U navečerje praznika Vavedenja Presvete Bogorodice, 3. decembra, Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je praznično večernje bogosluženje u Hramu Svete Trojice u Donjem manastiru Ostrog, uz sasluženje ostroškog igumana arhimandrita Sergija (Rekića) i bratije ove svete obitelji. Po večernjem bogosluženju, Mitropolit Joanikije je zamonašio u čin rase i kamilavke poslušnika ove svete obitelji Vlada, davši mu monaško ime Venijamin po Prepodobnom Venijaminu Pečarskom.
Podsjetivši na molitve koje čitamo za novog monaha rasofora, kada se molimo da on svojim molitvenim i podvižničkim životom učini svoju dušu i cijelo svoje duhovno biće hramom Božijim, Visokopreosvećeni Mitropolit Joanikije je kazao da su čovjekove mogućnosti takve da njegovo srce, duša, volja i um mogu postati obitalište slave Božije i dom Boga živoga. A da je to tako vidimo po svetim Božijim ugodnicima, prorocima koji su imali Boga u srcu svome i Njime živjeli, Njime hodili i čudesa činili, Njime narod poučavali Božijom mudrošću i silom i milost Božiju izvodili na ovaj svijet, na taj način što su prvo Boga živoga u svoje srce smjestili. To ponajviše vidimo po Presvetoj Vladičici našoj Bogorodici.
„Proslavljamo večeras navečerje velikog praznika Uvođenja u hram Presvete Djeve Bogorodice. Duga je to priča, duga povijest puna lijepih sjećanja na rođenje i na djetinjstvo Presvete Bogorodice, na njene blažene roditelje i na to davno vrijeme. Ali ono što je najvažnije, po promislu Božijem, Presveta Djeva Bogorodica privedena je kao mala djevojčica, govori se da je imala svega tri godine, da služi hramu Gospodnjem u Jerusalimu. I Bog je učinio, koji ju je od Njenoga začeća osjenio svojom blagodaću, da Ona uzrasta u vrlinama, vjeri, čistoti, pobožnosti i da cijelo svoje biće, učini hramom Božijim“, besjedio je Mitropolit.
Presveta Djeva je postala hram Božiji, hram slave Božije, kako je naglasio, prije nego što je Gospod sišao sa neba i po blagovijesti Svetoga arhangela Gavrila nastanio se u Njezinoj prečistoj utrobi. Kada je Bogorodica čula arhanđelsku blagovijest da će roditi sina, a pošto je bila riješila da živi u djevstvenosti, pobožnosti i služenju Bogu, pitala je kao ljudsko biće, sa nedostacima ljudske prirode, kako će to biti kada Ona ne zna za muža. Sveti arhangel Gavrilo nije objašnjavao kako će to biti, jer je i za njega bila tajna na koji će način Gospod sići sa neba i nastaniti se u Njezinoj djevičanskoj utrobi, već je rekao samo ono što mu je bilo rečeno da kaže Duh Sveti sići će na tebe i sila Svevišnjega osjenićete i začećeš i rodićeš sina i nadjenućeš mu Isus.
„Draga braćo i sestre, veliki Božiji promisao o spasenju roda ljudskoga izvršen je preko Presvete Djeve Bogorodice, koja je u svoju djevičansku utrobu primila Spasitelja svijeta. Zato je proslavljamo i slavimo kao uzvišeniju od Anđela i Arhangela, časniju od Heruvima i uzvišeniju od Serafima, od nebeskih sila. Pjevamo da je Njena utroba postala šira od nebesa zato što se Onaj koji je na nebesima i koga nebesa, ni nebesa nad nebesima ne mogu obuhvatiti, radi nas ljudi, radi našega spasenja umanjio, smirio, smanjio sebe, ostajući Bog i ne gubeći ništa od svoje slave. Ali ljubav je takva, ona se umanjuje, ona prima poniženje da bi učinila dobro bližnjima“, kazao je Arhiepiskop cetinjski i dodao:
„I to je tajna nad tajnama kako se Bog Tvorac neba i zemlje, koga nebesa obuhvatiti ne mogu, nastanio u utrobi Prečiste Djeve, da bi primio ljudsko tijelo od Nje, i ljudsku prirodu. I da bi kroz ljudsku prirodu ustrojio naše spasenje i da bi nas vratio u naručje Božije izvršavajući djelo spasenja na takav način što je primio naše poniženje i stradanje da bi cio rod ljudski izbavio od stradanja, patnji i poniženja, i da bi nam vratio prvo dostojanstvo.“
Po njegovim riječima tajnu ljubavi Božije, kao i tajnu duhovnoga života, nemoguće je izraziti, jer je tajna duhovnoga života preduboka i prevelika i to je nepresušni izvor žive vode na kojem se napajamo samo ako hoćemo da se udubljujemo u tu tajnu. Za to nam treba da se naučimo da živimo u saglasnosti sa našom svetom vjerom i da pijemo sa toga izvora vode žive, koja nas obnavlja, prosvećuje. To su, poučio je sabrane Vladika, tajne naše svete vjere ili tajne duhovnoga života i zbog toga je oduvijek bilo onih koji su sledovali Presvetoj Djevi Bogorodici i ostavljali ovaj svijet radi slave Božije. Ukazao je da su mnogi od njih dostigli to da ih možemo nazvati hramom Božijim jer su zablistali slavom Božijom koja ih je osjenila i u srcima njihovim nastanila, koja je preispunila njihove duše i njihova srca. Takvi su Sveti apostoli, Božji ugodnici, mučenici, svetitelji… milioni onih koji su ugodili Bogu i koji su se dotakli Božije milosti, istine i pravde koja ih je prosvetila i preporodila:
„Takav je Sveti otac naš Vasilije Ostroški Čudotvorac koji je u najtežim vremenima velikih naših stradanja i neprilika išao stopama Hristovim, ne žaleći se na teškoće i nesreće koje su snalazile i njega i njegov narod i njegovu pastvu, nego uvijek blagodareći Bogu i uvijek služeći Bogu. On je očistio svoju dušu i tijelo, misli i volju te se u njegovoj svetoj duši nastanio Gospod svojom mudrošću, milošću, ljubavlju i svojim čudesima, koja je on činio i za života još, kako je zapisano, ali posebno su se ta čudesa umnožila preko njegovog osveštanoga svetoga tijela poslije njegovoga upokojenja“, kazao je Mitropolit i podsjetio da Sveti Vasilije čini i daje utjehu i iscjeljenje onima koji mu sa vjerom, nadom i ljubavlju, pristupaju ne samo u manastiru Ostrogu nego i svima koji mu se na bilo kome dijelu zemaljskoga šara obraćaju sa molitvom.
Na kraju Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije je novom monahu Venijaminu poželio da ide putem Svetih apostola i Svetih otaca:
„Naš dosadašnji poslušnik Vlado, a od sada monah Venijamin, primio je zalog monaškoga, anđelskoga čina. Postao novi služitelj Svete crkve Božije i hrama Božijega, doma Božijega, zavjetovao se Bogu i Presvetoj Bogorodici i Svetom Vasiliju sa ovim časnim obećanjem i sa ovim prvim koracima na putu spasenja. Neka da Bog da novi monah, trudeći se u slavu Božiju, ne posustane, nego uz pomoć Božije blagodati, koja će ga sigurno krijepiti ako bude vjeran i istrajan na ovome svetome putu, da ide putem Svetih apostola i Svetih otaca i neka ga Gospod krijepi, snaži, raduje i obnavlja njegove sile i umnožava njegove darove u sve dane života njegovoga i da ga udostoji vječnoga svojega Carstva sa svima Svetima. Amin!
Vesna Dević
Foto: Željko Drašković
