Mitropolit

Mitropolit Amfilohije za ruski „Prvi kanal“: Odluka Vaseljenskog patrijarha je nekanonska

,,Odluka Svesvjatejšeg patrijarha carigradskog i Sinoda carigradske patrijaršije po pitanju ukrajinskog problema je, po mom mišljenju, katastrofalna i za Carigradsku patrijaršiju, i za rešavanje pitanja o Crkvi u Ukrajini, i za jedinstvo Pravoslavne crkve. Nas je u Srpskoj crkvi porazila činjenica da je Vaseljenski patrijarh, poznavalac kanona, donio takvu odluku, koja je, bez sumnje, nekanonska”, rekao je u intervjuu za ruski ,,Prvi kanal” Arhiepiskop cetinjski, mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski i skenderijski i egzarh sveštenog trona pećkog gospodin Amfilohije.

Komentarišući kanonske aspekte poslednje odluke Carigradskog patrijarha i Sinoda carigradske patrijaršije, mitropolit Amfilohije je objasnio da se Carigradski patrijarh ,,u toj odluci poziva, kao što se u poslednje vrijeme pozivaju i drugi episkopi Carigradske patrijaršije, na pravo obraćanja Pomjesnih crkava Carigradskoj patrijaršiji. To je takozvani «Enkliton»“.

 

– Kada se u nekoj od Pomjesnih crkava pojavi problem sa nekim episkopima, oni imaju pravo da se obrate Carigradu, i tada Carigrad može da donese svoju odluku u vezi s tim pitanjem. Međutim, imaju li oni u stvarnosti to pravo? Tim prije na način na koji je to sad uradio Denisenko. Vaseljenski patrijarh to opravdava nekim istoriskim činjenicama i crkvenim kanonima, kao npr. 9, 17. i 28. kanonom IV Vaseljenskog sabora, koji su nastali u drevna hrišćanska vremena i usklađeni su sa stanjem Carigradske patrijaršije i njene uloge baš u tim vremenima.

Na osnovu čega joj je tada bilo dato to pravo? Prije svega, to pravo se tiče mitropolija koje se nalaze pod kanonskom upravom Carigradske patrijaršije. Nije se ticalo cijele Crkve. Dalje, to pravo se zasniva na kanonima Vaseljenskog sabora, prema kojima je Vaseljenski patrijarh dobio taj status kao episkop grada Carigrada, imeratorskog grada, grada koji je rezidencija cara i Carskog savjeta. Međutim, danas više ne postoji carska prestonica. Carigrad nije carska prestonica od 1453. godine. I zbog toga je pravo na koje se poziva Vaseljenski patrijarh pod znakom pitanja. Pravoslavna Crkva ne dovodi u pitanje njegov status prvoga po časti unutar Pravoslavne Crkve, ali to mu ne daje pravo da se na ovaj način miješa u život bilo koje Pomjesne crkve, pa i ruske. Vaseljenski patrijarh se poziva na jednu odluku iz 1686. godine, po kojoj je, navodno iz milosti, Moskovskom mitropolitu bilo dato pravo da postavlja Kijevskig mitropolita, pod uslovom da on na Liturgiji pominje Carigradskog patrijarha.

Međutim, i Kijevska, i Vladimirska, i Moskovska Rusija bile su u to vrijeme ista Rusija. Nemoguće je odvojiti Kijevsku Rusiju od Moskovske ili Vladimirske.

Od tada je prošlo 300 godina, i nikada Carigrad nije postavljao pitanje kome pripada crkvena vlast u Ukrajini. Prvi put je to pitanje postavio danas. To je nešto što ne može biti prihvaćeno. Čudim se kako ga nije zaustavila negativna reakcija svih Pomjesnih crkava, drevnih patrijaršija Istoka – Jerusalimske, Aleksandrijske, Antiohijske. Antiohijski patrijarh je upravo bio kod nas. Siguran sam da će on dati svoj stav po ovom pitanju. Nedavno je bio u Odesi i tamo je rekao svoje mišljenje zajedno sa mitropolitom Poljske pravoslavne crkve, čiji je stav po ovom pitanju sasvim jasan. Naša Pomjesna crkva je sa Sabora uputila Carigradu jedno veoma dobro dokumentovano pismo u vezi s tim pitanjem. Carigrad na naše pismo nije odgovorio. Nedavno se naš patrijarh sreo u Solunu sa Vaseljenskim patrijarhom. I naš patrijarh mu je tada predočio stav naše Crkve. Nažalost, odgovorili su ovako kako su odgovorili.

U svakom slučaju, ova odluka je, kao što sam već rekao, katastrofalna i za rešavanje ovog vrlo važnog pitanja za Pravoslavnu Crkvu u Ukrajini. Ova odluka ne rješava to pitanje, već ga samo komplikuje. Odluka stvara problem miješanja u život druge Pomjesne crkve, i to ne samo ruske, već bilo koje. I istovremeno dovodi u pitanje jedinstvo Pravoslavlja. To se već odrazilo na Pravoslavlje, posebno na pravoslavnu dijasporu, posle one konferencije pravoslavnih episkopa. Prema mojim informacijama, episkopi u Latinskoj Americi već odbijaju da učestvuju na zajedničkim pravoslavnim konferencija, u tom pravcu se kreću stvari i u Evropi, i siguran sam da će do toga doći i u Sjedinjenim Američkim Državama. Polako već počinje.

Ali uloga prvog među patrijarsima nije da razjedinjuje druge, već da ih sjedinjuje.

A ovakvim svojim postupcima Carigradski patrijarh upravo razjedinjuje. On ne rješava ovo pitanje, već problem gura sve dublje.

 U posljednje vrijeme mnogo se priča o miješanju velikih sila u unutrašnja pitanja Pravoslavne Crkve. Možete li konkretno reći o kojim je državama riječ i šta one žele da postignu?

– Sad se to vidi i u samoj Ukrajini. Upravo je ukrajinska vlast glavni igrač u pitanju dobijanja autokefalnosti. Ne treba gubiti iz vida da su se i ranije države miješale, drugim riječima postojala je saradnja, simfonija države i Crkve. Ali tada su to bile hrišćanske države, hrišćanski vladari. Tada je država bila zaštitnik hrišćanske pravoslavne vjere. Vladari su, počev od vizantijskih i moskovskih careva, pa do naših kraljeva, bili pravoslavni hrišćani. U Ustavu Crne Gore je čak pisalo da nasljednik kralja Nikole mora da bude pravoslavni hrišćanin.

Sada je sve drugačije. Sve su to svjetske države, posebno nastale posle raspada Sovjetskog Saveza. I upravo je Sovjetski savez stvorio sve ove protivrečnosti unutar rsukog naroda, unutar slovenskih naroda na teritoriji bivše Ruske imperije. Tema tzv. UPC nije nastala danas. Nastala je upravo s pojavom sovjetske vlasti 20-ih godina HH vijeka. Tada su se pojavili i tzv. “samosveti”, koji su se sami sebe proglašavali za Kijevske mitropolite. A Kijevski mitropolit (Antonije Hrapovicki, koji je sahranjen u Beogradu) tada je bio kandidat za patrijarha Moskovskog. Upokojio se 1936, a bio je, zajedno sa više od trideset episkopa, prinuđen da napusti Rusiju. Srpska pravoslavna crkva pomogla im je da stvore tzv. Sinod ruske zagranične pravoslavne crkve, koji postoji do danas. Ali danas je objedinjen sa Moskovskom patrijaršijom.

Znači, jedno su savremene države i savremena vlast, a sasvim drugo je vrijeme kad je Carigrad bio prestonica Istočnog rimskog carstva, ili kad je Moskva bila prestonica Ruskog carstva, kao nasljednika Vizantije. A ta epoha, epoha simbioze Crkve i države, tzv. ,,Konstantinovska epoha” počela je od cara Konstantina Velikog. A, po mom mišljenju, završila se ubistvom carske porodice 1918. godine. Drugim riječima, taj imperijalni period hrišćanstva na Zapadu je dogmatizovan u ličnosti Rimskog episkopa – pape. Za Istok je on bio i ostao iskušenje.

Međutim, posle pada Carigrada 1453. godine više nije bilo vizatijskog cara, koji će carigradskom episkopu obezbijediti status, koji je on imao još od vremena cara Konstantina. Posle je ta uloga Vizantijskog carstva preko Kijeva i Vladimira prešla na Moskvu, t.j. ruskim carevima. Ali ruski car i njegova porodica su ubijeni 1918. godine. I time se završila ,,Konstantinovska epoha”.

I danas Crkva mora da se vrati ustrojstvu koje je imala prije cara Konstantina, a ne da imitira ono što je bilo u prethodnim vremenima, kada smo imali simbiozu države, Crkve i naroda. Crkva treba da se s poštovanjem odnosi prema svemu što se od tada dešavalo, ali ne i da se ograničava samo tim istorijskim iskustvom.

Prvi Rim je otpao od vjere, Drugi Rim je pao i nestao 1453. godine. Posle ubistva carske porodice i Treći Rim je izgubio ono svoje mjesto u životu Crkve, koje je zauzimao u prošlosti. I zbog toga način na koji je Crkva živjela i funkcionisala za vrijeme careva treba ostaviti u prošlosti. I s te tačke gledišta Carigrad je uradio nešto na šta nije imao pravo. Prije svega, ova država – Ukrajina – plod je lenjinsko-staljinskog komunističkog sekularizma. I ova situacija, bolna za ukrajinski narod, hrišćanski narod, takođe je proizvod unijaćenja Ukrajinaca u XVI vijeku i onoga što se s ovim narodom dešavalo 20-ih godina HH vijeka.

Treba imati u vidu i smisao samog naziva Ukrajina. On je sličan našoj riječi Krajina – kraj. Postavlja se pitanje – kraj čega? A s druge strane, Kijev je u prošlosti bio Majka-Crkva Ruske crkve. Zatim je centar bio premješten u Vladimir, a potom i u Moskvu. Ta neprekidnost trajanja, taj neprekidni kontinuitet Pravoslavne crkve u Rusiji počinje u Kijevu, zatim ide kroz Vladimir i završava se u Moskvi. I koji je smisao današnje žalbe na nešto što je bilo u XV, XVI vijeku? Ne smije se danas ukrajinsko pitanje rješavati na taj način. Njega zapravo treba rješavati u skladu sa savremenim uređenjem te države, sekularne države, slične svim drugim sekularnim državama na Zapadu. To su potpuno drugi odnosi između država i nacija.

Sličan problem se pojavio u Makedoniji. Tamo su sekularne vlasti, komunisti, stvorili tzv. Makedonsku pravoslavnu crkvu. Tako se i ovdje u Crnoj Gori trude komunisti, nasljednici Titovog režima, da stvore tzv. Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Crnogorske vlasti su za vrijeme komunizma ubili ovdje 129 sveštenika, komunistička vlast ubila je mitropolita Joanikija. I ova je vlast prva postavila pitanje o tzv. Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Bezbožna vlast, ateistička vlast, sekularna vlast u sekularnoj državim gdje je Crkva odvojena od države, miješa se u unutrašnja pitanja Crkve. Isto to se dešava i u Ukrajini i u drugim državama koje su nastale posle boljševičke revolucije.

Crkva treba da se trudi da ujedini društvo i da nekako riješi bolno pitanje Pravoslavne Crkve u Ukrajini.

Tamo kao Ukrajinska crkva postoje i tzv. unijati, grko-katolici, zatim tzv. autokefalna Ukrajinska pravoslavna crkva i samoproglašena Kijevska patrijaršija. Prvi put se Carigrad, navodno na osnovu prava Enklitona, prava žalbe, miješa u život druge Pomjesne crkve, i to još 300 godina nakon što je prestala da važi njegova crkvena jurizdikcija nad Ukrajinom.

Riječ je, dakle, o potpuno nerazumnoj pojavi. Ja se još uvijek nadam da postoji mogućnost da se taj Tomos ne izda, i da ne može biti izdat bez saglasnosti kanonske Crkve.

Carigrad je kao kanonsku Crkvu na teritoriji Ukrajine priznavao samo Moskovsku patrijaršiju. A sad je Carigrad priznao episkope, koji su raščinjeni i anatemisani čak od strane jedne od Pomjesnih crkava. Prosto je nepojmljivo da je Vaseljenski patrijarh mogao učiniti takvo što.

Što se tiče miješanja, hoću da kažem  da je jasno da to nisu samo vlasti Ukrajine, i da su ta miješanja usmjerena protiv Rusije, i u suštini – protiv Pravoslavlja.

Uspjeli su iz tih krajeva da razjedine sve. Samo je još Pravoslavna Crkva ostala. I sad se te sile, demosnke sile ovog svijeta, spremaju da razjedine i Pravoslavnu Crkvu. I uspjeli su da u tome iskoriste drevnu Carigradsku patrijaršiju, da bi ona iskoristila pravo, koje joj je pripadalo u carskim vremenima. U bici za Ukrajinu, t.j. u podrivanju temelja Rusije vidi se ruka Amerike.

Pričaju o miješanju Rusije, ali kako se ona miješa, ako je ona sama tamo rođena? Kijevska Rusija je tamo rođena i neprekidno se razvijala 1030 godina. To što zapadne zemlje, Evropska Unija, i prije svega Amerika, rasplamsavaju i podržavaju bratoubilačke ratove, kao što su to radili i kod nas na Kosovu, pokazuje da je sve ovo što se dešava u Ukrajini drugi čin kosovske tragedije. Grupu zlotvora i kriminalaca, koji brukaju albanski rod, proglasili su vlastodršcima Kosova i priznali tzv. nezavisno Kosovo, a Pravoslavna Crkva Božja, naša vjekovna kultura i srpski narod odatle su prognani. Ono što su počeli komunisti, produžio je NATO svojim bombardovanjem Srbije i Crne Gore. Ono što je u Rusiji počelo dolaskom boljševika i ubistvom carske porodice sad donosi ove gorke plodove.

Ja duboko žalim što Carigradski patrijarh nije shvatio koliko su duboki i ozbiljni ovi problemi. On je krenuo iz dobre namjere – da sjedini, ali ovo nije put sjedinjenja, već samo put produbljivanja poteškoća koje su zahvatile Ukrajinu, isto kao što je i put stvaranja dubokog raskola u Pravoslavnoj Crkvi, koji neće donijeti nikakve dobre plodove, ne samo kod Rusa i Ukrajinaca, već ni kod nas.

Jer taj Denisenko je jedini koji je priznao Miraša Dedeića, kojeg je Carigradska patrijaršija raščinila i anatemisala. Mi smo o tome izvijestili Carigradskog patrijarha, ali on nije na to odgovorio. Naravno, on ne priznaje Dedeića. Ali ovim činom, prihvatajući one koji sve raskole u drugim mjestima priznaju kao kanonsku strukturu, on mimo svoje volje učvršćuje raskole, koji podrivaju jedinstvo Pravoslavne Crkve. I to na osnovu etnofiletizma, koji je Crkva već ranije osudila. Čak i Kritski sabor (šteta što Moskovska patrijaršija nije učesvovala, ali bez obzira na to, njegove odluke važe) potvrdio rešenja Sabora iz 1872. godine, koji je osudio etnofiletizam ka jeres i kao zmijski otrov, koji ruši jedinstvo Crkve.

Carigrad je potvrdio i potpisao ovo rješenje velikog Sabora, a sad upravo na osnovu etnofiletizma, ukrajinskog etnofiletizma koji je sekularne prirode, i na osnovu zahtjeva lica koja su se formirala pod udicajem boljševizma (kao Makarije), a sada su poklonici banderovaca (ukrajinskih fašista i bivših nacista) stvara crkvu. Da li je to normalno? Pa nije. A da ne govorim o tome što je Denisenko, kao ukrajinski mitropolit, pretendovao na tron Moskovskog patrijarha, pa kad ga nisu izabrali, on je sam sebe proglasio patrijarhom. Takvo je njegovo bezumlje. Kako to može da se proglasi normalnim bes zaglasnosti Majke-Crkve? A Majka-Crkva u Ukrajini nije Carigradska patrijaršija, nego je to već više od 300 godina – Moskovska patrijaršija.

– Nedavno je Milo Đukanović izjavio da je Ruska crkva udarna pesnica ruskih imperijalnih interesa. Šta je pod tim mislio?

– To morate njega pitati. Vjerovatno je mislio na to da se Crnogorska mitropolija, koja ovdje postoji već 800 godina, odnosi prema Ruskoj crkvi i Rusiji onako kako se prema njima odnosila vjekovima, a posebno u vrijeme mitropolita Danila.

Da nije bilo te, kako on kaže ,,imperijalne Rusije”, ne bi bilo ni Crne Gore. Ni 1878. godine, ni kasnije. Ruski car Nikolaj II spasio je Srbiju i Crnu Goru 1915. i 1916. godine, kad je Crna Gora bila primorana da kapitulira, a kralj Petar je sa cijelom srpskom vojskom odstupao preko Kosova do albanskog primorja. Tada je ruski car saveznicima postavio ultimatum, zaprijetivši im, da ako ne ne pomognu srpskoj vojsci da se spasi (a austro-ugarska vojska im je bila za petama), Rusija će potpisati separatni mir s Njemačkom i Austro-Ugarskom. I zato su saveznici morali da pošalju Srbima brodove. Da je Nikolaj II potpisao separatni mir, ne bi bio ubijen, ne bi ubili njegovu porodicu. Kajzer je poslao Lenjina i podigao revoluciju u Petrogradu 1917. godine. Car i njegova porodica su ubijeni od strane boljševika, a zapravo su ih Njemci ubili. Carska porodica i carska Rusija su svojim životom platili spasenje svojih saveznika – Srbije i Crne Gore.

 Dakle, o čemu se radi? Kakva je to ,,imperijalistička Rusija”?

– Crna Gora se od 1700. godine do danas stvarala naporima Rusije. I njena prosveta, i čitavo uređenje, sve do kralja Nikole 1918. godine, i Mitropolija samo nastavljaju tu tradiciju. I nikakva imperijalistička Rusija se ovamo ne miješa. K nama dolaze ruski episkopi, s kojima smo nedavno u manastiru Duljevo podigli spomenik carskim strastotrpcima, na kom su uklesani njihovi likovi. To je možda najljepši spomenik carskoj porodici. Ako je to imperijalizam…

Ja ponekad kažem da su to sankcije Mitropolije protiv Rusije…

Gospodin Đukanović je u borbi protiv ,,ruskog imperijalizma” postao igračka u rukama zapadnoevropske, američke imperije i bloka NATO – onih koji su bombardovali Crnu Goru, Srbiju i Kosovo, koje je bilo dio Crne Gora kad je ona bila nezavisna kraljevina. A sad je Đukanović priznao Kosovo, a Rusi su pokušali da spase jedinstvo našeg naroda i države. Nažalost, tada Rusijom nije vladao onaj, koji vlada danas, već njegov prethodnik, koji to nije razumio. Zato ja ne znam na šta Đukanović misli kad govori o ,,imperijalizmu”.

Dodao bih još ovo o odluci Carigrada: ova odluka donosi katastrofu Carigradskoj patrijaršiji i jedinstvu Pravoslavne Crkve. Zato se mi nadamo, da će se u najskorije vrijeme, kako je to tražila Moskovska patrijaršija, ovo pitanje riješiti na svepravoslavnom nivou.

Pitanje Ukrajine ne može da riješi nijedna Pomjesna crkva, jer je to pitanje toliko opširno, da zahtijeva učešće svih Pravoslavnih crkava. Ovo je pitanje važnije od svih o kojima se odlučivalo na Kritu. I zbog toga čudi stav Carigrada, jer se on uvijek obraćao drugim Pomjesnim crkvama (npr. za vrijeme raskola u Bugarskoj crkvi 1994. godine Carigrad je pozvao predstavnije drugih Pomjesnih crkava da kanonskim putem riješe problem raskola), a ovdje su se pojavile priče, da će se, po ugledu na ukrajinski presedan, zalazeći na teritoriju druge Pomjesne crkve, rješavati i pitanje vezano za Makedonsku pravoslavnu crkvu.

Vaseljenskog patrijarha sprečava samo to što još nije ispunjen njegov zahtjev – odricanje od naziva ,,Makedonska pravoslavna crkva” (u Ukrajini mu naziv ,,Ukrajinska pravoslavna crkva” ne smeta). On je, ipak, Grk, i bojim se da će se zbog toga kod njega u makedonskom pitanju projaviti grčki etnofiletizam.

Stvar je u tome što bi to bila Makedonija, koja bi se temeljila na Aleksandru Makedonskom i Caru Filišpu, a to je opet pitanje vraćanja na komunističke mitove. Kao i u Crnoj Gori, neokomunisti nastavljaju da ih razvijaju. Oni su tražili da se Crnogorska mitropolija, t.j. Srpska pravoslavna crkva ponovo registruje, kao da mi postojimo od juče. Zakon iz 1987. godine predviđa registraciju samo novih vjerskih zajednica, a ne registraciju tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica. A sad su naši neokomunisti počeli to da traže, i maltene nas progone. Kod nas žive ruski monasi i monahinje, sveštenici iz Republike Srpske i Srbije. Ne daju im boravišne dozvole, jer nisu državljani Crne Gore. To je isti metod koji je sproveden u Makedoniji.

Takozvanog mitropolita crnogorskog, kog su stvorili neokomunisti, Dedeića, kojeg je Carigradska patrijaršija raščinila, priznaje samo Filaret. I već mnogo godina služe zajedno. Kako će sad postupati Carigrad, ako je priznao Filareta, kog je raščinila Moskovska patrijaršija? Onda će morati da prizna i onoga ko s Filaretom saslužuje, a koga je sam Carigrad ranije raščinio.

Tako da su naša braća u Carigradu slabo prosudila.

Molim se Gospodu da im On pomogne.

Takođe se molim i da Moskovska patrijaršija i naša braća u Ukrajini sa smirenjem strpljivo prevaziđu nezdravi raskol, koji nije ništa drugo, do plod svega što se dešavalo, posebno 20-ih godina HH vijeka. Crkva je jedina sila, koja je objedinjavala te narodem a sad demonske sile svijeta ovoga i destruktivne sile unutar Crkve i moćnici ovoga svijeta ostvaruju prave imperijalističke ciljeva. Rat u Ukrajini već traje, a sad Carigrad treba da potvrdi da taj rat ide protv Crkve i jedinstva naroda Božjega, i protiv Rusije, kao najveće pravoslavne zemlje. To nije dobro, i ničega dobrog tu nema ni za Carigrad. Nije imao pravo da načini ovakav korak. Postoji još nada da će se ljudi vratiti razumu i istinskom kanonskom poredku.

Kao što sam već rekao, ovakvim postupcima Carigrad dovodi u pitanje svoje prvenstvo. Ponavljam, on zasniva svoja dejstva na tome što je to carska prestonica, a ona ne postoji od  XV vijeka. Ona više nije ni u Rusiji, ni u Vizantiji. Nema više ni Ruske, ni Istočnorimske imperije, ali Crkva je ostala. I ona mora da gunkcioniše na zdravim jevanđelskim načelima, onako kako je funkcionisala prije cara Konstantina.

Izvor: https://pravoslavie.ru

S ruskog: Georgina Stanišić