U Manastiru Duljevo u Paštrovićima proslavljena je danas, 9. januara, hramovna slava – praznik Svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana.
Svetu arhijerejsku liturgiju služio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije, uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva, te molitveno učešće monaštva i vjernog naroda.
Na kraju Svete službe Božije blagosiljan je slavski kolač, nakon čega se sabranima obratio mitropolit Joanikije.
Vladika je podsjetio na značaj praznika Roždestva Hristovog i njegove poruke mira i zajedništva, ističući da nam praznici otkrivaju smisao našeg života. On je naglasio da praznik Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana na poseban način svjedoči o suštini pravoslavne vjere.
„I ovaj današnji praznik na jedan veličanstven način svjedoči i kakva je naša Sveta vjera. Za Svetoga prvomučenika Stefana kaže se da bješe ispunjen blagodaću Duha Svetoga, da je njegovo srce i njegova duša već bila postala, prije nego što je još izabran za arhiđakona, da je postala sasud Duha Svetoga i Sile. I kad je on počeo da propovijeda Jevanđelje, iako su već propovijedali ranije veliki apostoli, Petar, Pavle i Jovan, ali kad je počeo da propovijeda Sveti Stefan, odmah je nastala neka pometnja kod Jevreja, pojavila se zavist“, kazao je mitropolit.
Mitropolit Joanikije ukazao je na to da Sveti ugodnici Božiji u ljudima bude različita osjećanja i donose velike promjene, te da problem nastaje onda kada čovjek upadne u zabludu koje ne želi da se oslobodi.
„Pojedini ljudi koji su ogrezli u nekim svojim zabludama, i to je ljudski, negdje da čovjek bude u zabludi i da podlegne pojedinim zabludama, ali je još ljudskije i da se tih zabluda oslobodi. Međutim, nastaju problemi onda kada čovjek neće da se oslobodi nijedne svoje zablude, nijedne svoje loše navike, nego tjera samo po svome. A onda se pojavi i zavist kada dođe Božija novina u naš život preko pojedinih ličnosti, kao što je bio Sveti Stefan.“
Podsjetivši na događaje koji su prethodili stradanju Svetog arhiđakona Stefana i klevetama kojima je bio izložen, mitropolit je naglasio da je Hristos došao u svijet u kojem su se ljudi trudili oko toga kako da izmisle najstrašniji oblik mučenja, te dodao da je stradanje Svetog arhiđakona Stefana bilo hristoliko.
„Hristos je donio blagodat Duha Svetoga, donio je oganj Božije ljubavi i Božije milosti da ga baci na ovu zemlju i da sa njom, sa tim ognjem, zapali naša srca i naše duše da sijaju u svakom momentu. I vidimo, kad su bile najveće, najupornije, najotrovnije te klevete, zasijalo je lice Svetoga prvomučenika Stefana, kao što bilježi Sveti apostol Luka, kao lice anđela, lice Božije pravde. Božija pravda je osjenila njegovo lice i pokazala da su te klevete lažne. Ali, džaba je bilo, već je ta atmosfera linča bila napravljena — kamenovan je Sveti prvomučenik Stefan. Ali on je postradao podobno svome Gospodu Isusu Hristu, podobno svome Spasitelju. Njegova smrt je bogolika, hristolika. I on se molio i za svoje mučitelje, što znači da ga je Gospod Isus Hristos ukrijepio do te mjere da on, Njegov sluga, na isti način postrada kao što je i sami Gospod postradao.“
On je podsjetio i na istorijski značaj Svetog Stefana kao zaštitnika hrišćanskih dinastija, posebno dinastije Nemanjića, ktitora manastira Duljevo, svetinje koja je, kako je kazao, vaskrsla iz pepela.
„Treba da se podsjetimo da je Sveti prvomučenik Stefan bio zaštitnik mnogih hrišćanskih dinastija, pa i naše svetorodne dinastije Nemanjića, ktitora ove svete obitelji. Da li je Sveti Stefan Dečanski dok je vladao tadašnjom Zetom ili njegov sin Dušan, ko je podigao od njih dvojice ovaj manastir, govori se i za jednog i za drugog — nije to nama bitno. Ovo jeste nemanjićka svetinja ovdje u Paštrovićima, drevna, blagoslovena svetinja koja je, evo, vaskrsla iz pepela. Bila je napuštena i zapuštena i oronula, međutim, evo, dade Bog te se obnovi u poslednje vrijeme i procvjeta i propoja.“
Mitropolit je uputio molitvenu želju da vjerni žive po primjeru Svetog prvomučenika arhiđakona Stefana, istrajavajući u ljubavi, dobroti i milosrđu.
„Jer ako se ne ispunjavamo tim Božijim dobrotama, Božijim milinama, onda vidimo kako to ide, kako se čovjek može izopačiti, kako se njegovo srce može napuniti mržnjom, zavišću i pakošću. I zapravo nema, nego čovjek ide ili jednim putem – putem svjetlosti, putem spasenja, putem Božije pravde i ljubavi ili drugim putem – putem propasti. Ne može biti nešto između, ne postoji to između. To je velika zamka: „ajde malo ću ovako, malo ću onako“. Od toga, vajde nema, to je nešto što je jako loše. Treba da budemo odlučniji i spremniji uvijek da se borimo za dobro i za spasenje svoje duše i za spasenje svojih bližnjih.“
Na kraju, vladika je čestitao slavu sestrinstvu manastira, ovogodišnjoj kumi slave, gospođi Dragani Rafailović, kao i gospodinu Dejanu Rajkoviću, koji je preuzeo dio slavskog kolača i kumstvo za narednu godinu.
O. B.
Foto: Željko Drašković
