Razgovor sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem o njegovom duhovnom ocu, Prepodobnom Justinu Ćelijskom i Vranjskom, vođen za prvu emisiju iz serijala “Srna u izgubljenom raju” (koji se na Radio Svetigori emitovao povodom 120 godina od rođenja i 35 godina od upokojenja Ave Justina):
- Grob Prepodobnog Ave Justina, u Ćelijama valjevskim, još od njegovog upokojenja postao je mjesto pokloništva za mnoge pobožne duše, a zabilježen je i veliki broj čuda pored njegovog groba. Od praznika Blagovijesti 2014. godine možemo da cjelivamo njegove svete mošti u manastirskoj crkvi Ćelija valjevskih. Vladiko, recite nam nešto o tom svečanom događaju – prenosu Avinih moštiju.
Da, povodom 35-godišnjice upokojenja oca Justina, Boga moleći, dogovorili smo se sa Vladikom valjevskim Milutinom i mati igumanijom Glikerijom, uz blagoslov Njegove Svetosti, našeg Patrijarha Irineja, da se izvrši prenos moštiju Svetog oca Justina u crkvu Svetih Arhangela, u kojoj je on trideset i više godina služio. I ranije je bilo govora o ovome, međutim ipak nije bilo sazrelo vrijeme. Ova je godišnjica, pokazalo se, bila blagoprijatno vrijeme da se to učini. U vremenu od njegovog upokojenja do danas, Avino ime i njegovi spisi postali su poznati širom Vaseljene. Djela Ave Justina objavljuju se ne samo na srpskom, nego i na jelinskom, ruskom, rumunskom, francuskom, engleskom, njemačkom i drugim jezicima. Veliko je interesovanje za njegove spise, u najnovije vrijeme naročito u Rusiji i Rumuniji. Skoro su nam tražili da na rumunski jezik bude prevedena njegova trotomna Dogmatika. Ava je bio poznat, naravno, i za vrijeme svog života od vremena kad je bio profesor Karlovačke i Bitoljske bogoslovije, onda profesor na Bogoslovskom fakultetu, a nije ostao sakriven čak ni onda kada je prognan 1946. godine. Prvo je bio zatvoren pa onda i protjeran sa Univerziteta, da bi preko trideset godina proveo u manastiru Ćelije valjevske. Sjećam se kad smo razgovarali o tome, pa mu ja kažem: „Avo, pa dobro je što su vas ovi komunisti protjerali.“„A što?“, kaže. „Pa da vas nijesu protjerali ovdje, u manastir Svetih Arhangela, u Ćelije, vi ne biste mogli da nam ostavite ovo bescjen blago, posebno dvanaest tomova Žitija Svetih.“ (Jer to je ogroman podvig koji mogu da rade samo čitave ekipe, a sve to je on sam uradio – i preveo, i napisao, i pripremio za štampu.) A on će reći: „Pa da znaš da si u pravu.“ Ava je, inače, volio monašku obitelj. Data mu je mogućnost da ostatak života provede u monaškoj obitelji u neprekidnoj molitvi, svakodnevnoj Liturgiji i ostalim bogosluženjima, kao i u velikom, ogromnom, jedinstvenom trudu na bogoslovlju. Otac Justin je i u to vrijeme bio poznat, naročito u Grčkoj, blagodareći i našem prisustvu u Grčkoj i prevodu jednog zbornika njegovih tekstova pod naslovom ,,Čovjek i Bogočovjek”. Ta knjiga je doživjela sedamdesetih godina više izdanja na grčkom jeziku, a posle toga štampani su i drugi njegovi spisi. Naročito je bio poznat i priznat na Svetoj Gori, jer slično se sličnome raduje. Svetogorci su u njemu prepoznali čovjeka istinske, svetogorske duhovnosti, iako on nikad nije bio na Svetoj Gori, a čitavog života je želio da tamo ode. Sjećam se, kad sam se vratio iz inostranstva u Beograd, pa sam došao u manastir Ćelije, i pričamo mi o Svetoj Gori, o Svetogorcima. Tamo sam boravio godinu dana i pričamo mi o pojednicima kao što je bio otac Jefrem, otac Haralampije, naš otac Georgije, pa otac Pajsije i drugi. A Otac sluša, sluša, sluša… Guta moje riječi kao malo dijete. Kako ja pričam, on plače, pa će na kraju da kaže: „E moj Justine, to su pravi monasi. To su pravi podvižnici, a ne ti ovdje u svijetu.“ A onda me gleda, pa kao da od mene očekuje spas, kaže: „Ja se nadam, oče Amfilohije, da će, njihovim molitvama i mene Gospod pomilovati. Šta ti misliš?“ Eto, takav je bio otac Justin. Čovjek beskrajnog smirenja, duhovnog ognja kojim je plamtio kroz čitav svoj život. Sveukupno njegovo djelo, i kao vaspitača, i kao propovjednika, i kao bogoslovskog pisca, kao pjesnika i filosofa, svo je ispunjeno upravo tim duhovnim ognjem, vjerom koja gore premješta i ljubavlju, iznad i prije svega, prema Hristu Gospodu, jedinom Čovjekoljupcu. Kroz sve što je pisao on je praktično pisao o Hristovoj ličnosti i nju tumačio. Duga je to priča, a ovo je jedan kratak uvid u njegovu ličnost.
- Visokopreosvećeni, rekli ste jednom da se Prepodobni ava Justin već nakon vašeg prvog susreta upisao u vaše srce neizbrisivim slovima, podijelite sa nama svoja sjećanja na taj prvi susret.
Prvi put sam se susreo sa njim još dok sam bio u Bogosloviji, čitajući neke njegove spise koji su štampani prije rata, jer je posle rata štampanje njegovih spisa bilo zabranjeno. Čitanje njegovih i spisa Svetog vladike Nikolaja za nas, onda mlade bogoslovce u vremenu gonjenja Crkve i bezbožništva, nesumnjivo je odigralo veoma značajnu ulogu. Ipak, prvi put sam se lično sreo sa njim 1959. godine. Čuo sam da će otac Justin doći na sahranu Ljubice Barlovec, dvorske dame iz vremena Kraljevine Jugoslavije, izuzetno pobožne žene, prijateljice oca Justina. Inače, Otac je imao veliki broj tih uglednih ličnosti između dva rata sa kojima se sretao, družio i koji su slušali njegovu riječ. Došli smo na Novo groblje, u crkvu Svetog Nikole. Okupili su se tamo prijatelji i poznanici gospođe Barlovec, i bio je tu i otac Justin. Kao da ga sad gledam kako stoji na dverima hrama Svetog Nikole. Jedan preobražen lik, očevidno sav pogružen u molitvu, u sebe. Pokreti su mu bili ognjeni, harmonično ognjeni. Na Novom groblju su besjede tada bile skraćene iz praktičnih razloga. Pošto su se bojali da otac Justin ne kaže nešto što je bilo opasno tada (za šta je on uvijek bio spreman), pitali su ga sveštenici: „Koliko će trajati, oče Justine, vaša besjeda?“ A on će na to da kaže: „Kad govorim o vječnosti zaboravim na vrijeme.“ Nije dugo besjedio, jedno desetak minuta, uobičajeno za besjedu. Ali bila je to zaista nezaboravna besjeda svima nama koji smo ga čuli. Bio je tu prisutan i tadašnji Zoran Jevtić, sadašnji umirovljeni Vladika zahumsko-hercegovački Atanasije, i sadašnji Episkop šabački Lavrentije, ondašnji Živko Trifunović. Sjećam ga se kako se priklanja do zemlje pred pokojnicom, gospođom Barlovec, pa joj govori: „Pozdravi, sestro, Nebesku Srbiju i kaži da je raspet Sveti Sava na Terazijama, da su prognani Hristos i Sveti Sava sa Beogradskog univerziteta.“ I dok je i dalje govorio u tom duhu, iz njegova dva oka tekla su dva izvora. Bilo je to kod njega i ognjeno ali i spokojno, stameno, tvrdo. Tako se završio taj prvi susret sa Avom Justinom, koji je zaista ostao nezaboravan. To su neki mali detalji iz tih prvih susreta sa našim Ocem Justinom. Ima dosta takvih detalja, nezaboravnih, koji svjedoče o njemu i onome što je on primio od Gospoda kao uzdarje za svoj životni podvig. A njegov životni podvig je bio u duhu one svetogorske izreke koja glasi: Prolij krv da bi zadobio Svetoga Duha. Svetogorci, svakom novom koji dođe da ostane na Svetoj Gori to pravilo daju kao program njegovog monaškog života. Otac Justin je to definisao na svoj način: ,,Toliko živim koliko kapi krvi iz srca svoga dolivam u kandilo vjere svoje”. To je ava Justin. To je njegov životni stav, njegov životni program, svetogorski, svetootački, svetosinajski, svetojovanovski. Bio je đak Svetog vladike Nikolaja – Bog poveže takve ljude jedne sa drugima. I sam je, nema sumnje, bio darovit, ali taj susret sa Vladikom Nikolajem, u prelomnim godinama, ostavio je na njega jak utisak. Utisak su na Avu ostavili i njegovi blagočestivi roditelji, iz Vranja, prostora u kome se ukrštaju vjekovna predanja Carigrada, Svete Gore, naših srpskih prostora. I Sveti Prohor Pčinjski mu je takođe bio putokaz. I ranije dok je bio student a i kasnije dok je bio profesor, Ava je svake godine išao na poklonjenje Svetom Prohoru. Dok je jednom tako išao nekom čezom do Svetog Prohora (jer je to podaleko od Vranja), dogodilo se da je usput vidio jednu staricu kako ide pješice. On zaustavi čezu i kaže: „Ajde, majko, sa nama.“„Neka“, kaže, „oče, neka. Ja sam siromašna, nemam ništa da prinesem i podarim Svetom ocu, pa malo da se potrudim. Ajte vi.“ A on se lupi šakom po čelu, pa kaže: „E moj Justine, ti predaješ dogmatiku i bogoslovlje a evo ti održa predavanje ova prosta seljanka“. Isplati kočijaša i zajedno sa bakom nastavi pješice put prema Prohoru Pčinjskom.
- “Njegovo prisustvo u Srbiji tamo negdje pedesetih godina XX vijeka ličilo je na glas vapijućeg u pustinji”, rekli ste jednom. Kako je to bilo duhovno uzrastati uz svetog čovjeka, ugodnika Božjeg, kakav je bio Ava Justin? Šta je to što je Ava Justin ostavio vama i svima nama?
I bio sam i nisam bio često. U to vrijeme ja sam bio na fakultetu. Dolazio bih možda dva puta godišnje, do ’63. godine. Onda sam odskitao u bijeli svijet i vratio sam se tek ‘75/76. godine. Više od dvanaest godina se, znači, uopšte nisam ni vraćao u zemlju. Ali, imali smo komunikaciju preko pisama. Pisao je meni i vladiki Atanasiju, i drugoj bratiji koja je onda bila u Grčkoj, tako da je taj kontakt sa njim stalno bio živ. Mi smo mu uvijek, po potrebi, postavljali pitanja na koja je on odgovarao, meni ili vladiki Atanasiju. Taj kontakt je zaista bio neprekidan, naročito posle mog povratka, od ’75. do ’79. godine, kada sam boravio u Ćelijama ponekad i po mjesec dana, služeći. I ja, a naročito vladika Atanasije pomagali smo mu oko Žitija Svetih koja su tada nastajala. Recimo žitije Svetog Vasilija Velikog, Svetog Jovana Zlatousta, Svetog Nektarija Eginskog, Kozme Etolskog… Mi bismo mu prikupljali materijal a on je to posle oblikovao kako je umio i znao. U to vrijeme nas je pozvao da pregledamo njegov prevod Liturgija Svetog Jovana Zlatoustog i Svetog Vasilija Velikog i Liturgije Pređeosvećenih darova. Rekao je: „Znate, vi ste mladi, pratite jezik. Ja sam već starac. Vi ćete to znati bolje.“ Bio je to prevod koji je on izdao još 1922. godine, ali ga je onda, koliko sam obaviješten, čak i Sinod bio zabranio, jer je u to vrijeme bilo nečuveno da neko na srpskom jeziku služi Liturgiju. To je bilo takvo vrijeme, ali sad su ta vremena prošla i sazrela. Jedino je on u našoj Crkvi, i mimo toga, neprekidno služio na srpskom jeziku. Njegova velika vrlina je da nije bio samouvjeren. Bio je jasan što se tiče istina vjere, dubinski, ali je oko formulisanja uvijek bio spreman da zapita, da prihvati. Piše nam tako jednom jedno pismo u kome odgovara na naše pitanje iz Atine. I piše po tačkama, kako smo ga pitali, a onda na kraju kaže: ,,Sve ovo što sam ja ovdje napisao, provjerite – vi ste tamo na izvoru svetootačkom. Provjerite to Svetim ocima, jer se bojim da se zbog svoje svegrešnosti ne ogriješim svjesno ili nesvjesno o trosunčanu tajnu Oca i Sina i Svetoga Duha”. To je bio otac Justin. Otvoren za tajnu. Stajao je pred tajnom – pred tajnom cvijeta, pred tajnom oka… Znao je da kaže: ,,Kakvo oko, čudesno – kakvi svjetovi u jednom oku!“ Kao sad da ga gledam – sav je bio u tom divljenju Božjoj ljepoti, ljepoti sveukupne Božije tvorevine, svakog stvorenja, svakog bića, a prvenstveno ljudskog bića, ljudskog lika, čovjeka. Čovjeka koji je toliko uzvišen da je Bog Sam zaželio da se, preko Presvete Djeve, sjedini sa ljudskom prirodom i postane Bogočovjek. Otuda je sva njegova filosofija, njegovo bogoslovlje, sve je u tom prožimanju čovjeka i Bogočovjeka, čovječnosti i bogočovječnosti. Bogočovjek je mjera svih stvari, svih bića. U svom čuvenom članku ,,Čovjek i bogočovjek”, gdje odgovara Mitropolitu Damaskinu iz Švajcarske, Carigradske Patrijaršije, koji je tražio njegovo mišljenje o Drugom vatikanskom koncilu, Ava kaže: ,,Kod nekih od helenskih mudraca – čovjek je mjerilo svih stvari. Kod Aristotela, Platona i tih većih filosofa – Bog je mjerilo svih stvari. A Jevanđelje, Novi zavjet, Hrišćanstvo sve to objedinjuje u sebi. Niti je sam čovjek i ljudski razum mjerilo svih stvari, niti je sam Bog mjerilo svih stvari. Mjerilo svih stvari je Bogočovjek! Bogočovjek je mjerilo svih stvari, svega! To je prvi i poslednji kriterij svega postojećeg”. Ava Justin Njime premoštava te provalije između onoga i ovoga svijeta, između onostranog i ovostranog, između svijeta kao tvorevine i Boga. Tu se sve premošćuje, postajući jedinstveno u svojim dubinama. Bog je, po riječima Svetog Atanasija Velikog, koje nam je često citirao, postao čovjek da bi čovjek mogao da postane bog. U tome je dubinska originalnost sveukupnog bogoslovlja i misli oca Justina. On time, u stvari, odgovara na suštinska, sudbinska pitanja i probleme modernog čovjeka, čovjeka nauke, čovjeka razuma, čovjeka ovoga svijeta koji upravo obogotvoruje čovjeka. To je sva priča o humanizmu, koji se naročito razvio u Evropi od vremena renesanse, gdje je polako čovjek postao mjerilo svih stvari. Ava time tumači i primat rimskog pape gdje je papa sebe proglasio za nepogrešivog. Nepogrešivog po sebi – ne po saglasnosti Crkve, kako se kaže u odluci Prvog vatikanskog koncila. A Ava Justin kaže – ako je jedan čovjek, bilo koji, nepogrešiv, ako je nepogrešiv čovjek u Rimu zašto onda ne može da bude takav čovjek i u Berlinu i u Njujorku? Dakle nepogrešivost modernog čovjeka, čovjeka moderne evroameričke civilizacije je utemeljena na nepogrešivosti rimskog pape, i odatle to potiče. Papa je sobom zamijenio Hrista, voljno ili nevoljno. Zato Ava Justin kaže: ,,Sva evropska misao bavi se razovaploćenjem Boga Logosa”. Boga koji je primio tijelo, kao što kaže Sveti Jovan Bogoslov: ,,Bog postade tijelo i useli se u nas”, tog Boga progone iz ovoga svijeta. Tu se Ava Justin oslanja na Dostojevskog, na čuveni odlomak iz djela ,,Braća Karamazovi” o Velikom inkvizitoru. Pojavio se Hristos a Veliki inkvizitor kaže: „Ti si meni dao ključeve od raja i od pakla, sve si nam dao i šta ćeš ti više ovdje. Ne trebaš nam. Mi ćemo da sređujemo ovaj svijet“. Tu je otprilike negdje njegovo duboko osjećanje i saznanje otpada savremenog čovjeka i to bivšeg hrišćanskog čovjeka. To je upravo najveća tragedija od Hrista naovamo – potiskivanje Hrista iz ljudske istorije, iz ljudskog života, iz ljudskog bića i svođenje svega na okvire čovjeka, na ovozemaljske okvire. Nema više Carstva nebeskog, nema više besmrtnosti i za čovjeka je sve ograničeno. Nije tu Bog Onaj koji je ušao u maticu života i iznutra uzdiže čovjeka, omogućavajući mu usavršavanje u bezmjernu mjeru rasta Hristovoga, kako bi to rekao otac Justin: „bezmjerna mjera Hristovog rasta“. Bio je toliko radostan što je negdje, u nekim žitijima Svetih našao da se čovjekovo usavršavanje ne ograničava ovim zemaljskim životom nego i posle smrti, i u smrti i kroz smrt, čovjek se usavršava u beskonačnosti. Beskonačnost je neizreciva i nedostupna mjera Hristove ličnosti, mjera čovjekovog rasta i usavršavanja. Time je on, na neki način, dao jedno hrišćansko, dubinsko značenje, tumačenje i objašnjenje pojma progresa kojim se oduševljava renesansni, evropski čovjek. Zato Ava kaže: ,,Progres koji nije progres napredovanja u mjeru rasta visine Hristove, onda je to progres u vodenici smrti. Smrt je ona koja melje neprekidno. Sve ono što raste ponovo samelje i pretvara u ništa”. E tako, dakle… Nije lako o starcu Justinu pričati…
- Vi ste imali blagoslov da prisustvujete bogosluženjima Ave Justina, da služite zajedno sa njim. Kažu da se Ava na svakom bogosluženju molio sa obilnim suzama, iako je on prikrivao taj dar suza…
Jeste… Naročito u nekim periodima. Pričale su sestre, kada je bio onaj nesrećni raskol naš u Americi, kada je Dionisije raščinjen, Ava je čitavo to ljeto postio. Praktično ništa nije jeo sem subotom i nedjeljom, kada posle Svete liturgije uzme zapivku i naforu. I sve to vrijeme je preplakao u molitvi. Bio se izvježbao, gutao bi suze i ne bi se vidjelo spolja ni u njegovom glasu da plače, samo bi tiše i nekako spokojnije izgovarao riječi. A osjećalo bi se da riječi izviru iz njegovog damara, iz njegovog bića, svako ono: Gospodu pomolimsja, i svaka druga molitva. Sav je bio umolitvljen čitavog svog života. To se vidi i u onoj knjizi ,,Na bogočovječanskom putu”, iz njegovog dnevnika, da je on na hiljade molitava, još kao mlad monah, jeromonah, obavljao još dok je bio na studijama u Atini. Znao je da uđe u univerzitetsku biblioteku, i onda čita, čita, pa onda izađe na jedan balkon u zgradi biblioteke, i tu na brojanicama obavi svoje pravilo, na stotine brojanica okrene, pa se onda ponovo vrati unutra u biblioteku. Da, zaista je bio veliki molitvenik.
- Vladiko, ako smijem da pitam, kako je u vašoj duši odjeknula vijest o upokojenju Ave Justina?
Pa kako da kažem… moram da priznam da nisam tugovao. To je sad priča za sebe. Toliko je bilo prepuno nekog blagodatnog, Božjeg prisustva u tim danima dok se on pripremao za upokojenje, i kad se upokojio, i ta tri dana do sahrane… maltene se žalost pretvorila u radovanje, ali radovanje posebne vrste. Očevidno je da kad se Sveti ljudi upokojavaju to tako bude. Bilo je to uoči Blagovijesti, već je bilo bdenije za Blagovijesti. Ujutru smo uzeli blagoslov od njega. Pričestio se. Kao što se rodio na Blagovijesti tako ga je Bog udostojio da mu sav život budu Blagovijesti, i upokojio se na Blagovijesti… Atanasije i ja smo ga spremali za pogreb. Sva tri dana, dok je bio tu, njegove ruke su bile potpuno mekane, kao da nije pokojnik. A lik…činilo se sad će da se probudi, da te pomiluje svojim pogledom, svojom ljubavlju. Pa i hoće. Jeste, zaista ima i tuge za nekim ko vam je najbliži, najdragocjeniji, a u isto vrijeme nije to tuga u našem, uobičajenom ljudskom značenju nego je to, kako kažu Sveti oci, radostotvorna tuga. Takva je bila i tuga za našim Avom Justinom. Radostotvorna tuga.
- Vladiko, da li je naš pravoslavni, srpski narod poslušao blagovijest Ave Justina? Da li su Srbi čuli njegovu riječ, kako ste se i sami zapitali u besjedi na njegovoj sahrani?
Vidjećemo. Vidjećemo koliko smo je čuli i da li smo je čuli, da li smo je shvatili i hoćemo li je shvatiti. U svakom slučaju i njegova riječ i njegov život, i njegovo prisustvo i njegovo, sad, blagodatno prisustvo kroz njegova djela, kroz njegov lik, ostavili su dubokog traga u duši našeg naroda. Ostavio je traga i u duši jednostavnog naroda iako za jednostavni narod njegove besjede i nijesu bile baš lako razumljive. S jedne strane imao je on tu blagovijest, to svjedočenje radosnog Gospoda. A s druge strane bio je svjestan sve rugobe zla koje vlada savremenim čovjekom, tog bogoodstupništva koje je razjedinilo, razbilo, ne samo srpski narod nego narod na širim prostorima, slovenskim, evropskim. Ava je duboko doživljavao tragiku modernog, savremenog čovjeka. Naročito ga je boljelo bogoodstupništvo svetosavskog naroda, kao i bogodostupništvo Evrope, nekada hrišćanske Evrope koja je krenula nehrišćanskim, antihrišćanskim putevima, čega je Ava bio potpuno svjestan. Ava Justin je bio svjestan tog bespuća kojim gredi moderna civilizacija od samog svog početka. Bio je svjestan sve moći demonske i neprekidno je podvlačio tu borbu protiv zla, satane i smrti. Zlo, smrt i satana – to je demonsko trojstvo s kojim se on nosio kroz svoj život, liječeći sebe i svijet Svetom Trojicom, Ocem i Sinom i Duhom Svetim, kroz tajnu Bogočovjeka, Njegove ljubavi i Njegove golgotske žrtve. Njegovo prisustvo osjetilo se i na Avinoj sahrani. Bilo je puno naroda iz svih krajeva, iz Grčke, Rusije, iz Pariza… odakle sve nisu došli ljudi koji su već osjetili značaj njegovog prisustva. I sve se to nastavlja i do danas, i trajaće i ubuduće.
- Za kraj, Vladiko, koja je vaša poruka pravoslavnom srpskom narodu – kako da se odužimo Prepodobnom Avi i šta naš narod da uradi da ne ostane gluv na njegovu blagovijest?
Jedno je sigurno jasno – put Ave Justina je Hristov put. To je put Svetih apostola i Svetih otaca, to je put Svetog Save kojem pjevamo Puta koji vodi u život bio si nastavnik i prvoprestolnik Svetitelju Savo. Isto to možemo da kažemo i za oca Justina, da je njegov put – put koji zaista vodi u život. U naše vrijeme to je veliki dar nama, ovom narodu, Evropi, svijetu. Uvjeren sam da će se sada još više osjetiti njegovo djestvo i da će još više ljudi biti podstaknuto i privučeno njegovom ličnošću, njegovim djelom i primjerom i još više će ih krenuti tim putem koji vodi u Život vječni, koji je njegov put, koji je Hristov, Bogočovječanski put. Prva knjiga koja je izašla na godišnjicu po Avinom upokojenju zove se ,,Na bogočovječanskom putu”. Eto, to je naš put…
O eseju ,,Srna u izgubljenom raju“
- Vladiko, blagoslovili ste da se ova emisija zove ,,Srna u izgubljenom raju”. Protumačite nam malo, šta Prepodobni ava Justin, u stvari, poručuje svojom ,,Srnom u izgubljenom raju”. Da li je ovo djelo Prepodobnog Ave u stvari njegova ispovijest?
To jeste njegova ispovijest. On to i kaže. On ispovijeda, da je ona, kako za nju kaže – „čulo vasionske tuge“. Interesantno je da je Ava Justin, inače, volio tužnog Hrista. Jedan poznati ruski umjetnik je naslikao Hrista u pustinji, kako sjedi na nekom kamenu, prepun tuge. Ava je volio tu sliku. I srna u sebi nosi tugu. Ima ona i ljepote i radosti, ali ima i neku tugu utkanu u sebe. Ava srnu otkriva kao čulo vasionske tuge, otkrivajući preko nje, u stvari, svoju dušu. Srna je, u stvari, njegova duša koja doživljava tajne svih ovih svjetova, i ljepote i rugobe svijeta i čovjeka. I priča o tome kako je srna bila u raju, i kako je zbog podivljalog čovjeka izgubila svoj raj, svoj mir. Čovjek je onaj koji je oskrnavio prirodu, koji skrnavi prirodu i njenu dobrotu. On je taj koji ubija. Čovjek je zatrovan mržnjom, bratoubistvom, tako da je srna i njemu podsjetnik na Božiju dobrotu i Božiju ljubav. Ta srna će zlom i opakom čovjeku suditi i sudi mu do Strašnog suda. Jeste, to je Avina ispovijest, to je njegova duša, njegova dubinska čežnja za Bogom, za Božjom ljubavlju, za dobrotom, ovaploćenom u liku srne.
Pošto se ova emisija zove ,,Srna u izgubljenom raju” da pomenem i ovo. Svojevremeno sam tajnim kanalima dobio ,,Filosofske urvine”, štampane negdje 1957. godine u Minhenu. Onda su bile zabranjene njegove knjige, iako u njima nije bilo ničeg političkog, ali je on kao ličnost bio proskribovan. Kažem ja njemu tada: „Avo, čitao sam vaše Filosofske urvine i najviše mi se dopala Srna u izgubljenom raju. Otkuda to da baš napišete o srni?“ A on se okrenu, onako sav pun radosti, pun topline, dobrote, mudrosti i reče: „Ja mnogo volim srnu. To mi je najmilija životinja.“ Srna zaista jeste čudesna, prepuna one lakoće, prepuna milošte. Ima u sebi nečega, zaista ima neku ljepotu, neku dobrotu, pokretljivost, ne zna to čovjek da opiše… Nije zato ni čudo što je Ava volio srnu.
Slobodanka Grdinić
Izvor: Časopis “Svetigora” br. 256
***
Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije na praznik Svetog Justina, 14. juna 2019. godine, povodom 40 godina od zemaljske končine i 125 godina od rođenja Svetog Justina Ćelijskog, u manastiru Ćelije kazao je da je Sveti Justin Ćelijski velika ličnost i da su njegove mošti u Ćelijama veliki Božiji blagoslov.
“Otac Justin Ćelijski je velika ličnost, a čudesno je mjesto gdje je ostavio svoje svete mošti i sveti spomen koji odavde sada zrači ne samo ove naše prostore, nego cijelu vaseljenu. Otac Justin time što je pribrojan liku svetih je postao vaseljenski učitelj i prosvetitelj zajedno sa Svetim vladikom Nikolajem, njegovim učiteljem, i sa svim onim svetim ljudima koji su poslužili Hristu Bogu od apostolskih vremana do naših dana. Njegova riječ, nauka, se širi po cijeloj pravoslavnoj vaseljeni“, istakao je Mitropolit Amfilohije i dodao da bez Kosovskog zaveta nema srpstva.
„Naše sestre miroinosnice (ćelijske monahinje) su brinule o starcu Justinu i zahvaljujući njima je on postao neuništiva građevina koja će se dalje graditi dok je sveta i vijeka“, zaključio je Mitropolit Amfilohije.
