Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je, sa sveštenstvom, u šestu nedjelju po Pedesetnici, kada naša Sveta crkva slavi Svetu mučenicu Nedelju, 20. jula 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju, u Crkvi Svetog apostola i jevanđeliste Luke, u Ninkovićima kod Žabljaka.
Arhipastirskom besjedom sabranima u svetom bogosluženju, obratio se Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije.
„Ja sam kao mali naučio da se ovo mjesto zove Krstac, iako nije imalo crkve, bar u skorije vrijeme, pa je naziv kojim je narod prizivao svetinju na ovom mjestu, naslutio i prizvao ovaj divni, veličanstveni hram, možda, ne toliko po dimenzijama veliki, ali svaki Božji hram je veliki, u kojem se savršavaju Svete tajne.
Čuli smo u Svetom jevanđelju da se kaže da je Gospod došao u svoje mjesto. To znači, vjerovatno, u grad Kapernaum gdje je stanovao, imao svoju kuću dok je propovjedao; jedno vrijeme je bio i kod apostola Petra i boravio. I kad je došao, okupio se narod ogromni oko Njega, čuvši da se vratio sa putovanja i propovjedi, i onda su uzetog donijeli pred noge Njegove, a On kad je govorio i propovjedao okupljenom narodu uvijek su Ga uhodili i pratili starješine judejske, književnici i fariseji, ne bi li Ga uhvatili u riječi za koju će Ga optužiti i osuditi kao što se, na kraju i desilo, i raspeti, ubiti kao što se desilo da su Ga razapeli na krstu“, rekao je Vladika, dodavši da oni kao duhovni autoriteti tog vremena, književnici, u stvari, pismoznalci, koji su se bavili Torom i zakonom Božjim, ostavili su bili za sebe ekskluzivni položaj i pravo da tumače Toru i zakon i proroke.
„Dok je govorio Gospod i propovjedao, oni sjednu, sjede i slušaju. Taj položaj sjedeći, kojim oni sebe manifestuju, izražavaju, to među narodom izražava da su oni autoritet, koji sjedi i sluša šta ovaj propovjeda, pa ako nešto pogriješi onda će oni da Ga ispravljaju, da Ga razobliče pred narodom, da Ga obrukaju. Nije im bilo svejedno, ogromni narod je za Isusom išao i velika su se čuda dešavala. Njihov položaj je bio doveden u pitanje i autoritet pred narodom. Kad je On ovom oduzetom rekao: Čedo, opraštaju ti se grijesi tvoji. Važno je znati da u to vrijeme, pa možda i do danas, neki misle da je tjelesna bolest vezana za duhovno i duševno oboljenje, onaj ko je bolestan tjelesno, mora da je nešto sagriješio. To je bilo u neraskidivnoj svezi tada među Jevrejima i važilo, ako je neko bolestan, značilo je da je nešto sagriješio i da ga je Bog kroz to i time kaznio i opomenuo.
A Gospod je kroz svoje propovjedanje i posle kroz istoriju Crkve pokazalo se nebrojeno puta da nikad nije u svezi oboljenje, ne mora značiti, sa duhovnim ili duševnim anomalijama. Tako i onaj iz Jevanđelja što je bio slijep, kad su pitali učenici Isusa, kad su ga doveli da ga Isus iscijeli i molili, pitali su Ga: Ko je kriv i ko je sagriješio, on ili roditelji njegovi. A Isus im kaže: Nije sagriješio ni on, ni roditelji njegovi, nego da se čuda Božja i slava Božja pokaže na ovom čovjeku. S toga, kad je On rekao, da se vratimo na jevanđelsku priču, da se opraštaju grijesi ovom koji je oduzet, nije mogao sam da ide nego su ga donijeli u pokrovcu, pred Isusa, to je značilo ako mu je oprostio grijehe da će ovaj i ozdraviti. Onda su ovi koji su sjedili, pismoznalci pomislili u sebi, dakle, ne javno rekli: Ko je ovaj da uzima sebi za pravo da on grijehe otpušta; to samo može jedini sami Bog. I to je istina, to može samo jedini sami Bog, ali kroz to je Isus stalno nagovještavao da je On Bog, odnosno Sin Božji, da je ravan Ocu po suštini, da ima božansku prirodu i da On ima vlast otpuštati grijehe“, besjedio je Njegovo visokopreosveštenstvo.
Naveo je da, kad je On čitao njihove misli i znao dubine srca njihovog, naglas je rekao: Zašto govorite, licemjeri, ko je ovaj da može grijehe otpuštati.
„A ja vam kažem da ne samo da mogu grijehe otpuštati, nego da mogu i tjelesno liječiti, iscjeljivati, ali, Gospod to nije, i to je važno da znamo, radio da bi sam sebe time proslavio, da bi time stekao popularnost među narodom i da bi time više ljudi išli za Njim. Njegova jedina namjera je bila da pokaže da je On Sin Božji koji je došao u ovaj svijet i to je najveća tajna. Svi oni koji su Mu sljedovali, pa posle kad je sišao Duh Sveti na njih, Sveti apostoli samo su jedno svjedočili, to su i oni rekli: Ono što očima vidjesmo i ono što ušima čusmo, i ono što ruke naše opipaše, to vam svjedočimo Isusa Sina Božjeg Spasitelja. To je suština današnjeg Jevanđelja i uopšte našeg sabranja ovdje, da smo se okupili oko Isusa koji treba da nam grijehe otpusti, koji jedino to može i da se pričestimo i pripremimo za ove Svete tajne, sabore i liturgije; dobro je i što smo došli, ali je dobro da se za to malo pripremimo kako valja, postom i molitvom.
Ali, ponajviše, neosuđuvanjem, neklevetanjem, neogovaranjem, nespletkarenjem, ne samo da budemo, kako danas vole da kažu današnji moderni ljudi, korektni ili da druge istolerišemo, kako oni vole da kažu, nego nas je Gospod prizvao i mjera našeg međusobnog ljudskog odnosa jeste da volimo jedni druge. A kad budemo voljeli jedni druge, onda će se useliti u nas mir i radost i spokojstvo i blagodat Duha Svetoga. To će biti jasan znak da nam je Bog grijehe naše oprostio. A da bismo se vježbali u smirenju, toj najdivnojoj vrlini za koju je Sveti Serafim Sarovski rekao: Ako se samo jedan smiri, hiljade oko njega će se spasiti. To je najdivnija i najljepša i najuzvišenija božanska vrlina. Bog da se nije smirio, ne bi došao među nas, ne bi se ovaplotio, ne bi postao dio, jedan od nas po svemu istovjetan, osim po grijehu, uzeo našu prirodu ljudsku na sebe i postao, ostajući istovremeno i Bog, postao je i čovjek. Zato Ga i nazivamo bogočovjek“, rekao je Mitropolit.
Dodao je da On nije prestao da bude Bog, niti je samo jedan kratak period, oročeno čovjek, nego na svu vječnost je čovjek i Bog istovremeno.
„To je naše prizvanje, i zato to smirenje jeste da drugoga postavimo, uvijek da mislimo da smo niži od svih ljudi. Kad je Sveti Antonije, najveći podvižnik u istoriji podvižništva i monaškog života, rodonačelnik monaštva u hrišćanstvu, dostigavši sve vrline u pustinji koja se posle zvala Antonijeva, pomislio je: Gospode, ima li iko kao ja u vrlinama da je stekao takvu bestrasnost i takve vrline kao ja, ima li iko ravan meni u hrišćanskom svijetu, među hrišćanima? Javi mu se Bog i kaže mu anđeo: Ima jedan u Aleksandriji obućar, koji je dostigao veću mjeru od tebe duhovnu, i uzrast. On otrči da upozna tog, želeći da se i on time obogati, da vidi kako je on nadrastao to što je trenutno Antonije. I došao je kod tog obućara i pitao ga je, razgovarao s njim, i vidio da je po svemu običan i ni po čemu nije mogao da zaključi da ima velike vrline i da tako visoko stoji pred Bogom i da ga Bog toliko visoko vrednuje. Zamolio ga je da mu kaže tajnu, on kaže: Nemam ja nikakvu tajnu, ja samo popravljam cipele, a svaki čovjek koji ispred mene prođe ja kažem: Gospode, ovaj će se čovjek spasiti, a ja ću zbog svojih grjehova zaslužiti pakao.
I ko je god ispred njega prošao on je rekao: Gospode, ovaj će se spasiti, ovaj je bolji čovjek od mene. Tad je udario šakom od koljeno Antonije, vratio se u svoju pustinju da nastavi da se podvizava, jer nije samo u tom spoljašnjem podvigu smisao. Smisao je u našem unutrašnjem stanju, jer je onaj uzrok i razlog zbog čega je anđeo s neba pao, to je bila gordost i oholost, a nasuprot gordosti ide smirenje koje će one koji su pali podići ta vrlina, vrlina smirenja u raj i u Carstvo nebesko. Ako ga ne budemo još ovdje, u svom životu, trudeći se, osjetili te nagovještaje mira, radosti u Duhu Svetom, nećemo ga osjetiti nikada“, poučavao je Vladika Metodije.
Naveo je da nigdje nije takav mir kao na groblju, gdje su se ugasile sve želje, sva stremljenja, ideologije su na grobljima sahranjene.
„Ostala su djela onih koji su legli pod ove ploče, ali, rekli su Sveti oci: I upokojeni se spasavaju molitvama Crkve, žive Crkve; mi smo ih danas ovdje pominjali, počev od Rajkovog groba, pa do svih ovih grobova i svih grobova s kraja na kraj vaseljne, i vidljivih i nevidljivih. Sva je ova zemlja na kostima ljudskim, svih ovih hiljada godina, koji su prošli. Proći ćemo i mi, ostaće samo jedno – naš odnos s Bogom i kako smo svog bližnjeg gledali i tretirali.
Neka vam je sa srećom ovo sabranje. Ja sam, već, treći put ovdje. Prvi put kad je bilo osvećenje s Mitropolitom Joanikijem, drugi put godinu posle toga, prošle godine sticajem okolnosti nisam stigao. Gledaću da stalno ovdje dolazim, ne zbog toga samo što su ovdje i kosti mojih predaka, i moja ujčevina koja ovdje živi u ovom selu, nego zato što je divno i blagosloveno, mirno i spokojno ovo mjesto i kraj koje to zaslužuje da se ovdje sabiramo i Bogu molimo. Odavde je i Živojin Mišić, njegovi preci potekli. Njegov prađed je rođen ovde od Kaljevića. Danas je Vladislav Kaljević ovdje jedan od domaćina. Gdje je teklo i kapaće. Ovi su Kaljevići otišli u Struganik kod Valjeva pa su se Mišićevi prezvali Mišići po njegovom Mišu, đedu, a Radovan mu se otac zvao, tako da je i Živojin Kaljević, dakle, u ovom narodu ima materijala itekako, samo to treba osoliti, kao što se i sir u ovim kolibama, danas ne tako kao nekad, soli i skorup skuplja da se ne bi ukvario, tako i ovaj materijal treba da se soli blagodaću Božjom, molitvom, Svetim tajnama, bogosluženjem, Crkvom i svetim Božjim vrlinama“, poučavao je Mitropolit budimljansko-nikšićki G. Metodije.
Obratio se i domaćin sabranja Vladislav Kaljević, poželivši dobrodošlicu Visokopreosvećenom Mitropolitu Metodiju i svim vjernicima.
„Dobro došli u naše selo Podgora, pred svetinju, posvećenu Svetom apostolu i jevanđelisti Luki našem nebeskom zaštitniku. Danas stojim pred crkvom koja je plod vjere, ljubavi i truda mnogih ljudi, ali i vizije jednog čovjeka čije ime ne smijemo i nećemo zaboraviti – Rajka Vojinovića, ktitora i osnivača ove crkve 2018. godine. Rajko je ostavio zavjet svom narodu i svome selu da ovdje, na ovom mjestu, stoji dom Božji za utjehu, za molitvu, za saboronost. Neka mu Gospod podari vječni pokoj i Carstvo nebesko. Na meni kao ovogodišnjem domaćinu čast je da vas ugostim i zajedno sa vama podijelim radost današnjeg praznika. Naš zadatak je da ovu svetinju čuvamo, okupljamo se oko nje i predajemo i poklanjamo pokoljenjima koja dolaze. Zahvaljujem Gospodu na današnjem danu, našem Mitropolitu i sveštenicima na službi, a vama svima na dolasku i zajedništvu. Neka nas Sveti Luka sve vodi i čuva u zdravlju, vjeri i slozi“, poručio je Kaljević.
Zajedničarenje je nastavljeno uz trpezu ljubavi.
Izvor: Eparhija budimljansko-nikšićka
