Veze između Crne Gore i srpskog Jerusalima stradalnog Kosova i Metohije niko ne može osporiti, jer za Crnu Goru i Kosovo ne postoje administrativne granice već samo nebeske. Kosovski zavjet, zavjet svetog mučenika Lazara bio je za Crnogorce Sveto Pismo, ona duhovna i moralna vertikala od koje niko u Crnoj Gori nije odstupao vjekovima.
Kosovo i Metohija jeste simbol slobode, časti i najvećeg ponosa srpskog naroda, mjesto našeg stradanja ali i uzdizanja na tron nebeski.
Još iz srednjovjekovnog perioda između oblasnih gospodara tadašnje Zete i oblasnih gospodara sa Kosova postojale su i rodbinske veze. Naime gospodar Zete iz dinastije Balšića Đurađ II Stracimirović je oženio kćerku kneza Lazara Jelenu, sa kojom je dobio sina i budućeg gospodara Zete Balšu III.
Jelena Balšić je obnovila nekoliko manastira na obali Skadarskog jezera, kao što je na ostrvu Beška obnovljena crkva sv. Đorđa, takođe je Jelena Balšić sagradila crkvu svete Bogorodice.
Da se u Crnoj Gori čuvala tradicija stare srpske slave i u doba dinastije Crnojevića je neosporna istorijska činjenica. Naime u Crnojevića štampariji se 1493-1494. godine štampaju ćirilične knjige za potrebe pravoslavne crkve na našim prostorima. Jedna od tih knjiga je i Psaltir s posljedovanjem u kojoj se navode pravoslavni svetitelji kao što su Sveti Sava, prvi Arhiepiskop srpski, zatim Sveti Simeon Srpski, Mirotočivi kao i sveti kralj Stefan Dečanski. Sama činjenica da se u kalendaru štamparije Crnojevića navode srpski svetitelji iz svetorodne dinastije Nemanjić najbolje pokazuje kakav su odnos i poštovanje imali vladari iz dinastije Crnojević prema svojim precima Nemanjićima a samim tim i prema Kosovu i Metohiji svom duhovnom utočištu. Jer slaviti Nemanjiće graditelje pravoslavnih crkava i manastira na Kosovu i Metohiji znači čuvati tradiciju srpsku koja je upravo na Kosovu stvarana.
Kosovski zavjet i Petrovići simbol jednog vremena, u kome će dinastija Petrović očuvati zavjet kosovski na kome su se generacije vaspitavale.
Prvi vladar iz dinastije Petrović-Njegoš vladika Danilo je bio mitropolit crnogorski koji je priznavao za svog duhovnog poglavara pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića. Nakon velike seobe Srba 1689-1690. godine patrijarh srpski Arsenije Čarnojević odlazi sa svojim narodom u Ugarsku. Ne priznajući duhovnu vlast novog patrijarha u Peći postavljenog pod turskim uticajem vladika Danilo ostaje vjeran svom duhovnom poglavaru srpskom patrijarhu Arseniju koji ga hirotoniše za mitropolita 1700. godine u Sečuj.
Vladiku Danila je naslijedio na tron cetinjskih mitropolita Sava Petrović koga će 1719. godine hirotonisati za mitropolita i Danilovog naslednika pećki patrijarh Mojsije. Godine 1776. mitropolit Sava je uputio pismo ruskom mitropolitu Platonu u kome između ostalog kaže da je slavenosrpski narod pod turskim ropstvom, da je srpska crkva ugrožena jer nijedna eparhija nema svog arhijereja Srbina već se dovode Grci.
Treći vladar iz dinastije Petrović-Njegoš Vasilije je hirotonisan za mitropolita 1750. godine u Beogradu od strane pećkog patrijarha Atanasija II. Od pećkog patrijarha je vladika Vasilije dobio titulu koju i danas naši mitropoliti nose a to je egzarh sveštenog trona Pećkog. Titula koja na najbolji mogući način pokazuje duhovnu povezanost Crne Gore i Kosova i Metohije sa tom titulom se i danas ponosimo i ta titula nas opominje da nikad ne zaboravimo naše duhovno polazište.
Neko ko će zaista na pravi način biti čuvar Kosovskog zavjeta i ko će slavu srpskog imena pronositi kao mitropolit crnogorski jeste Sveti Petar Cetinjski. Vladar koji je duhovno uzdizao naš narod, koji nije priznavao turski jaram i koji je u bitkama na Martinićima i Krusima pokazao da i dalje ima kosovskih junaka koji se bore za carstvo nebesko i slobodu srpskog roda.
Pred bitku na Martinićima 1796. godine vladika Petar I poziva Crnogorce i Brđane „Da dokažu da u nama neugašeno srbsko srce kuca i srbska krvca vrije“. Pred bitku na Krusima iste godine vladika Petar I Crnogorcima govori da udare na neprijatelja „Našeg predragog imena srbskog i naše dražajše voljnosti“. Ovim porukama Sveti Petar Cetinjski jasno ukazuje da je duh kosovskih junaka prisutan kod Crnogoraca koji su spremni za vjeru stradati kao i mučenici Lazarevi.
Kosovski zavjet će ostaviti u amanet svome rodu kao neprolaznu vrijednost koja okuplja srpski narod i vladika Petar II Petrović Njegoš. Svojim književnim djelima Njegoš će ukazati na značaj Kosovskog zavjeta koji šalje jasnu poruku a to je sabranje i jedinstvo srpskoga roda koji će osnažiti Njegoš na najbolji mogući način svojim književnim stvaralaštvom. Za Njegoša je Crna Gora bila „slobode srpske gnjezdo“, zemlja koja je očuvala duh srpske slobode. Njegoš je prepoznao značaj Kosovskog zavjeta kada je u pitanju borba za slobodu srpskog roda, zbog toga se Njegoš poziva i na kneza Lazara, Miloša Obilića, dakle na one junake iz naše prošlosti koji se nisu dali u lance vezati. Kao vladaoc Njegoš je održavao jako dobre odnose sa vladom u Srbiji, kako sa Milošem Obrenovićem tako i sa Karađorđevim sinom Aleksandrom. Njegoš je tokom boravka jednom od izaslanika srpske vlade na Cetinju Matiji Banu jasno rekao njegovu viziju buduće ujedinjene srpske države: “Da se vladika crnogorski umiri u Pećkoj patrijaršiji, a knez srbijanski u Prizrenu, meni duhovna a knezu Srbije svetovna vlast nad narodom slobodnim i usrećenim“. Njegoš je kako Andrić kaže bio tragični junak kosovske misli, neko ko je vjerovao u zavjet kneza Lazara i carstvo nebesko.
Ljuba Nenadović istaknuti srpski književnik boraveći u Crnoj Gori bio je iznenađen snažnom kosovskom mišlju koja je bila prisutna kod svakog Srbina iz Crne Gore. Nenadović je bio oduševljen čuvanjem stare srpske tradicije na našim prostorima, a u razgovorima koje je imao sa tadašnjim stanovnicima Cetinja Nenadović je zapazio da su često govorili „Naša je prava na Kosovu zakopana“.
I za vrijeme vladavine knjaza Danila duh Kosovskog zavjeta je bio prisutan. On se može vidjeti kroz oslobodilačke ratove koje je crnogorski knjaz vodio. Knjaz Danilo je bio surov vladar, neko ko se u pojedinim slučajevima i više nego surovo obračunavao sa svojim plemenicima ali je ipak sa druge strane vodio i oslobodilačku borbu da srpski narod zbaci okove turskoga ropstva.
Neko ko će i riječima ali i djelima pokazati da su Petrovići dostojni naslednici kosovskih junaka bio je i knjaz-kralj Nikola I Petrović. Kralj Nikola je od samog početka svoje vladavine 1860. godine pa sve do 1918. godine vodio mnogobrojne ratove koji će biti usmjereni ne samo ka teritorijalnom proširenju Crne Gore nego i oslobođenju naših porobljenih krajeva. Kroz svoju pjesmu koja će postati nezvanična himna Crne Gore „Onamo namo“ kralj Nikola je pokazao svoju vezanost za Kosovo i Metohiju riječima:
„Onamo, onamo… da viđu Prizren!
Ta to je moje – doma ću doć’!
Starina mila tamo me zove,
tu moram jednom oružan poć“.
Riječima bliskog saradnika kralja Nikole, Gavra Vukovića na početku Veljeg rata 1876. godine kada je crnogorska vojska prešla u Hercegovinu jasno se može vidjeti koliko je Kosovski zavjet bio prisutan u prelomnim trenucima naše istorije: „Prvi put posle Kosova marširala je srpska vojska“.
Dakle za vrijeme vladavine knjaza-kralja Nikole zvanična crnogorska politika je bila usmjerena ka oslobođenju onih zemalja koje su bile kako pod germanskim tako i pod otomanskim okupatorom. Svojom pjesmom „Pijmo Vino“, kralj Nikola jasno kaže: “Svi pregnimo poginuti Prizren mora biti naš“. I oslobodilačkim balkanskim ratovima kralj Nikola je stihove iz pjesama „Onamo namo“ i „Pijmo vino“ pretočio u stvarnost. Jedinstvom srpske i crnogorske vojske Kosovo i Metohija su oslobođeni od viševjekovnog turskog ropstva 1912-1913. godine. Oslobađanjem Metohije osniva se i Pećka mitropolija a njen mitropolit postaje Gavrilo Dožić. Prilikom ustoličenja Gavrila Dožića za pećkog mitropolita, kralj Nikola je uputio budućem mitropolitu jasnu poruku: “Visokopreosvešteni! Ključeve drevnih svetih i divnih hramova srpskih, koje sam primio po milosti Božjoj iz ruke moje pobjedonosne vojske, predajem Vama sa blagoslovom visokopreosveštenog gospodina mitropolita Mitrofana da u njima novom velikoljepnom svjetlošću skoro dogorjeli žižak kandila u prvobitnu svjetlost i snagu podžežete, da vrata mojih hramova u pećkoj eparhiji srpskom svijetu otvorite širom, da se pred dverima istih Bogu za srpsku slogu molite i da duše poginulih za njihovo oslobođenje pobožnošću pominjete“.
Crna Gora je opstajala na Kosovskom zavjetu, po kome će biti prepoznata izvan svojih granica i Kosovski zavjet je učinio Crnu Goru vječnom. Na kraju kao istoričar u pravom smislu te riječi mogu konstatovati da današnja Crna Gora odnosno jedan dio pravoslavnog stanovništva Crne Gore nema apsolutno nikakve povezanosti sa Crnom Gorom Petrovića, sa ideologijom koju su oni zastupali, sa idejom koja je Crnu Goru učinila srpskom Spartom. Vrijednosti Kosovskog zavjeta su neprolazne, koje nas čine izuzetno ponosnim i pripadnici srpskog naroda u današnjoj Crnoj Gori mogu sa ponosom istaći da slijedimo duh naših predaka i da se nismo odrekli izvorne Crne Gore koja se isto tako nikada neće odreći srpskog Jerusalima Kosova i Metohije.
(Autor je profesor i magistar istorije)
