Mitropolit Antonije (Pakanić)

Mitropolit Antonije (Pakanić) – Mitropolit Amfilohije je Sveti čovjek

Mitropolit Antonije (Pakanić) govori o ličnim susretima sa mitropolitom Amfilohijem, o njegovom služenju i svetosti.

Vladiko, Vi ste se više puta sretali sa vladikom Amfilohijem. Kavi su glavni utisci?

– To je sveti čovjek. Sveti u svim projavama. Teško je, vjerovatno, naći priznatiji autoritet u Crkvi. Pravi nacionalni i duhovni lider. Njegov odlazak je ogroman gubitak za narode Crne Gore, Srbije, i za Južnu Ameriku, o kojoj je takođe duhovno brinuo. I za mnoštvo pravoslavnih na svim kontinentima naše planete.

Vi ste se upoznali u Crnoj Gori?

– Za vladiku Amfilohija ja sam čuo još za vrijeme svojih studija. On je bio jedan od najboljih savremenih pravoslavnih bogoslova. Mi smo čitali njegove radove, a kada je on došao u Trojice-sergijevu Lavru, imali smo mogućnost da razgovaramo s njim.
Ali bliže naše poznanstvo dogodilo se za vrijeme kada sam ja bio rektor Kijevske duhovne akademije. Mitropolitu Amfilohiju je dodijeljen stepen počasnog doktora teologije (koju nažalost mi njemu nijesmo uspjeli uručiti).

Posjećujući Crnu Goru, vidio sam, kako on voli svoj narod, kako brine za situaciju u zemlji.

Opšte je poznato, da je vladiku Amfilohija okruživala svenarodna ljubav crnogoraca od malog do velikog. Njega su nazivali ocem, majkom, đedom i apostolom. U čemu je tajna takvog priznanja i poštovanja?

– On je bio pravi otac naroda. Propovijedi vladike Amfilohije su uvijek bile ispunjene takvom unutrašnjom evanđelskom snagom i ljubavlju, bile su toliko aktuelne i svojevremene da su ih ljudi doživljavali kao obraćanja lično njima. On je bio blizak i srodan svakom.

Ljubav prema ljudima i briga za pastvu se projavljivala neprestano.

Prije godinu dana vladika me pozvao na praznovanje Svetog Arhistratiga Mihaila. U srpskoj Crkvi nema tradicionalnih u našem poimanju imendana, već imaju svoj praznik, dan Krsne slave – dan svetog pokrovitelja cijelog svoga roda-prezimena. I ta slava se prenosi sa koljena na koljeno. Pokrovitelj porodice Radovića je Sveti Arhangel Mihail.
I posle Božanske Liturgije a ja sam posmatrao prizor, kako osamdesetdvogodišnji vladika cijeli dan stoji na nogama okružen ljudima koji su stalno pristizali da bi mu čestitali. Pozdravili smo se mi tada kratko zato što su ljudi dolazili i dolazili… Kako su nam potom rekli on je primao goste još cijelu nedelju.

On je bio dio svoga crnogorskog naroda. Pravoslavlje u Crnoj Gori je čvrsto vezano za mitropolita Amfilohija. On je postao njen arhijerej, kada je pao socijalistički režim i njegovim trudom se obnavljao crkveni život: gradili hramovi, otvarali se novi manastiri. Preko 700 hramova i manastira je obnovljeno posle razrušenja i opustošenja.
Pri tom, otvarali su se manastiri ne kao zdanja ili arhitektonski kompleksi, već kao pravi manastiri. Znajući njegovo duhovno nastrojenje i ljubav prema monaštvu, mnogo ljudi je dolazilo u Crnu Goru iz raznih krajeva svijeta, kako bi primili monaški postrig upravo iz njegovih ruku. On je postrigao svakoga i svaku lično. Bilo je mnogo monaha čak i iz Rusije, Ukrajine i Bjelorusije.

Njegov monaški put je jedinstven i time, što je on opštio sa svetima koji su već sada od strane Crkve kanonizovani. Bio je duhovni učenik prepodobnog Justina (Popovića) i prepodobnog Pajsija Svetogorca. Njih je objedinjavalo duhovno prijateljstvo, jedinstvo duha.

Podvižnik našeg vremena. Smjeli i iskreni protivnik svih crkvenih raskola. Naravno, ljudski želio bih, da takvi hrabri ljudi, snažni sa autoritetom, a on je bio jedan on najuglednijih pravoslavnih bogoslova i jerarha u cijelom pravoslavnom svijetu, budu poduže sa nama.

Njegove riječi za zaštitu kanonskog ustrojstva, posebno kada je u pitanju naša ukrajinska situacija, uvijek su bile izmjerene i tačne. Prema njemu se orijentisao i veliki broj jeraraha drugih Pomjesnih Crkava.

I u tom smislu njegov odlazak je za nas težak, ali ja vjerujem, da će on biti zaštitnik pravoslavne Crkve već tamo, na Nebesima, kada se bude molio kraj prestola Božijeg da će moliti od Gospoda da On sve nas urazumi i nispošlje nam jedinstvo, i pravilno poimanje, i odgovornost za sudbinu Pravoslavne Crkve.

– Vladiko, Vi ste bili na opijelu mitropolitu Amfilohiju. Podijelite sa nama svoje utiske.

– Osjećaj je, da je sav narod bio na sahrani. Svenarodna ljubav se projavila i u taj tužni čas, kada je Gospod primio njegovu dušu.

Tužan čas gledajući ovozemaljskim očima. Gospod Sam zna, kada da nam da život, i kada da ga uzme. Glavni osjećaj na sahrani je jedinstvo nesjedinjivog. Sa jedne strane hiljade ljudi koji plaču, pritom plaču svi, djeca, odrasli, omladina. Ali od toga plača nema uninija. Plač od bezizlaza koji razdire dušu je jedno. A ovdje je bio svijetli plač, ispunjen nadom.

Vladika Amfilohije je uspio da vaspita svoju pastvu da se pravilno odnosi ne samo prema životu nego i prema smrti. Taj plač je bio unutrašnja duhovna radost i toržestvo za crnogorsku zemlju, kada je ona na poslednji put pratila svoga sina i svoga oca. Vladika Amfilohije je postao otac naroda, koji se nije bojao ništa da pretrpi radi Crkve i cijelog je sebe davao, da bi se Ona obnovila i procvjetala.

Masa ljudi je došla da se oprosti, sav trg je bio ispunjen pred Hramom, koji je on sagradio. Vladika je sve radio temeljno i sa duhovnim smislom. I Hram između ostalog.

– Kakav je pravac bio zamišljen pri gradnji?

– Ako pogledate na predivni veliki hram Vaskrsenja Hristovog u Podgorici, primjetićete, da se donji dio hrama sastoji od grubih ogromnih kamenja, više već ide obrađeni kamen, a na samom vrhu se mogu vidjeti tanko veoma lijepo obrađeno kamenje. Kamen za gradnju katedralnog hrama je dovožen iz cijele Crne Gore.

Donji grubi kamenji su kao ljudi, koji su tek došli u Crkvu: neobrađeni, neotesani, sa oštrim uglovima, nepravilnostima, i grubostima. Viši kamenji su kao ljudi, koji se postepeno preobražavaju u Crkvi blagodaću Duha Božijeg, koja odsjeca sve nepravilnosti i neravnine. Kamenji na samom vrhu su oni koji su istinski uzrasli u Crkvi i već su postali plod umjetnosti.

Pravoslavni svijet je danas strašno podijeljen. Šta se može učiniti da bi se objedinio?

– Hrabro se držeći istine. Kako je rekao svetitelj Marko Efeski „Nikada se, o čovječe, to što se odnosi na Crkvu, ne ispravlja kroz kompromise: nema ništa srednje između istine i laži“.

Sada je složena stranica u istoriji Crkve. Kako ukrajinska, tako i crnogorska Crkve preživljavaju gonjenja, otimanja. Sjetimo se kako se ponašao mitropolit Amfilohije cijelo to vrijeme.

Kada je prošla crnogorska vlast donijela odluku o otimanju imovine Srpske Pravoslavne Crkve, vladika je hrabro stao u zaštitu i narod je čuo njegov glas. Stotine hiljada ljudi je ustalo duhom za svoju vjeru i Crkvu. Pravo čudo!

Kada je vladika saznao, da su nekoga uhapsili, on je došao u policiju i rekao: mene hapsite a njih pustite, ja sam organizator svega toga.

Ne gledajući na svoje godine i bolesti, on se nije skrivao, već je bio spreman da sjedne u zatvor, samo da bi pustili te ljude. Hrabrost i čistota – pravi primjer za podražavanje. Dobar i čvrst. Pravi Vojnik Hristov!

Pominjaćemo ga molitveno sa nadom, da on nas već kod Prestola Gospodnjeg pominje i moli se za nas.

Razgovarala Natalija Goroškova
Sa ruskog protojerej Ostoja Knežević