U crkvi manastira Kosijereva u Petrovićima – Banjani, danas, 1. maja 2026. godine, služena je Sveta zaupokojena liturgija pored odra Jovana Kneževića (2013-2026), koji se iznenada, nesrećnim slučajem, 29. aprila upokojio u Gospodu.
Svetu službu Božiju služili su Visokopreosvećena gospoda Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, Arhiepiskop i Mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije, Arhiepiskop mostarsko-trebinjski i Mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski Dimitrije, uz sasluženje brojnog sveštenstva i sveštenomonaštva, u prisusutvu porodice i vjernog naroda.
Uputivši sabranima pozdrav Hristos vaskrse – Vaistinu vaskrse, Visokopreosvećeni Mitropolit Dimitrije je u svojoj besjedi, nakon pročitanog jevanđelsko začala, kazao da su se tim riječima prvi hrišćani molili i čekali Carstvo Božije. Podsjetivši na drevnu hrišćansku molitvu: neka prođe ovaj svijet i da dođe blagodat tvoja Gospode, Vladika je naglasio da su oni imali jak i intenzivan osjećaj prisustva Gospodnjeg i čekali su taj dan svaki čas da će doći.
„Zato apostol Pavle, kao što smo čuli, kaže: Svi nećemo pomrijeti, ali svi ćemo se promijeniti. On je mislio da će ta generacija hrišćana možda dočekati Gospoda na zemlji. Pa će prvo mrtvi u Hristu vaskrsnuti, kaže on, a onda i mi živi ćemo se promijeniti i svi ćemo uzići u sretanje Gospodu u vazduhu, i tako ćemo svagda sa Gospodom biti. To kaže apostol Pavle, to kaže Crkva Božija. I zato je Gospod došao u ovaj svijet. Kao dobri domaćin ovoga svijeta sve što je mogao On je uradio za ovaj svijet. Stvorio nas je iz nebića u biće. Svemu je dao život. Kao svoju ikonu nas je pred sobom postavio, dao nam slobodu. Dao nam ljubav, razum. Dao nam snagu, dao nam oči da Ga vidimo, uši da Ga čujemo. Sve naše nam je dao da bi Njega mogli da spoznamo – ljubav Hristovu“, besjedio je Visokopreosvećeni.
Kao dobar domaćin, Gospod se nije zaustavio na tome što je stvorio ovaj svijet i nas u njemu kao svoje ikone, nego kad je svijet u grijehu upao u smrt, kazao je Vladika, On je došao i ovaplotivši se postao jedan od nas, ne anđeo niti bilo kakva druga tvorevina ili biće, nego čovjek:
„I postao jedan od nas i sve uradio da svoje domaćinstvo do kraja završi. Da ga do kraja usavrši. Da nam da život vječni, ne samo da nas stvori u biće nego da nam da i vječno biće, vječni život, vječnu ljubav, vječno trajanje. Vječno nerastajanje, vječno vaskrsenje. To što mi čekamo da se ostvari na kraju vremena kad će Gospod ponovo doći, to je On u onom svom tridnevnom prebivanju u grobu već savršio na svom primjeru, u njemu. Tri dana je bivao u grobu kao što smo mi hrišćani u ovome svijetu. Sva istorija ovoga svijeta otkad je On došao i umro na krstu je kao Velika subota. Još uvijek umiremo, ali znamo da će doći onaj vaskrsni dan i On je u treći dan vaskrsao i tako ćemo mi po slici tog Njegovog vaskrsenja. I On isti će doći u onaj poslednji dan, susrešćemo, kao što kaže apostol Pavle, Njega u slavi Očevoj sa Svetim anđelima, sa svima Svetima, i mi u susret Njemu – da to bude susret koji nema rastanka, da to bude ljubav koja nema prekida.“
Sa prisutnima je podijelio da se u ove vaskršnje dane rastajao, on lično i njegova porodica, ali i Crkva Božija, sa mnogim ljudima i da je od rođaka čuo razmišljanja da ćemo svi umrijeti, ali da je upisano koliko godina ćemo živjeti u ovome svijetu. Po njegovim riječima nama je svima upisano beskonačno, nema broja i ograničenja našeg života, nego nam je dat život vječni. Tako nas Bog posmatra.
„I poslije Hristovog vaskrsnuća, smrt je samo usnuće. Jer ono što ne traje i što nema vlast trajnu nad nama, onda je i obesnaženo. I zato smrt nema vlasti, niti će imati i pokazaće se da nema kad Gospod ponovo dođe. Ali već mi to u Hristu Gospodu osjećamo, već osjećamo taj vaseljenski zemljotres jer se sve trese, sve je potreseno od Hristovoga vaskrsenja. I evo danas, po blagoslovu mitropolita Metodija i Joanikija, ovdje na ovoj Svetoj liturgiji treba da kažem riječ pred odrom ovog djeteta Jovana. Bili smo zajedno sa njegovim ocem, našim dragim ocem Ostojom u Dobrskoj ćeliji, kada smo čuli tu vijest i nadali smo se da će biti nešto privremeno i da neće biti rastanak ovako težak i nagao. Ali Gospod je tako odredio i suočio nas sa time“, prisjetio se Mitropolit Dimitrije tog dana kada je mali Jovan otišao ka Gospodu.
Obrativši se ožalošćenoj porodici riječima utjehe, Vladika je kazao da je promisao Božiji nesaglediv za nas do kraja, ali da sve što se dešava nije bez Božijeg promisla i bez Božijeg staranja i da Gospod koga ljubi onoga i kara i daje mu krst nekad težak, ali koji može da ponese.
„Tako da se molimo svi Bogu da Bog izlije utjehu na srca porodice Knežević, na srca svih nas, da nas utješi, da nam pokaže smisao, da nas utvrdi u vjeri. Nekad to ne može odmah, ne može preko noći, ali doći će utjeha. I što je najvažnije, znamo da ćemo se svi ponovo sresti u danu u kome nema rastanka i da ćemo sresti jedni druge i da ćemo sresti posebno našeg Jovana. Kao iz onih Premudrosti Solomonovih: uzet bi da zloba se ne dotakne srca njegovog, niti duše njegove nikakvo zlo. Kao anđeo je uzet ispred nas i kao neki propovjednik vaskrsenja Hristovog i privremenosti ovoga života i onoga ka čemu mi stremimo, a to je vječni život. Kao opomena nama da nije ovdje sve, niti se ovdje sve ispunjava. Niti ćemo ovdje dobiti svu nagradu. Niti je ovdašnje prebivanje ono što je Bog namijenio za nas, nego vječni život, a ovaj život je priprema u čojstvu, u poštenju, u vjeri, nadi, ljubavi. Izgrađivanje, usavršavanje, moljenje jednih za druge, staranje jednih o drugima, milosrđe jednih prema drugima. To je ovdašnji život, da bi onda ušli u onaj vječni život“, kazao je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop mostarsko-trebinjski i Mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski g. Dimitrije nad odrom usnulog u Gospodu Jovana Kneževića i poručio:
„Sve to je Gospod opredijelio za našeg Jovana i zato ga je ovako mladog uzeo. Sve to da mu daruje čisto. Sve to da mu daruje u potpunosti, a nama da bude za ugled da hitamo ka tom cilju, da se preobražavamo u lik Hristov ili lik našeg Jovana. A može to blagodat Božija ma koliko mi bili pali i propali u grijehu i okorjeli u njemu, može Bog da umije i naša lica pa da zaličimo i mi na lice Hristovo, na lice svetitelja Božijih, na lice našeg dragog Jovana kome neka je Carstvo nebesko, vječan pomen, a porodici utjeha i blagoslov Božiji. Hristos vaskrse – Vaistinu vaskrse!“
Na kraju Liturgije, Visokopreosvećeni Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je kazao da smo se na ovoj svetoj službu Bogu pomolili, sjedinili sa Hristom raspetim i vaskrslim, pričestili Svetim tajnama Hristovim, objedinili Duhom Svetim te da nam to daje snage u ovim teškim trenucima bola zbog preranog usnuća Jovana Kneževića, koji je tek došao na ovaj svijet:
„Očekivali smo da ćemo ga videti kao mladića, kao momka, kao junaka, ali nam prerano ode u naručje Božije. Ostavi veliku žalost, prije svega svojim roditeljima, svojoj sestri, svojoj užoj rodbini, ali i svima nama, što se vidi i po ovom današnjem velikom saboru koji je Jovan ovdje, u manastiru Kosijerevo, sabrao. Neka Bog da snage roditeljima, sestri, ocu Ostoji, Viktoriji, Kseniji, da izdrže ovaj preveliki bol i preveliki gubitak. Da časno, hrišćanski ponesu ovu žalost, ali i svi da se opomenemo da je ovaj život kratak, kao jedan tren pred Bogom, pred vječnošću. A za utjehu je to što ovo dijete odeu naručje Božije bez ikakvoga grijeha, da se njegova čistota proslavi pred licem Božijim. Slava Božija da je primi i da je uljepša još više. Neka Bog da utjehe i snage da ga ispratimo u naručje Božije, kao junaka. Kao velikog čovjeka. Nekako sam ga uvijek tako doživljavao, da je već puni čovjek, pravi Knežević i tako će to i biti. Hristos vaskrse!“
Jovan Knežević je sin protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije, brat Ksenijin.
Danas u 13 časova biće služeno opijelo, a sahrana usnulog Jovana Kneževića obaviće se u 14 časova na mjesnom groblju kod manastira Kosijerevo.
Fotografije
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
