Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije služio je sa sveštenstvom, na praznik Svetog velikomučenika Prokopija, u ponedeljak 21. jula 2025. godine, Svetu arhijerejsku liturgiju u crkvi posvećenoj današnjem prazniku, u Lepencu kod Mojkovca.
Sasluživalo je sveštenstvo Eparhije, a u liturgijskom proslavljanju praznika Svetog velikomučenika Prokopija, koji je hramovna slava crkve u Lepencu, učestvovao je vjerni narod ovog kraja.
Po odsluženoj Liturgiji, osvešan je i prelomljen slavski kolač i blagosiljano žito.
Praznik Svetog velikomučenika Prokopija i hramovnu slavu sabranima je, riječju arhipastirske besjede, čestitao Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije. Kazao je da su se okupili na hramovnu slavu, da proslave ime Božje, ištući molitve od Svetog Prokopija, velikog ugodnika Božjeg.
„Da bismo se naučili slaviti, slaviti Boga i zahvaljivati Njemu na svakom Njegovom daru, pa tek onda na kraju Ga moliti za nešto, za naše potrebe, želje koje imamo, iskušenja koja treba da prevaziđemo, naše slabosti da pobijedimo, dakle, da bismo se naučili slaviti treba prvo da smo duboko utemeljeni u našoj vjeri, da budemo svjesni šta to slavimo da bismo slavili. Kad dođemo ovdje, na ovo mjesto, moramo znati zbog čega smo došli. Nije samo onako okupljanje građana, nego je to sabor, sabor svih svetih ovdje s nama zajedno, koji smo se okupili oko Hrista vaskrsloga, slaveći Oca Njegovog i Duha Svetog koji nas blagodaću svojom ovdje sabira“.
„To kaže i ova pjesma, kad smo okretali sad slavski kolač: Blagodat Presvetog Duha nas danas sabra. Tako se kaže u pjesmi. I svi, uzevši krst svoj, govorimo: Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje. Dakle, nikad, to su danas neki veliki pedagozi i učeni ljudi otkrili i objavili da se djeca nikad ne mogu naučiti vrlinama zahvaljivanja, poslušnosti, zajedništva, iskrenosti bez utemeljenja na tradiciji i vjeri, na istoriji svog naroda. Kad osvijeste čega su dio i koje zajednice i kad osjete veličinu te zajednice, silu te zajednice, Božju prisutnost u toj zajednici, onda počinju da budu zahvalni što i oni pripadaju toj zajednici“, rekao je Vladika.
Po Vladikinim riječima, oni nikada ne mogu biti svjesni, niti se zahvaljivati Bogu na propadnosti toj zajednici ako ne znaju ništa o toj zajednici, ako nisu na njoj utemeljeni, a to znači time vaspitani.
„Vaspitati znači hraniti, ali pitati, vaskoliko pitanje, ne samo tijela, nego i duše čime se oblikuje obraz u čovjeku. Obrazuje se čovjek vaspitanjem, vaspitanje i obrazovanje u čijem centru je vjera, vjera u vaskrslog Hrista. Sveti velikomučenik Prokopije, kad mu se Hristos javio, kao što se javio i Svetom apostolu Pavlu na putu u Damask, tako se i njemu javio kad ga je car poslao da progoni hrišćane. Njemu je otac hrišćanin bio Svetom velikomučeniku Prokopiju, a majka neznaboškinja, ali mu je otac rano umro pa ga majka nije hrišćanski podizala. Molitvama svoga oca, kao što i mi ovdje, mnogi od nas stojimo molitvama naših predaka, ne svojom zaslugom, a kad toga budemo svjesni onda ćemo se zahvaljivati Bogu na našim precima i na tome što nas nije ostavio njihovim molitvama, nego nas i dalje sabira ovdje oko sebe“.
„Onda je Sveti velikomučenik Prokopije, kad se sreo s Bogom licem k licu, kad Ga je duboko osjetio i kad Mu se poklonio, kad ga je Hristos pitao: Gdje si to pošao, koga goniš, isto kao što je Pavla pitao; on Ga pita: Ko si ti? On kaže: Ja sam Hristos vaskrsli. On Mu se pokloni i počinje da propovjeda. Kad je krenuo otišao je da tjera agarjane, a ne hrišćane i javno ispovjeda Hrista i Njegovu ljubav. Ništa drugo apostoli nisu svjedočili i ispovjedali i svi oni koji su im sljedovali, slušali njihovo učenje, preko Svetog Prokopija koga danas slavimo, pa svih svetih do današnjeg dana i Svetih Nemanjića, koji su u temelju naše nacije, našeg naroda, naše vjere svetosavske, pa do današnjeg dana, preko Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog, ništa drugo nisu, dakle, svjedočili i ispovjedali do vaskrslog Hrista Koga su duboko u sebi osjetili. Isto onako kako Ga je osjetio Sveti velikomučenik Prokopije“, naveo je Mitropolit Metodije.
Da bi imali neke koristi od sabiranja, poučavao je Vladika, moramo znati zašto smo se sabrali danas ovdje.
„Kad toga budemo svjesni onda ćemo Boga slaviti, moliti se Svetom Prokopiju, biti smjerni, krotki, nenametljivi, nepretenciozni, ne hvaliti se ničim osim svojim slabostima i govoriti ne ja sam najbolji, nego biti svjestan svojih grijeha i slabosti. Ondje, gdje je Gospod blizu tu nema gordnih i oholih riječi, tu su uvijek smirene riječi i postupanja. Tako je i Sveti apostol Petar, kad mu je u njegov čamac ušao Hristos i rekao da baci mreže posle svenoćnog lova, toga jutra kad je ušao kod njega, a On mu kaže: Svu noć smo lovili, mi smo profesionalci u ovom poslu, ribari, cio život se ovim bavimo, nema ribe, nema ulova, ne radi danas. Ti si propovjednik, nisi ribar. Ne znaš ti ovaj naš posao. Ali mu nije to rekao, jer je prethodno slušao šta je govorio Hristos narodu i kako ga je poučavao. I ne zbog toga što je razumijevao šta je Hristos govorio, nego je duboko u srcu osjećao da to nije običan čovjek koji govori ovakve riječi, ovakve istine. I poslušao Ga je, i bacio je mreže, i nisu mogli da izvuku, cijepale su se od ulova“.
„Onda je, videći prst Božji, Petar, i prisustvo Božje, ne samo ljudsko nego i Božje u liku Hristovom, pao je na koljena i rekao: Idi od mene, Gospode, jer sam je grešan čovjek. Znači, gdje god duboko čovjek osjeća Boga u sebi, ne misli visoko o sebi, nego misli smireno. Gdje god vidite smirenost, krotost i sve te božanske vrline, znajte da je tu Hristos. Gdje god vidite velike, gorde riječi, ohole, svadljive, prijeke, agresivne, pune naboja negativnog, znajte da Ga tu nema i da je daleko od tog mjesta. To je jasan znak i pokazatelj. Veliki je vojskovođa bio Sveti Prokopije. Volio ga je car. Veliki je vojvoda bio, hrabar je bio, jer se isticao u svim borbama i bitkama u koje je ulazio i koje su mu nalagane, ali najveću bitku izvojevao je i tu pobjedu ponio kada je Hrista pred neznabožačkim carem, koji ga je na muke stavio, a najviše ga je volio. Ispovjedio je Hrista i tu je pokazao najveću odvažnost i hrabrost, jer kad Ga je imao u sebi, cio svijet da je na njega skočio za njega to nije predstavljalo ništa“, poručio je Visokopreosvećeni Mitropolit Metodije, ukazujući da svaki hrišćanin treba da teži tome da osjeti Hrista u sebi.
„Da budemo svjesni zbog čega treba da slavimo, da blagodarimo, da se zahvaljujemo, da tome djecu učimo. Rijetko ko će danas reći hvala ti, blagodarim ti. Nažalost. Zato smo zapali u ovaj ćorsokak, u ovu jamu. Niko nikog očima ne može vidjeti. Svi se iznad drugoga uznosimo i postavljamo. Ne stavljamo drugoga ispred sebe i ne mislimo da je on veći od nas, a to je smirenje, tako se uči smjernosti. Tako su se najveći podvižnici podvizavali, ne postom, molitvom, metanijama koliko smirenim duhom. Smirenje će nas spasiti, jer će tu doći Hristos, a gdje god On dođe, tu je spasenje. Oholost i gordost je anđela svijetlog zbacila sa neba. A smirenost će nas ponovo vratiti tamo gdje je naše naznačenje. Gdje se Hristos vaznio u ljudskom tijelu, u ljudskoj prirodi, gdje je sjedinio u svojoj ličnosti božansku i čovječansku, sjednuvši sa desne strane Oca na prestolu nebeskom iznad svih angela i arhangela. Tu je ljudsko dostojanstvo, ali nas gordost, oholost i ostali grijesi nikad na to mjesto ni blizu ne mogu dovesti u blizinu Hristovu“.
„Bog vas blagoslovio. Ovaj praznik neka vam je na zdravlje i na spasenje, neka vam Sveti Duh energijama blagodatnim svojim, svima nama, razmekša srce, razbistri um, učvrsti našu vjeru da budemo makar malim dijelom nepokolebljivi kao naši preci koji su ovdje živjeli i sve nam ovo u amanet ostavili, izdržali u težim vremenima nego što su ova naša današnja, koliko god da su nam teška i nepodnošljiva. Da se, ako Bog da, i dogodine ovdje okupimo na ovom saboru u još većem broju sa puno boljim stanjem duhovnim, čvršćom vjerom i puno većom ljubavlju prema svome bližnjem, prema svome narodu i prema svim ljudima, kroz to da ljubimo Hrista Boga našeg“, zaključio je Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije, koji je zahvalio kolačaru Radovanu, domaćinu slavlja, koji je sve divno pripremio, ugostio i sve lijepo dočekuje, kao i onome koji se bude javio da preuzme obavezu da bude domaćin slavlja sledeće godine.
Zajedničarenje u slavu Božju, a u čast Svetog Prokopija nastavljeno je uz trpezu ljubavi.
