabinete. Nastavni plan i program bio je propisan Ustavom učilišta. Po ovom pravnom aktu školovanje je trajalo četiri godine „dva razreda po dvije godine“, kasnije je dopunjen programom za šestogodišnje školovanje.U prvoj fazi nastavni proces odgovarao je ruskim ženskim gimnazijama, favorizovani su strani jezici (ruski i francuski), a u pogledu vještina istican je ženski ručni rad i muzika. Vođenje gazdinstva, vaspitanje djece i lijepo ponašanje našli su svoje mjesto u procesu obrazovanja. Ustavom i Programom predavanja bili su istaknuti ciljevi obrazovanja i vaspitanja u učilištu: „a) da se u vaspitanice ukorenjava blagočešće, krotost i blagonaravlje, kako bi potom one mogle najblagotvornije uplivisati na one, u kojih se krugu nalazile budu, svojim ozbiljnim moralnim življenjem i tačnim ispunjavanjem domaćih svojih dužnosti; b) da bi se iz njih s vremenom priugotoviti mogle i dobre i sposobne učiteljke. “ Elementarna pismenost bila je uslov za ulazak u Institut. No, na početku nije bilo moguće ispuniti taj zahtjev, jer je više od polovine učenica bilo nepismeno, pa je Institut preuzeo ulogu osnovne škole. Kada su otvorene osnovne škole gdje su se školovala i ženska djeca, zahtijevano je da se pri upisu u Djevojački institut pokažu prethodna predznanja.

Detaljan program i plan nastave iz 1880/1881. godine odnosio se na:

Zakon božji : u I godini Sveto pismo, učenje napamet i objašnjenja glavnih molitvi.; u II i III godini katihizis – prvo kratki a zatim i potpuni; u IV godini liturgika i u V godini istorija crkve.

Srpski jezik: etimologija, sintaksa, prozodika, istorija srpske književnosti i kratak kurs estetike.

Ruski jezik: prevođenje, učenje napamet, čitanje odabranih djela u originalu; kratka istorija ruske književnosti.

Francuski jezik: prevođenje i tumačenje kao i za prva dva jezika sa naglaskom na gramatiku.

Matematika: aritmetika, procentni račun, mjerne jedinice, geometrija sa planimetrijom i stereometrijom.

Realije: geografija, istorija, prirodne nauke – poslije zoologije, mineralogije i botanike slijede fizika i hemija.

Tehnika: ženski ručni rad, domaćinstvo, kaligrafija, crtanje, pjevanje, muzika i gimnastika.

Pedagogika se predavala na petoj godini, dijelila se na: psihologiju, logiku, nauku o vaspitanju i metodiku.

Ustrojstvu ovog prosvjetnog zavoda doprinijeli su prosvjetni i kulturni poslenici sa strane i iz Crne Gore, među njima su, prije svih, četiri upraviteljice – Ruskinje: Nadežda Petrovna Pacevič, Natalija LJvovna Mesaroš, Julija Andrijanova Lopuhina i Sofija Petrovna Mertavago. Iz nastavničkih bilježnica može se saznati ponešto i o karakteru vaspitanica, među osobinama dominiraju one o nedovoljno artikulisanom odnosu prema spoljašnjim utiscima. Nijesu bile dovoljo društvene, pokornost i poslušnost su im bile strane, zbog nasleđa iz herojskog okruženja. Teško su se navikavale na disciplinu, njihov unutrašnji mir je bio jako siromašan i nerazvijen, mašta i osjećanja nisu bila razvijena. Kasnije se vaspitnim uticajima sve mijenjalo. Dalmatinke su bile komunikativnije, pažljivije i optimistički raspoložene za učenje. „Ali, ako je kod Crnogorki vidljivo pomanjkanje opšteg vaspitanja, to se kod Dalmatinki vaspitanje zapaža, samo što je dosta loše usmjereno. Na disciplinu se teško navikavaju i jedne i druge, jer u većini slučajeva, kod kuće se pred njima ne postavljaju nikakvi zahtjevi…“ Kasnije su vaspitanice uzvraćale na svoj način pažnju i milost naučenu u Institutu, pišući pisma zahvalnosti i sjećanja svojim upraviteljicama. Do jubilarne 1910. godine diplomiralo je 140 učenica: 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, 6 iz Bosne, 3 iz Hercegovine, po dvije iz Srbije, Hrvatske i Albanije, po jedna iz Slovenije, Slavonije, Bugarske i Rusije.